IVICA ŠOLA: Kako je Petir postala ‘terorist’
Postoje tekstovi koje sam pisao u teškoj muci, sa znojnim dlanovima, nerado. Da nekoga ne povrijedim, istinom. Jedan od njih je i ovaj. Nakon zadnjih terorističkih čina eurozastupnica Marijana Petir napisala je: “Eksplozije u Bruxellesu pred Uskrs pokazatelj su da nekima ništa nije sveto. Neće nas zaplašiti jer naš Bog je pobijedio smrt! Sretan Uskrs!”
Reakcije na ovih par rečenica išle su tako daleko da je g. Petir bila izjednačena s teroristima, pa u mnoštvu vrijeđanja Petirove netko napisa: “Između ove retorike i retorike onih koji podržavaju terorizam stoji znak jednakosti.”
Prorokov primjer
Eto, pozivanje na Isusa, utemeljitelja kršćanstva, koji je kao nevina žrtva pozivao na oprost, a ne na osvetu, koji je svojom mukom, smrću, i, kako mi vjerujemo, uskrsnućem, upravo takvim stavom ljubavi, a ne nasilja, pobijedio smrt, postalo je “teroristički čin”.
Potom T. Krasnec daje u “Večernjaku” packe Petirovoj, napisavši: “Borba protiv terorizma nije razina naš Bog – vaš Bog.” Upravo suprotno, kada raspravljamo o terorizmu i njegovim korijenima, među inim, iznimno je važna slika Boga u činjenju i legitimaciji nasilja, kao i lik i djelo utemeljitelja religija.
Gajim duboko poštovanje prema pripadnicima svih religija, osobito prema islamskim vjernicima koji su najveće žrtve islamskog terorizma. No, da ne hodam više “po jajima”, kao religija islam nikada ne bi bio moj izbor. Problem mi je život i primjer samog proroka Muhameda, koji je, kako kaže sam Kur’an, za sve muslimane norma ponašanja.
Za razliku od utemeljitelja kršćanstva, Isusa iz Nazareta, sve što o životu proroka Muhameda znamo dolazi iz islamskih izvora. Tako da je tu nemoguće zlonamjerno podmetanje. Ti izvori, kao što je prvi Muhamedov životopis iz pera Ibn Ishaka, nastao nedugo nakon Prorokove smrti, jasno kažu kako su nasilje, masovna ubojstva, dekapitacije, racije, ratovi u funkciji širenja islama, bili dio Muhamedova načina života.
Već nakon Muhamedove smrti njegovi se sljedbenici u borbi za političku vlast međusobno ubijaju. Od prva četiri kalifa, samo je prvi (Abu Bakr) umro nenasilnom smrću. Od samog nastanka ove religije, islamsko nasilje pogađa jednako muslimane i nemuslimane. Nije tada bilo ni Busha, ni Amerike ni “pokvarenog, bezbožnog Zapada”. Nakon “fitne” (raskola, suniti – šijiti), već na početku, uzajamno klanje je počelo i traje do dana današnjega.
Isusova razlika
Suprotno, dakle, od Krasnecova teksta, slika Boga i primjer utemeljitelja religije jamačno su jedan od važnih generatora nasilja. U borbi protiv njega i te kako je bitna “razina naš Bog – vaš Bog”. Uostalom, dokaz ispravnosti islamske religije, da je Alah na njihovoj strani, jesu i vojni uspjesi. To je jedan od najvažnijih uvjeta za legitimitet i legalitet kalifa(ta), pa tako i kod zloglasnog ISIL-a. Nasilje je upisano u srce islama.
Jednako tako, kada je tolerancija u pitanju, prvi Muhamedov biograf Ibn Ishak tvrdi kako je jedna od zadnjih Muhamedovih zapovijedi bila: “Neka na Arapskom poluotoku ne ostanu dvije religije.”
Koliko su kršćani, pape i njihovi kršćanski vladari prolili nevine krvi kroz povijest, koliko su nasilja i zločina počinili, ne bi stalo u knjigu veliku poput đakovačke katedrale. Nasilje, terorizam i zločini nisu, dakle, ekskluzivno “vlasništvo” islama. Dapače, mi kršćani bili smo kroz povijest jednako okrutni. No, ima jedna razlika. Kršćanski zločini kroz povijest rezultat su udaljavanja od primjera utemeljitelja kršćanstva, Isusa iz Nazareta. Za islam nisam siguran da je nasilje koje čini rezultat udaljavanja od primjera koji je svojim sljedbenicima dao prorok Muhamed.
Slika Boga koju je donio Isus svojim životom, riječima i djelima, i slika Boga koju je donio prorok Muhamed svojim životom, riječima i djelima nisu iste. A ona jamačno ima utjecaja na vjernike i njihov stav prema nasilju. O tome pišu, samokritički, i sami islamski autori/ce. Primjerice, Wafa Sultan u knjizi “A God who Hates”.
Dakle, u samom islamu je otvoreno pitanje koje i ja, znojeći se, s dubokim poštovanjem prema islamskim vjernicima, ovdje otvorih. To smo dužni radi mira i zajedničke budućnosti, jer ogromna većina muslimana nisu teroristi. Dapače.
Iskreni dijalog
Zato preporučujem i izvrsni portal www.imamsonline.com koji je veliki znak nade za sve nas, pa i za islam 21. stoljeća i njegovu nužnu reformu. Nasilje koje se legitimira ili izvire iz religije, suprotno g. Krasnecu, nemoguće je iskorijeniti ako “naš” i “njihov” Bog “ne sjednu za stol” i jasno kažu odakle bilo koji radikali crpe svoju “licenciju”.
Mi kršćani, posebno nakon prosvjetiteljstva, prošli smo teški put katarze i spoznaje dubine vlastitih opačina, i to uz pomoć pritisaka “izvana”. Zašto islam ne bi mogao isto? Treba nam iskreni demokratski, međureligijski dijalog, bez tabua, pa makar to bio i utemeljitelj neke religije. Jer tabui, bili oni religijska dogma ili sekularna politička korektnost, zaobilazeći neugodna pitanja odvijeka generiraju radikalizam. Pa i onaj u kojem Marijana Petir biva stavljena na istu razinu s teroristima.
Izvor: slobodnadalmacija.hr
