Kako je Božje ime postalo nepoćudno
Eksplozije u Bruxellesu pred Uskrs pokazale su da nekima ništa nije sveto. Neće nas zaplašiti, jer je naš Bog pobijedio smrt.” Rekla je to Marijana Petir, zastupnica u Europskom parlamentu, i od „nekih“ pobrala salve kritika, napada, pa i uvreda.
Nedavno je novi ministar znanosti i obrazovanja Predrag Šustar izazvao javnu sablazan u stanovitim medijskim, znanstvenim i političkim krugovima dopustivši mogućnost da je ipak na kraju krajeva ili na početku početaka možda Bog „dizajner svijeta“, uključujući i njegove prirodne zakone. Nije to bila obrana znanosti, koju dakako ni Šustar nije dovodio u pitanje, nego baš alergična reakcija na samo spominjanje Boga.
Antiteistički fundamentalizam
Bog je tako postao nešto iritantno, nešto što se ne valja ni spominjati, netko na koga se nitko ne bi smio pozivati, neko nepoćudno ime poput Adolfa Hitlera ili Josifa Visarionoviča, ime koje iskače izvan područja tzv. političke korektnosti.
Ovdje nije riječ o ateizmu koji bi značio odsustvo jednog uvjerenja ili vjerovanja, ili određenu svjetonazorsku ravnodušnost, nego baš o borbenom tipu ateizma ili antiteizma, koji sam ateizam pretvara u neku novu vrstu vjerskog fundamentalizma, koji je, kao i svaki fundamentalizam, netolerantan i isključiv prema ljudima koji drugačije misle, osjećaju i vjeruju, u ovom slučaju prema svim vjernicima kao ljudima, svećenicima kao profesiji i crkvi kao instituciji.
Borbeni ateizam ima svoju novovjeku genezu od prosvjetiteljstva preko marksizma do liberalizma, preko, dakle, tih dominantnih ideologija prošla dva stoljeća. Njihovi pobornicu su sebe smatrali naprednima, nasuprot mase zatucanih. Splitske manifestacije poput Dana kršćanske kulture, ili onih što ih priređuje Udruga “Benedikt”, primjerice, koliko god vrijedne i dobrodošle, djeluju kao nešto prkosno izvan vremena i prostora.
Drugo ime za savjest
Postoji specijalno u našem narodu, zbog određenih povijesnih razloga, visoka pozitivna korelacija između vjerskog i nacionalnog, ali i još snažnija ista ta korelacija u negativnom smjeru. Onaj tko odbacuje vjeru, obično odbacuje i naciju i obrnuto. Otuda i onaj famozni izraz „kleronacionalizam“ koji je iznova ušao u nešto širu primjenu.
Bog je i drugo, opterećujuće ime za savjest koja je smetnja u iskorištavanju ljudi, u lopovluku i pljački, u masovnom ubijanju rođenih i nerođenih, u neprirodnom bludu i perverziji svake vrste.
Zapad se službeno odrekao kršćanstva i kršćanskog Boga na kojemu je iznikao u ime takozvanih novih „vrijednosti“, ne shvaćajući kako je ta samonegacija u dubokoj svezi sa svim ovim što mu se događa i što će mu se još dugo događati. Ako se izjavi Marijane Petir može nešto prigovoriti, to je njezin pretjeran optimizam.
Josip Jović/slobodnadalmacija.hr
