Pridonoseći napadima na hrvatskoga ministra kulture prof. Zlatana Hasanbegovića, 10. veljače 2016. predsjednik Srpskoga nacionalnoga vijeća u Republici Hrvatskoj g. Milorad Pupovac u Hrvatskom je Saboru izrekao jednu vrlo važnu rečenicu: „…ako je u modernoj hrvatskoj povijesti išta od Srba Hrvatskoj dano u vrijednosnom i političkom smislu, dan je antifašizam. I moja dužnost je da pred Srbima i Hrvatima koji ga negiraju branim taj antifašizam“ (http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/hrvatski-sabor-o-radu-fine-u-2014-godini—426140.html).).

Ta rečenica ima četiri velike važnosti:

1941. a) Ona je laž, jer srpski ustanak protiv Nezavisne države Hrvatske (NDH) 1941. nije bio „borba protiv fašizma“, nego velikosrpska pobuna protiv netom stvorene hrvatske države.

1942. b) Pupovac time učvršćuje savezništvo s komunistima koji su 1941. također, nezavisno od pobune Srba protiv osamostaljenja hrvatske države, ustali protiv NDH da bi stvorili komunističku Jugoslaviju. „Antifašisti“ su bili jednako toliko koliko i Staljin, jer su upravo i tek po Staljinovoj zapovijedi od 22. lipnja 1941. u dalekim šumama krenuli braniti Sovjetski Savez od Nijemaca. Nekoliko dana poslije primili su uputu Kominterne da pod krinkom „otpora okupatoru“, započnu nasilno preuzimanje vlasti i nametanje komunističke diktature (http://www.historiografija.hr/hz/1955/HZ_8_3_LEONTIC.pdf).

Danas i Srbi i komunisti pod krinkom „antifašizma“ ugrožavaju i slabe suvremenu Hrvatsku. Ciljevi su im ostali isti: Velika Srbija i komunističko društveno uređenje.

1. c) Pupovčeva tvrdnja da su Srbi Hrvatskoj dali antifašizam potpuno je u skladu sa srpskom rehabilitacijom četništva: srpski antifašizam svodi se na klanje Hrvata; pritom su četnici antifašisti, a Hrvati koji i pomisle na samostalnu hrvatsku državu zločinci su i – fašisti.

Po istoj crti rezoniranja, hrvatski Srbi koji su se pobunili 1990. nazivali su svoje jedinice imenima partizanskih jedinica, s istim političkim i vojnim značenjem i porukom.

1945. d) U demokratskom društvu, za razliku od komunističkoga režima 1945.-1990., Pupovčeva laž pokazuje put kojim se može i mora raskrinkati prevara s antifašizmom: treba provjeriti što je, kako je i zašto je Pupovac lagao. Jednostavnije rečeno – treba se stvarno upitati: jesu li Srbi Hrvatskoj dali antifašizam? Jesu li pobune Srba u NDH, koje su počele koji tjedan nakon njezina proglašenja, borba protiv fašizma ili protiv hrvatske države?

Odgovor glasi: Srbi jesu Hrvatskoj dali oružani otpor protiv samostalne države, ali to nije bio antifašizam, nego velikosrpstvo. Dokaz tome je da se isto dogodilo 1939. pri stvaranju Banovine Hrvatske i 1990. pri stvaranju samostalne demokratske Hrvatske. Razlika je samo u tome što su tri srpske pobune imale različite ishode: Maček je neodlučnošću u teškoj situaciji rata izgubio Banovinu, NDH je pala zajedno s nacističkom Njemačkom i svim njezinim saveznicima, a demokratsku Hrvatsku uspjeli smo stvoriti hrabrošću, za razliku od Vladka Mačeka, i demokracijom, za razliku od Ante Pavelića.

Pupovčeva laž počiva na povijesnim neistinama i skrivanju i izvrtanju istine. Argumenti koje navodim ne moraju svima biti uvjerljivi, ali njihova analiza jest put, i to jedini, u povijesnu istinu. Ta se povijesna istina mora utvrditi i objaviti, jer podvala s Pupovčevim i Milanovićevim „antifašizmom“ ozbiljno ugrožava stabilnost hrvatske države, kvari njezinu demokraciju, prlja javnu scenu i stvara nepotrebne nesporazume i sukobe. Drugim riječima, pozivam hrvatsku javnost, ponajprije stručnjake, da argumentirano razmotre četiri povijesne tvrdnje koje sada navodim.

1. Ustaše se nisu pridružile Mussoliniju i Hitleru zato što su ideološki bili fašisti ili nacisti, nego zato što su time dobili samostalnu hrvatsku državu

Radi stvaranja samostalne hrvatske države ustaše su 1929. emigrirali i spremali se na oružanu borbu. Nakon ubojstva Stjepana Radića 1928. u parlamentu u Beogradu oni su zaključili da se o hrvatskom pitanju sa Srbima ne može postići sporazum nego da se hrvatska samostalnost može izboriti samo oružjem. To nije imalo veze ni sa kakvom ideologijom. A ako jest, treba naglasiti da su u strategiji rušenja kraljevske Jugoslavije nedvojbeno surađivali s – komunistima! Ustaše su pritom ciljale na rušenje Jugoslavije i stvaranje hrvatske države, a komunisti na rušenje kraljevine i stvaranje sovjetske Jugoslavije, kao dijela svjetske komunističke revolucije koju je koordinirala Kominterna.

Pravi razlozi nastanka ustaškoga pokreta ne opravdavaju ustaške rasne zakone, okrutnosti i zločine, ali mi ne smijemo prihvatiti pupovačke „antifašističke“ trikove, jer su oni notorna laž i oruđe opravdavanja srpske pobune protiv NDH i susljednoga prikrivanja genocida počinjenoga nad državotvornim Hrvatima od 1918. do kraja Domovinskoga rata. Taj se genocid doduše, odvijao različitim intenzitetom, ali njegov kontinuitet i strateška utemeljenost (u ideji Velike Srbije) nisu upitni. Podsjetimo: ubijanje Hrvata koji su se dragovoljno prijavili u srpsku vojsku u I. Svjetskom ratu, ubijanja i progoni u kraljevskoj Jugoslaviji, ubijanja odmah po osnivanju NDH, klanja u tijeku cijeloga II. Svjetskoga rata, masovne likvidacije nakon II. Svjetskoga rata, progoni i ubojstva u zemlji i inozemstvu u komunističkoj Jugoslaviji, zločini nad hrvatskim pučanstvom 1991.-1995.

Netko će reći „kad su ustaše prihvatili njemačku ponudu, i sami su postali fašisti, što dokazuju rasni zakoni i zločini“. Tu se ustaše ne može i ne treba opravdavati. Da, pogriješili su, da, krivi su. No, ipak ostaje neokrnjen njihov osnovni motiv prihvaćanja savezništva s nacističkom Njemačkom: očajnička želja da stvore hrvatsku državu, „igra na prvu priliku, sav ulog na jednu kartu“. Razlog prihvaćanja savezništva nije njihova prožetost ideologijom nacizma, nego ta hrvatska država. Nadalje stvari idu nizbrdo: rasni zakoni, gubitak Dalmacije, osvećivanje srpskih zločina nad Hrvatima (Ljutu travu na ljutu ranu“)… Njihova objašnjenja da su „Dalmaciju dali da dobiju oružje, a onda u pogodnom momentu Talijane bace u more“ i „da su rasne zakone morali prihvatiti, ali su uvijek nastojali izbjeći njihovu primjenu“ (Meštrović) nisu dovoljno dobra, jer je rezultat početne odluke ispao katastrofalan za mnoge ljude i stvari, a navlastito za njihovu državu i njihove živote.

No, ukupno se ipak, izobličuje ustaški motiv za suradnju s nacistima, skrivaju napori izbjegavanja posljedica rasnih zakona i zločini uveličavaju 10 do 100 puta. Najpodmuklije je što se kontekst tih zločina ne stavlja u kontekst događaja, nego se oni pripisuju nekakvom samorazumljivom gubitku ljudskosti u trenu prihvaćanja nacističkoga savezništva. Ne ulazeći u psihološku, pa ni političku osnovanost te „transformacije“, treba uočiti da bi se onda jednako tako moglo gledati na savezništvo Sovjetskoga saveza i nacističke Njemačke, pa i na suradnju Titove komunističke partije i ustaša prije početka rata.

Komunističke zabrane objektivnih istraživanja i proučavanja NDH, uz kontinuitet žestokoga otpora današnjih „antifašista“ toj civilizacijskoj, političkoj nužnosti da se dođe do objektivne znanstvene istine upućuje da s cijelom tom pričom nešto nije u redu. Navest ću dva primjera koji dokumentiraju frazu „nešto (s poviješću toga doba) nije u redu“:

a) revizija života bl. Alojzija Stepinca od strane američke povjesničarke židovskoga podrijetla otkrila je i dokazala laži koje su o njemu ispleli komunisti i Srbija; sve je bila laž! Hrvatski su se komunisti predali autoritetu te revizije, a Srbija nije pa, ustrajući na bezočnim lažima, dodatno otkriva njihovu bezočnost, dubinu i zloćudnost.

b) Ako je broj žrtava ustaškoga režima u Jasenovcu snižen od 1,7 milijun na 84.000 onda to znači upravo suprotno od inzistiranja Goldsteina, komunista-„antifašista“ i Srba da je to stvarni broj žrtava! Ne, ta promjena poziva na nužnost potpunog preispitivanja toga pitanja, a ne „fiksiranje“ broja na točki do koje je njegove autore doveo pritisak prvih objektivnih analiza. I, naravno, nalaz da je i od tih 84.000 imena na popisu žrtava u Jasenovcu njih 14.000 pisano odnosno brojeno više puta, jasno govori da to pitanje vapije za objektivnim forenzičkim istraživanjima. Uostalom, zašto se skrivaju rezultati triju iskopavanja Titovih istraživača? Zato što su oni našli manje od 500 kostura na mjestima gdje su očekivali najviše žrtava, a – čuje se – da su nađene i neke sasvim druge žrtve! Zašto se o tome šuti, i zašto se i to ne istraži? Jasenovac nije nešto čemu bi itko smio pristupiti površno i neozbiljno. Nad jasenovačkim žrtvama ne smije ostati povijesna magla sumnje, nego samo beskrajna rosa suza.

2. Hrvatski Srbi nisu ustali protiv NDH zato što je ona bila povezana s fašistima i nacistima, nego zato što nisu dopuštali osamostaljenje Hrvatske iz kraljevine Jugoslavije

Hrvatski su Srbi ustali protiv NDH odmah nakon njezine uspostave; nisu čekali ni 22. lipnja, niti Vidovdan. Je li to bio ustanak protiv hrvatske države ili protiv fašističkoga režima? Ako nisu bili protiv države (vraga nisu!), onda su je mogli podržati kad su srušili režim.

Kraljevska Jugoslavija je funkcionirala kao Velika Srbija, a hrvatski Srbi bili su čuvari te srpske strategije u Hrvatskoj. U odnosu na Pupovčevu konstrukciju iz 2016., ovdje treba ponoviti da su srbijanski žandari i hrvatski Srbi brinuli samo za učvršćivanje Velike Srbije, kojoj su tada bili jako blizu: u jednu su državu zaokružili sve krajeve zamišljene kao Velika Srbija i njima su vladali diktatorskom rukom – srpskoga kralja. Ukinuli su hrvatski Sabor i hrvatsko ime, zemlju podijelili na banovine nazvane po rijekama, Makedoncima su promijenili prezimena u srpska, muslimane su progonili kao „poturčene Srbe“, krivotvorili su izbore, i sve su političke protivnike, a napose Hrvate, progonili i ubijali, tako da se broj ubijenih Hrvata procjenjuje na desetke tisuća – iako tada u Hrvatskoj fašizma nije bilo (a moglo je biti jer je on na vlast u Italiji došao 1922. a u Njemačkoj 1933.).

Detaljni i usustavljeni podatci o tim događajima nisu još uvijek znanstveno obrađeni, jer u Titovoj Jugoslaviji hrvatski znanstvenici to nisu smjeli istraživati, srpski su skrivali istinu, a komunistički su ih krivotvorili da bi opravdali nužnost svojega nasilnoga dolaska na vlast. I danas su oni namjerno zanemareni, zato da javnost ne shvati pravi razloga nastanka ustaškoga pokreta i misli da su ustaše nastale kao dio pojave fašizma i nacizma.

Kad se otvoreno kaže da pobuna protiv NDH nije bila partizanska nego srpska, i to za sprječavanje stvaranja samostalne Hrvatske, i komunisti i Srbi bježe u priču da su ustaše „odmah počele ubijati Srbe“. To je lako provjeriti prema banalnim povijesnim dokumentima, npr. policijskim izvješćima, ali Srbi i komunisti to ne dopuštaju, a hrvatski su povjesničari premalo uporni, a neki i premalo domoljubni. Za nas koji se ne možemo baviti povijesnim istraživanjima postoje barem dva indirektna dokaza da su se 1941. Srbi „digli“ protiv samostalne Hrvatske, a ne protiv fašizma i ne zbog ustaških progona:

a) Srbi su 1939. ustali protiv Banovine Hrvatske, iako ona nije bila ni fašistička niti ustaška,

b) Srbi su 1990. ustali protiv samostalne Hrvatske dižući graju da su „opet došle ustaše na vlast i da kolju Srbe“, a mi smo svjedoci da to nije istina! Srbi Pupovčeva tipa nikad ne govore istinu: lažu o srpskom antifašizmu, o ustaškim progonima, o „progonima“ 1990. i o današnjem „nacionalizmu“ u Hrvatskoj.

3. Hrvatski komunisti nisu se pobunili protiv Nijemaca, Talijana i Ustaša, nego su slijedili naputak Kominterne „da se stave na čelo otpora i postupno preuzmu vlast“

Hrvatski komunisti su u povijesti koju su pisali tvrdili da su oni prvi ustali protiv NDH i sa sobom poveli „sve slobodoljubive ljude“. Pupovac je ustvrdio da to nije istina, nego da su se Srbi prvi pobunili. I jesu. Komunisti još uvijek to taje, ali Srbi ne, dakle naposljetku čak ni Pupovac. Evo jedan primjer (citat):

Kad je počeo ustanak srpskih seljaka u Lici jula 1941. godine, Jakov Blažević nije ni znao za ustanak. Tek kad su srpska sela u Lici oslobođena od ustaša, on je došao na oslobođenu teritoriju i odmah pristupio organizovanju komunista i uspostavljanju komunističke vlasti na pojedinim teritorijama. Pošto je srpski ustanak u Lici otpočeo spontano i neorganizovano, otud i nije imao jedinstvenu komandu, pa su komunisti to iskoristili i ustancima nametnuli svoje rukovodstvo (http://www.jadovno.com/eng-lat-355/articles/mirko-rapaic-zavjera-hrvatskih-komunista-protiv-srba-u-lici-lat.html#.VE-Q-fldV8E).

Možda je autor toga teksta neki srpski desničar, ali Pupovac to sigurno nije i sada je usred Sabora to potvrdio. Recimo to drugim riječima od njegovih: antifašistički ustanak u Hrvatskoj digli su Srbi i tako su „Hrvatskoj dali antifašizam“. Proistječe da to nisu učinili hrvatski komunisti. Komunisti šute, zanimljivo.

Je li komunistički ustanak 1941, bio ustanak protiv hrvatske države ili protiv fašističkoga režima? Ako nisu bili protiv države nego su samo htjeli fašistički režim pretvoriti u komunistički, zašto nisu radili na stvaranju „Crvene Hrvatske“, kao njihov potomak Josipović? Ne, to je samo retoričko pitanje: oni su se borili protiv hrvatske države, za Jugoslaviju, sovjetsku Jugoslaviju.

Dokaz tome je da hrvatski komunisti, kao i Srbi, nisu bili samo protiv NDH, nego su bili i protiv Banovine Hrvatske, koja je bila samo naznaka državnosti i nikakve veze s fašizmom nije imala! Citiramo komunistički izvor:

(http://www.znaci.net/00001/220_1.pdf): U takvoj situaciji partijske organizacije u Dalmaciji raskrinkavaju vladu Cvetković—Maček i politiku HSS-a. Međutim još prije nego je došlo do sporazuma Cvetković—Maček, Partija je u Dalmaciji bila razvila široku agitaciono propagandnu aktivnost, raskrinkavajući Mačeka i politiku HSS-a kao politiku hrvatske gospode, kojoj je jedino stalo do svojih ličnih interesa.

Gle ti to: ustaša nigdje, fašista ni nacista nigdje, a hrvatski komunisti protiv parcijalnoga osamostaljenje Hrvatske unutar nedvojbeno velikosrpske tvorevine i to još monarhije koju oni mrze po defaultu i koja k tome i njih nemilosrdno progoni! Volio bih da mi to neki upućeni „antifašist“ detaljno objasni. Ponavljam: zašto su hrvatski komunisti godine 1939. bili protiv uspostave Banovine Hrvatske?!

Godine 1941. komunisti ruše NDH (ili se u tome pridružuju Srbima, to moraju sami reći Pupovcu, i to u Saboru). Njihovi vlastiti autori povijesti svjedoče ovako:

Jugoslovenska politika komunista bila je 1941. sasvim usamljena nasuprot izrazito antijugoslovenske orijentacije svih kvislinga bez razlike. Na tlu vojno poražene i izdeljene Kraljevine Jugoslavije trijumfovale su koncepcije nacionalno čistih država… Naspram ekstremno nacional-šovinističke politike svih zaraćenih strana, partizani su zastupali bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije. (Prema Wikipediji (http://sh.wikipedia.org/wiki/Ustanak_u_Jugoslaviji_1941.#cite_note-Petranovi.C4.87-1).

Proistječe da su komunisti ustali protiv NDH zato što je ona samostalna hrvatska država koja se istrgla iz Jugoslavije, a ne zato što je „fašistička“. Istovjetno kao Srbi. Čini se da Pupovac zna što je rekao… To što je rekao pokazat će se kao jako važno, pa ćemo ponoviti: „Srbi su Hrvatskoj dali antifašizam“. Time je posvjedočio da su Srbi prvi, a ne komunisti ustali protiv NDH! Tako je, nadalje, otkrio pravu prirodu „antifašizma“ o kojemu govori: sprječavanje nastanka bilo kakve samostalne hrvatske države svim metodama, do razine klanja susjeda Hrvata!

Jadni hrvatski komunisti! Oduzeo im je antifašizam i prvenstvo ustanka, dakle sve što su mislili da su mislili i mislili da su postigli. I to u Saboru, punom beskompromisnih ljevičara, u lice masi narogušenih nevladinih udruga, lijevih medija, pisaca, novinara, filozofa, politologa i običnih esdepeovaca, a oni – šute. Je li moguće da nitko nije primijetio koliko je tom izjavom uvrijedio hrvatske komuniste! Oduzeo im je njihov mili „ustanak protiv okupatora i domaćih izdajnika“ sveti „antifašizam“ i izravno ih povezao sa srpskim zločinima nad hrvatskim stanovništvom. Negirao je svu povijest koju su sami o sebi napisali i koju nam i dan-danas trube u svakoj prilici koje se dočepaju. Samo se Pupovcu nisu suprotstavili. Zašto? Zato što ne shvaćaju što im je napravio, ili zato što ga se boje, jer iza njega stoji neka jača sila, neki veći koncept? Moguće je i da su s njim suglasni, ali toliko loše o njima stvarno ne mislim, a oni sami valjda još i manje.

4. Samo je združivanje demokracije i oružja Hrvatima moglo donijeti slobodu i državu

Kad bolje pogledamo, tek su udruživanje demokracije i hrvatskoga oružja donijeli samostalnu hrvatsku državu. Samo s jednim taj se cilj nije mogao postići! Vjerujući u demokraciju, Hrvatska seljačka stranka izgubila je svoje povijesne prilike (1939. i 1941.), moć, ugled i mnogo života poštenih i časnih, neokaljanih ljudi, toliko da se ni u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj ne uspijeva oporaviti. S druge strane, vjerujući samo u oružje, ustaše su se pridružili nacistima i demokraciju pretvorili u teror, a takvi postupci ne samo da ne vode u demokraciju, nego ne mogu donijeti ni slobodu!

Zato je današnja hrvatska demokracija jednako važna kao i hrvatska vojna sila. Srpska manjinska prava donose mir i snagu Hrvatskoj, a za to vrijedi podnijeti i ostatke ostataka velikosrpske propagande, laži i konstrukcija. Njima se treba suprotstaviti povijesnim činjenicama utvrđenim objektivnim znanstvenim istraživanjima.

Sve se mora istražiti i napisati iznova, jer nema ni trunke hrvatske povijesti koja nije zagađenja lažnim podatcima i zlonamjernim tumačenjima. Pupovačke laži i konstrukcije, goldsteinovski otpor znanosti i dijalogu, klasićevsko-jakovinovski otpor znanstvenim dokazima i josipović-milanovićevsko odbijanje pomirenja tek su zadnji trzaji nastavka borbe protiv hrvatske samostalnosti i demokracije. No, nema te sile koja bi slomila hrvatsku privrženost slobodi i demokraciji. Nema, dok mi živimo…

Matko Marušić

Hrvatski tjednik, 17. ožujka 2016. br. 599, str. 33-37.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save