Na Cvjetnicu je uz Tuđmana koračao Juda; tko su današnje Jude?
Što je poučno iz Cvjetnice nazad dvadeset i šest godina? Sve.
Cvjetnica u hrvatskom identitetu ima esencijalno značenje. Iako svako značenje ovoga posebnoga dana, ulaska u tjedan Muke Isusove, u susret najvećem i temeljnom blagdanu kršćanstva, izvire izravno iz kršćanskog identiteta hrvatskoga naroda, koji je neodvojiv od njegove nacionalne prepoznatljivosti i korijena, Cvjetnica je kroz hrvatsku povijest imala i ima iznimno društveno značenje. A suvremena nacionalna povijest je neodvojiva od spomena na Cvjetnicu.
Nazad dvadeset i šest godina, kada su se postojeći svjetovi slamali, probijale klice posve novih odnosa, probijali utamničeni simboli i vrijednosti mnogih naroda na proljetno sunce, pucali okovi zločinačkih diktatura i nečovječnih režima, još nečovječnijih ideja i antivrednota, upravo je na Cvjetnicu Hrvatskom odjeknuo poziv slobode i poslana poruka o neuništivoj moći hrvatskoga naroda.
U potpuno neprijateljskom okruženju, dok je zveckalo nebrojeno oružje i golema sila, sa svih strana se stiskao obruč za konačni obračun s hrvatskom nadom i snovima generacija, u potpuno miniranom hrvatskom ozemlju, zatrovanim društvenim i državnim institucijama tisućama „pismoznanaca i farizeja“, visokih svećenika komunističkoga poretka, premreženim tisućama podmuklih detonatora, glasnogovornik hrvatske slobode Franjo Tuđman izveo je hrvatski narod na zagrebački trg, koji danas simbolično nosi – njegovo ime.
Stotine tisuća Hrvata je u nepreglednim kolonama prkosno i odlučno krenulo s maslinovim grančicama, rijeke su se slijevale iz svih krajeva hrvatske zemlje, ali i iz svih zagrebačkih kvartova, ulaza, iz Katoličkih crkava.
Golema masa klicala je slobodi, hrvatskom narodu, svojoj povijesti i u konačnici – svjetlu koje je vidjela i za koje je bila spremna podnijeti žrtvu.
Ta me Cvjetnica neopozivo, snažno i silovito podsjeća na izvornu simboliku Isusova ulaska u Jeruzalem. Nitko od sudionika toga događaja nije usporediv s Isusovom misijom na zemlji, niti su ljudi i značenje usporedivi iz jednoga jedinoga razloga. Isus je govorio cijelome čovječanstvu, nosio je obilježje Sina Božjega, a sudionici te i svih ostalih Cvjetnica, bili su samo ljudi. Ali, ljudi s posebnim misijama i očito je, povijesnim zadaćama.
Ne znam je li to Božja volja. Neki će reći da nije bitno, neki će reći da nije, kršćani će u tome naći Božji rukopis i odgovor na molitve kršćanskoga naroda.
Ja se takvima pridružujem.
Što je poučno iz Cvjetnice nazad dvadeset i šest godina?
Sve.
Mase su klicale Isusu pri ulasku u Jeruzalem, na pohodu i putu ispunjenja Božje volje i Pisama, čemu se Sin Božjisvjesno predao, boreći se grčevito sa svojim ljudskim slabostima pod krvavim znojem, sa strahom, s prirodnim ljudskim otporom smrti, s molitvom Ocu da ga poštedi ako je njegova volja – čaše žuči i gorčine.
Stotine tisuća ljudi koji su koračali ulicama Zagreba te nedjelje su koračale u neizvjesnost, jer, nitko među tim ljudima nije bio lišen straha i posve realne čaše žuči i gorčine. Nitko nije mogao biti siguran da neće taj put biti sličan Isusovome putu, a ponajmanje je to zanemario upravo prorok hrvatske slobode, Franjo Tuđman i njegovi suradnici.
Sličnost na tom putu s izvornom Cvjetnicom je bila i u tome, što su kao i uz Isusa s maslinovim grančicama koračali ljudi od krvi i mesa, sa svojim slabostima, a među njima su koračali i oni koji se jednim imenom mogu nazvati apostoli, ali i – Jude.
Koliko je Juda koračalo uz Tuđmana, pred hrvatskim svijetom, doživljavali klicanje i pozive, ne samo iz živih suvremenika, nego preko njih generacija mučenika koji su bili spremni uistinu preuzeti kao i Isus križ i muku za snove svoga naroda?
Bilo ih je.
I u tome su sličnosti posve ljudske i velike.
Ne znam, ako bilo što kršćansko ima još uvijek sačuvano, ako ima bilo kakvo povijesno pamćenje i sjećanje, ako razmišlja, kao što bi svaki čovjek trebao razmišljati u osvit susreta sa svojom konačnicom, kako Stjepan Mesić, koji je tada koračao uz Tuđmana, danas razmišlja o simbolici Cvjetnice?
Hrvatske političke Cvjetnice, koja je, koliko god to bilo samo na razini simbolike, snažno utisnuta i u praiskonsku poruku Isusova ulaska u Jeruzalem .
Tuđman nije mogao, nije to ni bio njegov ljudski, nije pogotovo božanski cilj i misija, preuzeti sve grijehe svojim pohodom, niti je njegova uloga u hrvatskoj političkoj Cvjetnici, onakva kakvu nosi kršćanska Cvjetnica i trajna poruka Isusovoga ulaska u Jeruzalem.
Tuđman je bio čovjek, a Isus i – Bog.
Isusa su razapeli jer je bilo pisano i jer je to bio jedini način otkupljenja grijeha čovječanstva, i, jer je to bio jedini način i put za Uskrsnuće. Tuđmana nisu razapeli fizički kao Isusa, ali Jude i farizeji, svećenici zla i pismoznanci, s kojima se i danas, možda više nego ikada, suočavamo u svijetu sveopće vidljivosti, preko njega, nakon njega, razapinju hrvatski narod. Tuđmana su počeli razapinjati kao simbol od prvoga dana njegove povijesne misije, koristeći i njegove slabosti i slabosti njegovih suputnika, ali iznad svega – krivotvoreći njegov put, podmuklo pokušavajući uništiti njegovu simboliku i dobro što njegovo ime nosi sobom u kolektivnoj memoriji hrvatskoga naroda.
Što su ga međutim više razapinjali, sve je simbolika i vrijednosti koje je ostavio bila veća, silnija i življa, a svijest o neprolaznosti ostavštine, snažnija.
Iza smrti uvijek slijedi uskrsnuće.
Bilo bi dobro, bilo bi ljudski nužno, ne samo društveno i politički odgovorno, danas na Cvjetnicu, kada Božo Petrov i Tomislav Karamarko budu slušali, ili kad su slušali, čitanje ili pjevanje Muke Isusove, da se prisjete svoje uloge danas u hrvatskom narodu. Kako god oni ili bilo tko oko njih pokušavao njima i naciji predstaviti njihovu ulogu, redefinirati je sintagmama prvih među jednakima, predvodnikom građana, ljudi, političkih skupina, ulaskom u hrvatski politički Jeruzalem, u odaje na Markovom trgu, njih dvojica su postali predvodnici – hrvatskoga naroda.
Nikoga drugoga.
Njih dvojicu ističem ne zbog toga što su važniji od predsjednika Vlade Oreškovića, jer nisu, već zbog toga što oni u političkom smislu predstavljaju izborni legitimitet hrvatskog naroda.
I, neće moći ni na kakav drugačiji način vrednovati svoje postojanje, nego pred tim narodom. Samo tako, bez obzira na svoj svjetonazorski, građanski, ljudski, ateistički ili kršćanski predznak i obilježje. Sve su to izvedenice iz jedine konkretne i temeljne odrednice – hrvatski narod.
Toj ocjeni, tome sudu nitko ne može pobjeći, zvao se Petrov,Karamarko, Mesić, Tuđman, Milanović ili Pupovac. Pod ovim nebom, sud će o svakome, službeni ili neslužbeni, ali uvijek istinit i trajan za vijeke vjekova, dati – hrvatska nacionalna povijest, koja se može krasti, ali ne može ukrasti.
Jer, povijest ne pišu samo pismoznanci.
Klicali su im mnogi, osporavali su ih mnogi, ali izvan svake sumnje, što razmišljajući o Isusovoj ljudskoj sudbini, što o Cvjetnici nazad dvadeset i šest godina, što o sudbini čovjeka koji je tada koračao ispred stotina tisuća Hrvata, moraju se sjetiti da je uz njega koračao i – Juda.
I, moraju znati tko je taj Juda.
Znaju li oni danas tko je Juda uz njih?
Dobro bi bilo da razmisle. Jer, Jude su uvijek sjene dobra, a iziđu na vidjelo uvijek.
Ne može se nikakvom izvanljudskom, nekom krivotvorenom političkom vrednotom, ne smije se Jude štititi u potpuno premreženoj zemlji i u vremenima kada su Jude postali simboli novih antivrednota, utjecajem i zbog škuda o kojima je smrtno bolesni Tuđman govorio na zagrebačkom aerodromu, zanemariti svoju odgovornost.
Ili ćeš afirmirati Jude i prigrliti njihovu simboliku, ili ćeš – prihvatiti ispruženu ruku poruka i pouka današnje Cvjetnice.
Ne može se pred poviješću ispovjediti i očekivati odrješenje grijeha, ako se svjesno pruža ruka, ne samo svoja, nego s njome i sudbina tisuća i tisuća ljudi, štetočinama, kao što su očito je, Jude iz okruženja, mladoga i neiskusnoga Petrova uvjerili da Markovinović u Državnoj geodetskoj upravi zavrjeđuje priliku nastaviti bičem umjesto križem iznad svoga upravljačkoga stola, bičevati kako svoje suradnike, tako i ponos hrvatskoga naroda, ismijavajući njegova civilizacijska dostignuća.
Takve grijehe se može ispovjediti pred Bogom, jer je oprost u njegovoj nadležnosti, ali povijest, ona ljudska ne oprašta takve grijehe. Ima li pravo Petrov ili Karamarko preuzeti na sebe takav grijeh, i može li ga nositi?
Historia est magistra vitae.
Ne može se preuzeti odgovornost za to, perući ruke kao Pilat, jer, bez obzira na to što i danas nad Hrvatskom postoje neimenovani Pilati, na raznim adresama, ne smije im se vjerovati, ne smije im se davati kraljevska haljina i pečat, jer – nitko nije ovlastio ni Petrova ni Karamarka za to.
A oni ne smiju zanemariti pouke Cvjetnice, ako su razumni ljudi, vjerovali ili ne u Isusa.
To su univerzalne pouke i poruke, koje respektira cijelo čovječanstvo.
Ne smije se davati bič u ruke dokazanom štetočini, kakav je recimo taj nesretni Markovinović, o čemu postoji stotine i stotine svjedočanstava, jer tim bičem on neće išibati krivca, neće išibati ni sebe, već tisuće ljudi koji će trpjeti štete, a danas, kao i prilikom ulaska Petrova i Karamarka u hrvatski Jerulazelm, očekuju – svjetlost. Pogotovo što Markovinović nije jedini.
Bič se Judama ne daje u ruke.
Cvjetnica je poruka svakome čovjeku, a pogotovo svakome kršćanskom narodu.
Onaj tko nije moguće prepoznati njenu simboliku, tko je svjesno odabrao ulogu Jude ili Pilata, može ući u Jeruzalem, taj obično i najčešće neće biti razapet na križ, neće trpjeti ovozemaljske muke, ali – ostat će obilježen kao Juda.
Pred Petrovom i Karamarkom je upravo takav izbor, a nije samo – osobnog karaktera.
Utoliko teži.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
