NIKOLA MILANOVIĆ: Neprijatelj je zauvijek poražen
“Kažem ti, Petre, neće se danas oglasiti pijetao dok triput ne zatajiš da me poznaš.” (Lk 22,34)
Došao je s učenicima u predio zvan Getsemani. Cijelim putem pritiskala ga tjeskoba. I neizdrživa samoća. Gledao je učenike. Tako ih je volio. No, što im može kazati da bi ga razumjeli i da bi im bilo lakše? Malo toga su shvaćali, ali nije im zamjerio. Nije ni moglo biti drugačije. S njim su bili svaki dan. Gledali su ga i pratili, molili s njim i pomagali ljudima u potrebi. Ipak, kako bi oni, tako obični i jednostavni ljudi, mogli shvatiti da se upravo nalaze pred najvećim događajima u povijesti čovječanstva. Štoviše, u povijesti cijeloga svemira. On, Sin Božji, trebao je u nekoliko nadolazećih dana obaviti sve ono zbog čega ga je Otac poslao.
Gorka je ta čaša koju je morao ispiti. Teško uzdahnu pa im reče: „Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!“ Zatim je pošao malo dalje, koliko bi se kamenom mogao dobaciti, pao na koljena pa zavapio: “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.“
Dobro je znao što ga sutra čeka. Strepio je. Jako je strepio. Cijelo tijelo mu je treperilo. Vapio je Ocu, ali on ga nije čuo. Bio je u smrtnoj muci, a krvavi znoj kapaše s njega. Vrati se k učenicima i nađe ih pozaspale. Nisu mogli biti s njim ni u najtežim trenucima njegova života. Ako ne zbog njega, trebali su bdjeti i moliti da ne padnu u napast. Jer, znao je koliko je Neprijatelj lukav i opasan. Da njega nema poigrao bi se s njima kao s naivnom dječicom. Nisu toga bili svjesni pa su pozaspali. Umjesto da mole. Predano i usrdno…
„Tada jedan od dvanaestorice, zvan Juda Iškariotski, pođe glavarima svećeničkim i reče: ‘Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati.’ A oni mu odmjeriše trideset srebrnjaka. Otada je tražio priliku da ga preda.“ (Mt 26, 14-16)
…Uto ugleda Judu. Dolazio je da ga izda, a za njim je stupala svjetina s mačevima i toljagama. Poslali su ih glavari svećenički i starješine narodne. Bijahu glasni i razdraženi. Nahuškani. Na čelu im stupaše licemjer koji će ga poljupcem izdati. I odmah mu Juda pristupi i poljubi ga, a oni ga pograbiše. Isus im reče: “Kao na razbojnika iziđoste s mačevima i toljagama! Danomice bijah s vama u Hramu i ne digoste ruke na me. No, ovo je vaš čas i vlast Tmina.” U tom trenu učenici ga napustiše. Srce mu se rastuži, jer tako je žudio za njihovom podrškom. Tako mu je u tom trenutku trebala njihova blizina. Ostade sam.
Tek tada duša mu jasno spoznade svu strahotu koja ga čeka. Tijelo mu zadrhti i strah ga uhvati pa pomisli da neće izdržati sve nadolazeće kušnje. Nitko ne ostade s njim. Samo hladna samoća. Tužan i razočaran, jedva je čuo bijesne povike i urlanje svjetine. Ipak, krajičkom oka uhvatio je blijedu spodobu pod kapuljačom. U očima joj razjapljen bezdan. Praznina. Spodoba je samo šutjela. I nijemo mu se cerila. Neprijatelj čovjeka! Likovao je osjećajući kako se bliži trenutak njegove najvažnije pobjede. A onda je nestao prepuštajući ga svjetini…
…na trenutak je izgubio svijest. Bol je bila neizdrživa. Vreli bič kidao je meso s njegovih kostiju. Na nekoliko mjesta vidjela su se gola krvava rebra. Još nekoliko udaraca i ne bi preživio. Srećom, prestalo je. Ali olakšanje kratko potraja. Kao kroz maglu prisjeti se što ga sad čeka. Pritisnuvši rukom bolnu ranu na rebrima, zatetura ka križu. Jedva dočekavši zlobnici mu ga natovariše na raskrvavljena leđa, pa se, smijući mu se i rugajući, polako zaputiše za njim. A on je na sebe uprtio sve grijehe. Sve od postanka svijeta. Nijedna se muka s tim nije mogla mjeriti. Boljelo ga je i tijelo i duša. Stiskao je zube prigušujući jecaje. A grijesi ga tako silno pritiskahu. Mnogo ih se nakupilo. I pade. Triput je tako padao, ali je uvijek, ni sam ne znajući kako, nalazio snage da se uspravi i nastavi dalje. Do Golgote.
I opet je krajičkom oka ugledao spodobu pod plaštem. Nije se moglo raspoznati je li muško ili žensko. Bijaše poput kakvog bespolnog bića. Tako bezlična. Samo je iz mračnih očiju dopirala tama. Ona koja čovjeka u trenu ispuni strahom i beznađem. I učini mu se da je u tom času teret postao još teži. Opet stisne zube i napravi nekoliko koraka opasno se ljuljajući. Znao je, ako još jednom padne, više se neće podići. Neprijatelj čovjeka grohotom se smijao. Bez glasa. A onda je opet nestao…
…“Od šeste ure tama bi po svoj zemlji do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: ‘Eli, Eli, lema sabahtani?’ To će reći: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio ?’“
Upirao je pogled u nebo željno tražeći Oca. Nije ga našao, a teret koji je nosio bio je tako težak. Gušio ga i ubijao nesnosan smrad i gnjusoba svega nakupljenog zla. I sve se to sad skupilo pod njegovim srcem. Nitko nije tako patio od početka svijeta i neće nikada do kraja svijeta. Na drvetu križa raspeta je Božja ljubav, koja se dokraja predala za nas. Isus još jednom povika iza glasa i ispusti duh. Bilo je dovršeno. U tom času s neba pade jedna suza. Očeva.
A Neprijatelj čovjeka, uvjeren da je ostvario konačnu pobjedu, urlao je od zadovoljstva.
Trećeg dana poslije ovog tužnog događaja, Sin Božji je uskrsnuo. Pobijedio je smrt, uzeo na sebe sve naše grijehe i oteo nas od vlasti Sotone. A Sotona je prekasno shvatio da je križ bio njegov najveći poraz. Zato i danas obilazi svijetom bijesno urlajući, lažući i zavodeći ljude.
NIKOLA MILANOVIĆ/MISIJA
