Njemački arhivi kriju još puno škakljivih podataka
Frank Hofmann i Philipp Grüll, autori filma Ubojstvo u Titovo ime – tajna odreda smrti u Njemačkoj
Znanstvenici u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, pa čak i Rumunjskoj, intenzivno se suočavaju sa socijalističkom prošlošću i to čine u nezavisnom akademskom i od ideologije oslobođenom okruženju. Došlo je vrijeme da se s time počne i u Hrvatskoj / U Hrvatskoj je izrazito teško dobiti pristup dosjeima tajnih službi. Ustanove poput poljskog Arhiva tajnih službi ili Dokumentacijskog centra Stasija ne postoje / Njemačka je u odnosima s Jugoslavijom vodila „politiku prljavih ruku“ / Postojali su slučajevi u kojima je njemačka policija mogla lako doći do ubojica, ali je u tome sprječavana / Većina Nijemaca razmišlja: U Jugoslaviji uopće nije bilo tako loše, ljudima je bilo dobro, Titov socijalizam bio je neka vrsta lightsocijalizma. Da su on i drugi u Savezu komunista bili brutalni despoti, koji su ubijali kako bi osigurali vlast, kod nas nije sasvim poznato
Vjerojatno najdulji niz neriješenih ubojstava u poslijeratnoj njemačkoj povijesti jest onaj koji su počinili jugoslavenski agenti. U to doba likvidirano je najmanje 29 osoba u SR Njemačkoj. Prema nekim informacijama od 1946. pa sve do 1989. Udba je ubila 67 Hrvata izvan zemlje, pokušala ubiti njih 23, otela njih četvero, pokušala oteti dvoje, a za četvero emigranata ne zna se koja ih je sudbina zatekla. Daleko najveći broj ubijenih, njih 35, smrt je dočekalo u Zapadnoj Njemačkoj. Ostali su ubijeni u akcijama Udbe u ostalim zemljama u koje su Hrvati tradicionalno emigrirali, napose u Austriji, Kanadi, Italiji, Argentini i Francuskoj. Žrtve su prognani Hrvati koji su djelovali protiv režima u domovini. Iz tog razloga dvojica njemačkih novinara snimili su dokumentarni film Ubojstvo u Titovo ime, prvi njemački TV-dokumentarac o toj temi. Kao rezultat višegodišnjeg istraživanja, 45-minutni film obiluje uzbudljivim scenama, ekskluzivnim objavama i jakim emocionalnim trenucima. Autori Philipp Grüll i Frank Hofmann uspjeli su okupiti nekadašnje njemačke ministre, tajne agente Udbe, žrtve organiziranih likvidacija te složiti rijedak uvid u stvarne događaje hrvatske političke dijaspore. U ovom broju razgovaramo s dvojicom autora o nizu pitanja vezanih uz njihov dokumentarni rad, o njihovim motivima, povezanosti političkih vođa i tajnih službi SR Njemačke i Jugoslavije, poteškoće na koje su nailazili tijekom snimanja te druge teme vezane uz život i smrt hrvatskih disidenata.
Otkuda poriv za snimanje ovakva dokumentarnog filma?
Hofmann: Od siječnja 2012. radim za Deutsche Welle kao korespondent za srednjoistočnu Europu i jugoistočnu Europu. U zemljama zapadnog Balkana radio sam već jednom tijekom rata 1990-ih. Kada sam se prvi put susreo s kompleksom tema o umorstvima jugoslavenskih tajnih službi, rasvjetljavanje prethodnog razdoblja učinilo mi se zanimljivim. Što sam više razmišljao, postalo mi je jasno da je krvavi kraj Jugoslavije zasjenio tumačenje razdoblja prije njezina raspada. U veljači 2013. o toj sam temi napravio televizijski prilog za europske magazine Deutsche Welle i ARD-a. Philipp je nešto kasnije, uoči pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji, radio na izvještaju za BR-ov politički magazin Kontrovers. Nakon tih prvih priloga stupili smo u kontakt. Bili smo složni: zapravo ovdje nije riječ samo o jednom ubojstvu u Wolfratshausenu, nego o nečemu mnogo većem. Radi se o cijeloj seriji ubojstava s tridesetak žrtava – vjerojatno najdužoj seriji ubojstava u njemačkoj poslijeratnoj povijesti.
Grüll: Obojicu nas je začudilo da se u Njemačkoj o toj tematici tako malo znalo i da do sada o tome nije produciran ni jedan duži film. Stoga smo Frank i ja odlučili da radimo zajedno i tu prazninu popunimo ovim dokumentarcem.
Je li termin objavljivanja filma slučajno ili namjerno uvjetovan početkom suđenja Perkoviću i Mustaču?
Grüll: Termin je namjerno usklađen s početkom procesa. Vidjeli smo da je već sama svađa oko izručenja završila na njemačkim naslovnicama. Stoga smo mislili da je početak procesa dobar trenutak da s temom dopremo do šire javnosti. Smatramo da je to važno jer dosad je javnost bila gotovo nesvjesna da deseci zločina nisu razjašnjeni, da mnogi preživjeli i njihovi bližnji do danas žive u neizvjesnosti i čekaju pravdu. S ovim procesom moglo bi nakon svih tih desetljeća započeti rasvjetljavanje ove serije ubojstava. Zato je za nas vrijeme oko početka rasprave logičan termin emitiranja.
Kada ste počeli snimati film?
Hofmann: Samo da nadopunim: Do sada se obrada povijesti SFRJ kretala po ideološkim, pa i nacionalističkim linijama. Zbog toga su države bivše Jugoslavije iznimka na istoku Europe. Zašto? Znanstvenici, ali i drugi društveno relevantni akteri u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj pa čak i Rumunjskoj, vrlo se intenzivno suočavaju sa socijalističkom prošlošću i to čine u vrlo nezavisnoj akademskoj i od ideologije oslobođenoj okolini. Smatram da je došlo vrijeme da se s time počne i u zemljama bivše Jugoslavije.
Sa snimanjem smo počeli početkom godine, ali s istraživanjima znatno ranije. Ukupno smo na našem filmu radili više od godinu dana. To vrijeme bilo nam je potrebno da zaključimo ovu složenu temu. Temu koju je njemačka savezna vlast sve do 1980-ih držana izvan dosega javne rasprave. Stoga o tome u Njemačkoj postoji samo malen broj članaka i izvještaja, što otežava razradu teme i pronalazak polaznih točaka. Osim toga, bilo nam je potrebno vrijeme da osiguramo pristup informacijama, izgradimo povjerenje sa sugovornicima i na njemački prevedemo tajne dokumente koje smo prethodno pregledali.
Koju reakciju očekujete od hrvatskoga gledateljstva?
Grüll: Uza svu težnju objektivnom prikazu teme, moja je perspektiva dakako uvijek – njemačka. Stoga naravno želimo znati kako će hrvatsko gledateljstvo doživjeti film i ocijeniti ga. Koji su dijelovi s hrvatske točke gledišta uspjeli, a koje aspekte možda trebamo jače naglasiti? To nas jako zanima. Ono što bismo željeli, a da ne precijenimo film, jest da ovaj dokumentarac bude malen prinos tomu da se rasprava o Udbinim zločinima intenzivira. Često su potrebni vanjski poticaji kako bi se tamna poglavlja vlastite povijesti rasvijetlila. Tako je primjerice bilo u Istočnoj Njemačkoj. Da nije bilo pritiska Zapadne Njemačke, rasvjetljavanje DDR-ove prošlosti sigurno ne bi bilo uznapredovalo kao što je danas.
Zašto se Njemačka tek sad odlučila obračunati sa zločinima?
Hofmann: Nije da se zločini u posljednjim desetljećima uopće nisu pratili. No zapazili smo da bi istrage relativno brzo bile obustavljene. Tada su postojali drugi prioriteti, kao na primjer RAF-ov terorizam ekstremne ljevice, čije su žrtve bile njemačke gospodarske veličine i osobe poput tadašnjega glavnog državnog odvjetnika. U Njemačkoj, koliko god to potresno i tužno bilo, bilo je čini se rašireno shvaćanje da je riječ samo o nekoliko Jugoslavena koji se međusobno ubijaju. Drugi kriminalni slučajevi bili su važniji.
Grüll: Treba dodati da je riječ o ubojstvima tajne službe, a planirali su ih i počinili profesionalci. Tu su i njemački istražitelji, koji svoj posao shvaćaju ozbiljno, imali male šanse. Tragovi su bili izbrisani, a počinitelji bi često pobjegli u Jugoslaviju, gdje njemačke vlasti do njih nisu mogle doprijeti. Tek prije otprilike deset godina policija je dobila nove važne polazišne točke u slučaju Đureković. Osim toga, s pristupom Hrvatske Europskoj Uniji rastu šanse da oni koji su odgovorni polože račune, kao što to vidimo kod Perkovića i Mustača. I naposljetku, ukupna je politička situacija drukčija no u vrijeme hladnoga rata. Danas nitko ne mora hiniti da su Tito i njegovi nasljednici političari koje prihvaćaju kao partnere.
Smatrate li da su dokazi o Udbinim zločinima bili brižljivo čuvani sve ove godine?
Hofmann: Sigurno, i to još vrijedi. Nije nimalo jednostavno u Hrvatskoj i ostalim republikama bivše Jugoslavije dobiti pristup dosjeima tajnih službi. Ustanova poput poljskog Arhiva tajnih službi u Varšavi, kojem je čak priključeno i posebno državno tužiteljstvo, ili poput Dokumentacijskog centra Stasija u Njemačkoj, gdje građani mogu dobiti uvid u dosjee koje je o njima sastavila tajna služba DDR-a, ne postoji ni u jednoj državi bivše Jugoslavije. Ali i dokumenti zapadnonjemačkih tajnih službi o toj temi još su uglavnom klasificirani kao tajni. Ako pred očima imamo da su osobe poput Milana Dorića ili Vinka Sindičića njegovale najbliskije odnose s njemačkim Saveznim uredom za zaštitu ustava ili su čak radili za to tijelo, vrlo je vjerojatna pretpostavka da i u njemačkim arhivskim ormarima leži još mnoštvo škakljivih podataka.
Bi li bio promijenjen tijek hladnoga rata da su se stvari o kojima progovarate u filmu znale?
Hofmann: Tijek se vjerojatno ne bi promijenio. Prisile realne politike bile su prevelike, a njemački interes u takozvanoj „promjeni putem približavanja“, omekšavanju Istočnog bloka prevladavanjem potpune izoliranosti, odredio je onodobnu vanjsku politiku. Uostalom to je politika koja je – kao što danas znamo – postavila temelj za to da je 1989. u DDR-u moglo doći do mirne revolucije. Već samo zato jer se kontakt između razdvojenih obitelji mogao održavati kroz zid i bodljikavu žicu. Ta bi politika zapadnonjemačku Vladu po svemu sudeći i dalje pratila, da je bilo javne rasprave o ubojstvima jugoslavenskih tajnih službi u SR Njemačkoj.
Grüll: Vjerojatno bi njemačko stanovništvo na stvari gledalo malo drukčijim očima. To vrijedi za njemačku politiku i za Tita. Slika o njemu i o Jugoslaviji vjerojatno je još obilježena time da su generacije Nijemaca tamo provodile predivne odmore. Većina razmišlja: u Jugoslaviji uopće nije bilo tako loše, ljudima je bilo dobro, Titov socijalizam bio je neka vrsta light socijalizma. Da su Tito i drugi u Savezu komunista Jugoslavije bili brutalni despoti, koji su ubijali kako bi osigurali svoju vlast, kod nas nije sasvim poznato.
Udba je ubijala hrvatske emigrante u Njemačkoj, a kako je Jugoslavija bila pokretač Nesvrstanih i time „ugodna“ Zapadu, te se stvari nisu iznosile. Je li moguće da su Tito i njemačka vlada bili u dosluhu?
Grüll: Nekadašnji državni ministar vanjskih poslova, espedeovac Klaus von Dohnanyi, kaže u našem filmu: Njemačka je vodila „politiku prljavih ruku“. To je vrlo dobro poentirao. Njemačka strana bila je potpuno svjesna da se jugoslavenska tajna služba u Njemačkoj bacila u lov na protivnike režima. Njemačke institucije i predstavnici Vlade iza zatvorenih su vrata svojim jugoslavenskim uredskim kolegama rekli da tako neće ići. Ali kad je Jugoslavija nastavila po svome, unatoč tome Njemačka nije kritizirala Jugoslaviju.
Znate li je li njemački kancelar Willy Brandt pokušao problem riješiti izravno s Josipom Brozom Titom? U filmu se govori o dobrim državnim vezama SR Njemačke i SFRJ, kao i o osobnom prijateljstvu Brandta i Tita.
Grüll: Nije nam poznato je li kancelar Willy Brandt to pokušao učiniti. Ali Gerhart Baum, koji je od 1978. do 1982. bio savezni ministar, rekao nam je da je SR Njemačka o tom pitanju itekako raspravljala s Jugoslavijom. Na zajedničkim susretima predstavnika jugoslavenskih i njemačkih sigurnosnih službi burno se raspravljalo o tim zločinima. Njemačka je u tom smislu snažno kritizirala Jugoslaviju, ali uvijek isključivo iza zatvorenih vrata. Dapače, postojali su pojedinačni apsurdni slučajevi u kojima je njemačka policija mogla lako doći do počinitelja kaznenih djela ubojstava, otmica i zastrašivanja, ali je u tome sprječavana.
Dakle, sve se znalo, ali se javno skrivalo? Kako ste došli do tih konkretnih saznanja?
Grüll: O tome govore i nekadašnji agenti jugoslavenskih tajnih službi, koji su u filmu opisivali i načine na koje su počinili ubojstva. Osim toga, u našem dokumentarcu donosimo i priču samih žrtava, od Roberta Zagajskog, čijeg su oca u Njemačkoj ubili jugoslavenski tajni agenti, pa do žrtava koje su preživjele napade. Nemojmo zaboraviti da su tri ubojstva počinjena usred bijela dana u Münchenu, a sve su to bili zločini za koje nitko nije odgovarao i za koje je njemačka, a posebno bavarska, javnost bila iznimno zainteresirana. Tu postoji dodatni problem. Mnogi agenti poslije su davali njemačkoj tajnoj službi razne podatke i povjerljive informacije. Zbog toga su bili i ostali pod zaštitom njemačkog ustava. U filmu prikazujemo i bivšega jugoslavenskog tajnog agenta koji je potom prešao pod njemačku zaštitu i koji i danas živi u mirovini u njemačkom gradu Fürthu.
Kakav je bio odnos njemačkih vlasti prema hrvatskoj političkoj emigraciji?
Grüll: Odnos je bio ambivalentan. U pedesetim je godinama i na početku šezdesetih SR Njemačka hrvatsku emigraciju poticala i financijski pomagala. Smjer Savezne Republike bio je tada strogo antikomunistički i antisocijalistički. Na Hrvate u egzilu gledalo se kao na političku snagu usmjerenu protiv režima u Beogradu i samim time bila na strani Njemačke. Poslije su pak hrvatske emigrantske organizacije u Njemačkoj zabranjene zbog terorističkih težnji. Ipak, njemačke tajne službe i u sedamdesetim godinama pokušavale su si osigurati određeni utjecaj na hrvatske emigrantske organizacije.
Budući da je znala da su im životi ugroženi, je li njemačka policija hrvatskim emigrantima nudila zaštitu, i jesu li za to znale jugoslavenske tajne službe?
Hofmann: O tome se vrlo malo zna. Ono što znamo jest primjerice da je Stjepan Đureković malo prije atentata dobio policijsku zaštitu. Ali koliko su ozbiljni bili napori njemačke policije za sprječavanje atentata i što je jugoslavenska strana o tome znala, o tome možemo nažalost samo spekulirati.
U vašem filmu prvi put su o ubojstvima progovorili tadašnji njemački političari. Kakva je bila njihova reakcija kada ste im se obratili i jesu li se dvoumili pri davanju izjava? Zašto su uopće progovorili o toj temi?
Hofmann: Nije bilo lako naći političare iz onoga doba koji bi govorili o ubojstvima jugoslavenskih tajnih službi u Njemačkoj. Bivši premijer Helmut Schmidt, bivši ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher, najbliži suradnik Willyja Brandta, Egon Bahr – svima smo poslali upit. Ali svi su nam rekli da nažalost nemaju vremena za razgovor o toj temi. To je čudno, jer sva trojica usprkos poodmaklim godinama iznose svoja mišljenja o drugim temama. Bivši ministar unutarnjih poslova Gerhart Baum i Klaus von Dohnanyi reagirali su drukčije. Baum je odmah rekao da ga tema zanima i da stoji na raspolaganju. Ubrzo mu se pridružio i Dohnanyi. Obojica smo bili iznenađeni koliko su otvoreno i informirano govorili o temi.
Film je sniman u Njemačkoj, Austriji, Hrvatskoj, BiH i Srbiji. Mnogi sugovornici bili su članovi Udbe. Zašto su progovorili baš vama?
Grüll: Očigledno ponekad i agenti žele progovoriti. Nakon svih tih godina žele naime objasniti kako oni gledaju na stvari. Žele se obraniti od optužbi, poput primjerice Perkovića. A, onda, i među njima ima onih koji su tašti.
Smatrate li da su te izjave dane iskreno ili su brižljivo pripremljene u dogovoru s današnjim obavještajnim službama? Treba li dakle te izjave tumačiti kao osobna svjedočenja ili poluslužbene izjave obavještajnih zajednica?
Grüll: Sigurno su ljudi poput Josipa Perkovića i drugih sugovornika svoje riječi dobro izvagali. I sigurno imaju svoje motive kada daju takav intervju. Naša je zadaća te izjave klasificirati, odmjeriti i usporediti. Svaki razgovor nama je dio velike slagalice. Ideja kako bi konačna slika mogla izgledati dobije se tek kada sve blokove vidimo zajedno i sastavimo. Zato nam je bilo važno saslušati obje strane – preživjele i njihove bližnje, njemačke političare i istražitelje kao i ljude iz nekadašnjih jugoslavenskih tajnih službi.
Hofmann: Zato mislimo da je velika šteta što ni hrvatski predsjednik ni premijer nisu bili spremni za naš film stati pred kameru. Isto vrijedi i za trenutnu hrvatsku ministricu vanjskih poslova. Nevjerojatno je da se ona nije htjela izjasniti ni u pogledu činjenice da je Sabor samo tri dana prije pristupanja Europskoj Uniji htio zaobići europsko pravo. Nevjerojatan postupak. Hrvatska je o pridruživanju pregovarala dulje od ostalih zemalja članica. Samo tri dana prije Ugovora o pristupanju, koji je na snagu trebao stupiti 1. srpnja 2013, pokušalo se jedan detalj (Europski uhidbeni nalog) u jednom od najvažnijih područja europske integracijske politike – pravo i unutarnji poslovi – redefinirati saborskom raspravom. Radio sam više od pet godina u Bruxellesu kao korespondent za EU i znam da tamo to nitko nije razumio.
Kako komentirate izjavu Josipa Perkovića u kojoj on tvrdi da nije ni na koji način povezan s ubojstvima kojima se bavite u filmu? Iako je bio u sekciji Ureda za državnu sigurnost koja se bavila osmišljavanjem i provođenjem likvidacija.
Grüll: Naravno da nitko nije kriv dok mu se krivnja ne dokaže. To vrijedi i za Josipa Perkovića. Njemu će krivnju odrediti sud čije ročište upravo sada počinje u Njemačkoj. No imamo li pred očima činjenicu da je upravo on bio zadužen za borbu protiv neprijateljske emigracije u Njemačkoj i da je upravo u razdoblju njegova djelovanja u Njemačkoj ubijeno najviše hrvatskih emigranata, itekako je opravdano sumnjati u istinitost njegove izjave. Uostalom, na sudu su on i Mustač, što znači da je sam bavarski sud uvjeren da je riječ o osobama koje snose najviše odgovornosti što se tiče osmišljavanja i provođenja kriminalnih akcija na tlu njemačke države. Također trebamo znati da se u državama sljedbenicama bivše jugoslavenske federacije nisu kažnjavali bivši špijuni, nego su dobrim dijelom utjelovljeni u sustave tajnih službi novih nacionalnih država. Naše pitanje postalo je moguće postaviti tek kad je Republika Hrvatska ušla u Europsku Uniju te se djelovanja hrvatskih tajnih agenata sada mogu procesuirati. Na djelovanja srbijanskih tajnih agenata, kao i onih iz BiH, te ostalih država sljednica bivše Jugoslavije, ne možemo trenutačno utjecati jer nemamo mogućnost Europskog uhidbenog naloga. A i oni su krivi za ubojstva, otmice i zastrašivanja na području SR Njemačke.
Znamo da su Udbine likvidacije provodili nacionalni odredi tajne službe. Dakle, hrvatski agenti likvidirali su hrvatske emigrante. S obzirom na to, koja je aktivna uloga Mike Špiljka i Josipa Manolića u tim likvidacijama?
Hofmann: Prema našim istraživanjima to nije točno i prema mom viđenju to je zanimljiv primjer za to kako se na suočavanje s prošlošću u državama bivše Jugoslavije gleda kroz nacionalističke naočale. U Savetu državne bezbednosti SFRJ u Beogradu uvijek je bilo službenika koji su dolazili iz dominantno hrvatske Hercegovine. Oni nisu sudjelovali u operacijama zato jer su bili Hrvati, nego zato što su zbog svog zemljopisnog podrijetla dobro poznavali određene ljude koji su primjerice uhićeni u Mostaru prije no što su uspjeli otići u SR Njemačku. Cilj našeg istraživanja nije bio naći dokaze o djelovanju Špiljka i Manolića. No to je zasigurno zanimljiva tema za dalju razradu zajedničke povijesti zapadnog Balkana. Ideološki oslobođena koliko god je moguće, prema kriterijima pravne države i s neovisnom historiografijom. Pogledamo li uloge i – barem onakve kakvima ih prikazuju – uvjerenja različitih odgovornih osoba, najprije u ranoj Jugoslaviji, a poslije nakon raspada SFRJ – ostaje prostor za mnoge zanimljive filozofske poglede.
Vjerujete li da će se film prikazati uskoro u Hrvatskoj i drugim zemljama bivše Jugoslavije?
Hofmann: Da. Deutsche Welle projicira film na međunarodnoj razini – od 16. listopada bit će prikazivan diljem svijeta. Vrlo napeto iščekujemo reakcije. Točne termine emitiranja engleske verzije naći ćete na početnoj web-stranici Deutsche Welle pod www.dw.de.
Marin Juričević “Vijenac”//hrvatskonebo.com
