Obrazovni kurikul – hrvatski “biti ili ne biti”
Optimisti su smatrali da će lustracija biti glavna tema oko koje će se voditi prijepori s bivšim komunističkim kadrovima, odnosno vjerovali su da će se učiniti ono što se nije učinilo nakon Oluje – posvemašnje političko i javno čišćenje sveg kukolja naslijeđenog iz bivše države koji samostalnu i neovisnu Hrvatsku nikad nije i ne će prihvatiti.
No, budući su optimisti samo loše obaviješteni pesimisti, što se pokazalo točnim, pitanje: “biti ili ne biti” će predstavljati kurikularna, odnosno cjelokupna obrazovna reforma, a ne lustracija koja je, unatoč svim kočenjima MOST-a i inih vještačkih tvorevina, nadam se, ipak u pripremi, na ovaj ili onaj način.
Bivša je odnarođena vlast, manjim dijelom srpska, a većim dijelom jugoslavenska vlada utrošila milijune u reformu koja je na tragu Šuvarove “genijalne” reforme, koja se, gle čuda, trebala provesti samo u Hrvatskoj, ali ne i u ostalim tadašnjim socijalističkim republikama. Zašto je ministar kulture Hasanbegović u pravu kad kaže da je Hrvatska pobijedila tek ’91., odnosno ’95. godine? Nije toliko ni stvar stotina tisuća ubijenih tijekom bleiburške “koračnice”, ni totalitarnog zločinačkog režima na čelu s lažnim bravarom, uništavanje sela, gospodarstva i ekonomije ili Golog Otoka, već je stvar u tome što je Hrvatska izgubila nacionalne elite. Državom/zajednicom vladaju elite i tako je bilo od početka sjedilačkog načina života, a posve je nevažno je li država ustrojena kao monarhija, despocija, teokracija ili danas popularna demokracija.
No, što znači elita? Ne radi se tu o plavoj krvi, imućstvu, zemljoposjedništvu ili nekom drugom rudimentu feudalnog doba. Elita je mala skupina ljudi, uvijek državotvorno i domoljubno nastrojena, koja posjeduje znanje, koja je obrazovana, sposobna i koja je spremna učiniti sve za svoj narod, odnosno svoju nacionalnu državu. Ona posjeduje političku i ekonomijsku moć, što je sredstvo, a ne cilj kako se danas misli, putem koje upravlja, na ovaj ili onaj način, državom za opću dobrobit ili dobrobit svoga naroda, svoje države i svojih državljana.
Dolaskom komunizma i socijalizma, hrvatske elite su pobijene, većina njih pod izlikom “ustaštva”, a mnogi su pobjegli spašavajući živu glavu. Ipak, unatoč svemu tome, hrvatsko školstvo pomalo je iznjedravalo nove elite, usprkos velikosrpskoj čizmi, nacionalno svijesne ljude koju su bili spremni stati u obranu svoje domovine, t.j. suprotstaviti se srbijanizaciji Hrvatske i uništavanju hrvatskog narodnog tkiva. To je kulminiralo hrvatskim proljećem, koje je ugušeno kako je ugušeno, a reakcija na taj državotvorni, uvjetno nazvano, prosvjed, je Šuvarova reforma koja se svodi na ukidanje gimnazija (koje su onda nešto značile), a na taj način, ukidanje i onemogućavanje stvaranja (budućih) elita.
Od tada su se vremena promijenila, stoga su se promijenile i metode. Stare udbaške škole (Lončar, Manolić, Mesić) postupno prepuštaju mjesto mlađim naraštajima (Milanović, Jovanović, Jokić) kako bi njihovi nasljednici uspjeli u onome u čemu velikosrpska agresija nije. Pod krinkom svjetski razvikane i rasprostranjene političke korektnosti i liberalizma, velikosrpska je mladež/klatež zbila redove i učinila to što je učinila za vrijeme četverogodišnje diktature socijal-demokratskog proletarijata, birajući suradnike na izradnji kurikula iz redova najnepismjenijih, ali zato najpodobnijih.
Nova se vlast, na čelu s ministrom obrazovanja Šustarom, ali i prvim potpredsjednikom vlade Karamarkom “zaletjela” u deklarativno prihvaćanje reforme te u maniri samoupravljačkog mentaliteta odlučila nastaviti s velikosrpskom školskom reformom. To je ujedno i najbolji pokazatelj zašto je Hrvatskoj toliko potrebna lustracija. Logika je sljedeća: u reformu je uloženo jako puno (rada i novca) pa bi bilo šteta da se sve to odbaci i počne iznova, zato je ipak bolje skrpati što se dade skrpati i sklepati koliko je moguće. Takav način razmišljanja ne će izvući Hrvatsku i socijalističke kaljuže i uvesti u kapitalizam.
S druge strane, je li se ikad dogodilo da se neki zakonski ili slični takav prijedlog stubokom promijenio tijekom javne rasprave? Stubokom znači temeljno, iz temelja. Nije, a zašto onda očekivati da će se školski kurikul mijenjati u potrebnoj mjeri tijekom javne rasprave? Školski je kurikulum nevaljao i nesuvremen, ideološki obojen i protunaravan hrvatskom narodnom tkivu, stoga ga treba početi raditi iznova ili stubokom mijenjati, što je manje vjerojatno. Treba se prisjetiti one stare rimske: “Što je od početka nevaljalo, ne može se protokom vremena ispraviti.” Obrazovni kurikul je hrvatski “biti ili ne biti”, a ako vladajući nisu toga svjesni, neka se brzo osvijeste ili neka jednostavno Hrvatsku pripoje Srbiji, pa da već jednom za svagda prekinemo ovu višedesetljetnu agoniju, jer bez odgojenih i obrazovanih elita, ne može biti ni hrvatske države kao nacionalne države hrvatskog naroda.
Josip Gajski/hrsvijet.net
