RUGA LI SE PUPOVAC SV. OCU?
U godišnjem biltenu Srpskog narodnog vijeća i Vijeća srpske nacionalne i manjine Grada Zagreba “Govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2015.” možda je najčudniji oblik onoga što smatraju govorom mržnje i nasiljem sadržano u navođenju činjenice da je nešto uopće tiskano u Hrvatskom tjedniku.
Radi se o tekstu koji je napisao poznati povjesničar prof. dr. sc. Ivo Rendić – Miočević koji se spominje ovako (str. 20.): tekst naslovljen “Sveti novomučenik Vukašin Jasenovački izmišljen je lik Srpske pravoslavne crkve”, broj od 6.avgusta, objavljen dan nakon 20. godišnjice Oluje
Ivo Rendić-Miočević rođen je 1935. u Korčuli. Školovao se za vrijeme rata u Makarskoj i Jelsi, a zatim je školovanje nastavio u Splitu gdje je 1953. završio Klasičnu gimnaziju. Godine 1959. diplomirao je na Arheološkoj grupi Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a 1964. diplomirao je na Povijesnoj grupi istog fakulteta. Poslije diplomiranja 1959., posvetio se nastavničkom pozivu i radio je u osmogodišnjoj školi „Krsto Ljubičić“ u Zadru. U to vrijeme bio je trener plivanja i proučavao je sportsku psihologiju, a stečena znanja pomogla su mu u njegovim pedagoškim i povijesnim istraživanjima. Istraživanja na području metodike nastave povijesti započeo je 1973. kada je postao profesor povijesti u Tehnološko-saobraćajnom školskom centru u Rijeci. Od tada na temelju didaktičkih eksperimenata razrađuje više didaktičke sustave u nastavi povijesti i nastoji drukčije strukturirati povijesno gradivo što ga je usmjerilo prema povijesnoj antropologiji.
Godine 1983. na Filozofskom fakultetu u Ljubljani obranio je magistarski rad Diferencijacija i individualizacija nastave povijesti uz primjenu viših didaktičkih sustava. Godine 1986. postao je predavač metodike nastave povijesti na Filozofskom fakultetu u Zadru, a 1987. obranio je na Filozofskom fakultetu u Ljubljani doktorsku tezu Transfer povijesnog znanja u školi. Tako je postao doktor pedagogijskih znanosti na području metodike nastave povijesti. Rezultate svojih istraživanja prikazivao je u mnogim znanstvenim radovima te na domaćim i međunarodnim skupovima. Ti su rezultati na temelju valjane statističke obrade dokazali da učenici primjenjujući više didaktičke sustave (programiranu i problemsku nastavu), uz proučavanje povijesne antropologije, bolje i u kraćem vremenu usvajaju nastavno gradivo te da u pozitivnom smislu mijenjaju odnos prema nastavniku i predmetu.
Proučavanje tematike povijesne antropologije koje je u početku bilo usmjereno prema nastavi povijesti rezultiralo je prikupljanjem opširne građe koja je objavljivana u više knjiga. Objavio je knjige Didaktičke inovacije u nastavi povijesti (Zagreb: Školska knjiga, 1989.), Zlo velike jetre: Povijest i nepovijest Crnogoraca, Hrvata, Muslimana i Srba (Split: Književni krug, 1996.), Učenik istražitelj prošlosti – Novi smjerovi u nastavi povijesti (Zagreb: Školska knjiga, 2000.1 ,2005.2 ), U potrazi za hrvatskom kolijevkom (Split: Književni krug, 2000.), Hrvatski identitet: trajnost i fluidnost: uporedba Kvarnera i gorske Dalmacije (Rijeka: Adamić, 2006.). Uvod u hrvatsku interdisciplinarnu povijest (Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest). Objavio je više znanstvenih i stručnih članaka među kojima “Retracing the past to the cradle of Croatian History”. East European Quarterly, 36(1), 2002.), Osim toga objavio je tri problemska priručnika za učenje hrvatske povijesti.
Nadbiskup splitsko-makarski mons. Marin Barišić izjavio je u subotu kako bi želio da kardinal Alojzije Stepinac bude svetac dijaloga i zajedništva u različitostima te da bi angažman Svete Stolice u prevladavanju nesuglasja glede njega između Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve (SPC) mogao lansirati kardinala Stepinca u orbitu drugih nacija, crkava i država. Nadbiskup vjerojatno točno prenosi ono što je Papa želio postići. Međutim ono što Papa ne može ni zamisliti jeste činjenica da je nemoguće ostvariti dijalog istine i laži, niti je moguće bilo kakovo zajedništvo i prevladavanje nesuglasja istine i laži.
Upravo o tome govori članak prof. Rendić-Miočevića jer pokazuje kako netko, za koga se ne zna je li uopće postojao, u SPC postaje svetac. Zato se Pupovac i njegovo SNV ruga Svetom Ocu jer on ne zna da je nekadašnji predsjednik Srbije Dobrica Ćosić rekao da je laž najviše pomogla Srbima u povijesti, pa je čak to i opjevao: „Mi Srbi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utješimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bijedu… Laž je vid našeg patriotizma… Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“
A povjesničar Rendić-Miočević to itekako dobro zna i u spomenutom tekstu upozorava na laži koja su nepremostiva prepreka koja ne dozvoljava ni pomisao da se može postići ono što želi Sveti Otac. Koliko god on bio veliki ne može od Srba napraviti ono što oni neće. Zato mu se Pupovac suptilno ruga upozoravajući na tekst hrvatskog povjesnika. Na žalost, hrvatsi narod to dobro zna i nije zadovoljan ovakovim egzebicijama na svoj račun, na račun naroda koji je još uvijek izložen agresiji – prvo onoj vanjskoj, a sada unutarnjoj. A Pupovac je imao zapažene uloge i u jednoj i u drugog agresiji i zato ga je Hrvatsko nacionalno Etičko sudište etički i osudilo za veleizdaju.
Sam prof. Rendić-Miočević mi je ovako prokomentirao činjenicu da se i njegov članak našao u Biltena SNV, u Pupovčevom Biltenu: „Ovako je pisao V. Murvar 1941.: “Srpska promičba, jedninstvena po svojoj drskosti i neopravdanosti svojih zahtjeva, već stotinu i dvadesetak godina uvjerava željeznom dosljednošću nas Hrvate, i cijeli svijet oko nas,, o našoj vlastitoj nevrijednosti, malenkosti, siromaštvu i beznačajnosti u svim pravcima i na svim područjima. U tu se svrhu iskrivljuju, krivotvore ili prisvajaju sve naše vrednote… Svim neistinama i zlonamjernim tezama, člancima, časopisima i knjigama davali su oblik znanstvenih rasprava, znanstvenih rezultata…” Murvarove ocjene vrijede i danas. Priča o Vukašinu prepuna je laži i mržnje. Tko pak to razotkriva bit će optužen za govor mržnje.
Nevjerovatno! Moje rasprave o velikosrpstvu uvijek su popraćene pohvalom autora “druge” Srbije koji opominju hrvatske Srbe da konačno priznaju i svoju krivnju, no oni tu “drugu” Srbije potpuno zanemaruju.“ Zato je dobro ponovno pogledati i pročitati na što nas je upozoravao profesor Rendić-Miočević o Vukašinu (vidi Prilog) i netko za koga se ne zna je li uopće postojao u SPC postaje svetac. Kada Sv. Otac traži od takove crkve neku vrstu potvrde za svog svetca, pitanje je:
Ima li Pupovac pravo rugati se?
Akademik Josip Pečarić
Cijeli članak pročitajte ovdje.
