Tko se krije iza ofenziva Platforme 112 na ministra kulture i novo rukovodstvo televizije?
Tko je Platforma 112 koja godinama pod zvučnim imenom i s istim facama doslovno iskače iz paštete u medijima i arbitrira neovlašteno o svim društvenim i političkim pitanjima u Hrvatskoj?
A kad im nije po volji – prijeti Europom.
Pod tim imenom krije se svašta.
Da vidimo.
Evo članica Platforme: B.a.B.e., Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), Centar za LGBT ravnopravnost, Centar za mirovne studije (CMS), Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, GONG, Kuća ljudskih prava, Pravo na grad, Srpski demokratski forum, Udruga za nezavisnu medijsku kulturu, Zbor istraživačkih novinara, Zelena akcija i još nekoliko udrugica.
Idemo pogledati tko ih financira.
Sve do jednu od tih udruga financira Soroševo Otvoreno društvo, gotovo uredno se kao donatori pojavljuju veleposlanstva Velike Britanije, Kraljevine Norveške, Nizozemske i Sjedinjenih Država, pri čemu su donatori raspoređeni pa gdje se pojavljuje Velika Britanija, ne pojavljuje se Norveška, Nizozemska ili Sjedinjene Države, a sve udruge su organski isprepletene sporazumima i istim ljudima koji se u njima pojavljuju u različitim – ulogama.
I svi su skupo plaćeni profesionalci.
Ono što hrvatska javnost ne zna jest da recimo HRT financira CESI te da i njih i B.a.B.e financira Ministarstvo branitelja. Ističem to ne bez razloga jer ćemo vidjeti kasnije kako se to vraća, iako ni za ovu informaciju – ne treba komentar.
Zatim, sve ove udruge primaju donacije i programska sredstva od Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, dakle državne agencije, ali uz to primaju sredstva iz MZOŠ-a, Ureda za ljudska prava te Ministarstva kulture i Ministarstva socijalne politike i mladih. Najčešće se događa da jedna organizacija prima donacije iz svih tih – državnih institucija, a onda sve udružene – opet. Ministarstvo vanjskih poslova Vesne Pusić im je kroz različite forme izdvajalo također velike iznose sredstava.
Način izvlačenja novca je organizacijski sjajno razvijen. Od pojedinačnih udruga, koje sve apliciraju na državne novce i to kako smo pokazali na više adresa, nakon toga se te udruge pojavljuju s krovnom udrugom, koja opet aplicira na državna sredstva i to prema svim izvorima, a te krovne udruge se ponovo udružuju u svojevrsne holdinge udruga, radi dodatnih zahtjeva i uzimanja državnih sredstava.
Evo primjera.
„Centar za LGBT ravnopravnost“ iz Platforme 112, osnovale su udruge Zagreb Pride, LORI i Queer Zagreb, koja ni jedna nije odustala od svoje temeljne samostalnosti i djeluju, u jednom trenutku samostalno, u drugom udruženo, u trećem – nadudruženo.
Njihova suradnja se ne javlja samo u stvaranju krovnih udruga, već i u sporazumnom partnerstvu, koje je opet isprepleteno istim ljudima koji se pojavljuju u više pojedinačnih uloga, ali i zbog zajedničkih projekata i zajedničkih posebnih zahtjeva za – državnim sredstvima. Pa su tako partneri CMS-a Gordana Bosanca: SNV, Documenta, Gong, Kuća ljudskih prava, te pod nazivom Sveučilište – Pravni, Filozofski i Fakultet političkih znanosti u Zagrebu.
Da pogađamo koje osobe se kriju ispod ovoga – fakultet?
Pojavljuju se umiljati intelektualni profili Kregara, Zakošeka i sličnih – ponekad analitičara, ponekad znanstvenika, ponekad aktivista, ponekad – političara. A uvijek – antifašista.
Idemo nadalje malo pogledati koji se ljudi pojavljuju u tim udrugama, kako su nastale i čime se bave.
Primjera radi, možemo pronaći da je Centar za mirovne studije kako sami ističu „izrastao iz različitih oblika izravne izgradnje mira u zapadnoj Slavoniji (Volonterski projekt Pakrac, 1993. -1997.), gdje se 1996. godine prvi put i razgovaralo o osnivanju organizacije. Formalno je osnovan godinu kasnije, s namjerom promicanja vrijednosti nenasilja, društvene pravde, poštivanja ljudskih prava, tolerancije i prihvaćanja različitosti kroz participativne metode mirovnog obrazovanja, istraživanja i javnog zagovaranja“.
Zanimljivo je saznanje moguće steći iz činjenice da su tek 1997.godine formirali organizaciju i navalili „promicati nenasilje, društvenu pravdu i poštivanja ljudskih prava“.
Točno dvije godine nakon što je Hrvatska oslobodila okupirane teritorije i službeno prestalo – ratno nasilje u Hrvatskoj. I, oni baš tada navalili – zagovarati nenasilje.
Da ne bi bilo dodatnih nedoumica, ispod Volonterskoga projekta Pakrac, naći ćemo Documentu i – antiratnu kampanju Hrvatske, te suočavanje s prošlošću.
Valja povezati Vesnu Teršelič, Volonterski centar Pakrac i antiratnu kampanju s 1993. godinom. Te antiratne kampanje nije bilo 1990/1991. godine kad je trebalo spriječiti srpsku agresiju, pogotovo je nije bilo među hrvatskim udrugama i inicijativama koje su tada uistinu vodile antiratnu kampanju. Pojavili su se kad je bilo očekivano da Republika Hrvatska krene u vojno oslobađanje okupiranih teritorija. Tad su oni navalili voditi antiratnu kampanju.
Znakovito?
Documentu ćemo naći u svakoj organizaciji kao neku vrstu poveznice, a sve su usmjerene na suočavanje s prošlošću. Između ostalog prate suđenja i procesuiranje ratnih zločina (pogodite kojih, kakvih i protiv koga), a sudjeluju na suđenjima rijetkim Srbima za ratne zločine kao promatrači, objavljujući na svojim stranicama zapisnike sa suđenja.
Centar za mir i tako dalje iz Osijeka ima 69 članova, među kojima su kako kažu i 16 počasnih međunarodnih članova. Zanimljivije od toga, iako broj članova ukazuje na banalnu grupicu, je da su oni razvili cijeli spektar djelovanja, suočavanja ali i nagrađivanja, pa su prema jednome od svojih utemeljitelja nazvali godišnju nagradu koju dodjeljuju na pompozan način. Pa je njihovu nagradu prošle godine dobio CMS Gordana Bosanca, pojedinačni dobitnik nagrade godinu ranije je bio – Bojan Glavašević zbog maksime –„ne mrzim, ali mi je stalo“!
Vidljivo je da ove udruge, nadudruge i platforme – bez „mržnje“ ne mogu. A koliko „ne mrzi“ Bojan Glavašević vidjeli smo na tonskom zapisu na kojemu ismijava žrtve rata, nasilja i hrvatske branitelje na najprimitivniji način.
Knjiga godine ove opskurne organizacije za 2014/2015., je bila škrabotina Feralovca Borisa Pavelića – Smijeh slobode, uz obrazloženje da „pridonosi razumijevanju mirotvorstva, nenasilja i kulture ljudskih prava“.
Idemo dalje.
Tko može zaboraviti legendarno „Pravo na grad“ i Teodora Celakoskog, Vilija Matulu, Uršu Raukar te Josipa Kregara kako ga četvorica specijalaca nose kao vepra Cvjetnim trgom, a on se cereka idiotski u – kamere. Pogledajte prosvjede protiv Hasanbegovića, protiv referenduma za brak, protiv čega se god možete sjetiti ako je vezano za nacionalna prava i simboliku Hrvata i naći ćete sve te tipove kao – nositelje i najgrlatije.
Da ne bi ispalo, uz već notorni SNV, koji se pojavljuje kao partner u najprovikanijim navedenim organizacijama, da je Pupovac nekakav monopolni Srbin, tu je i Veljko Džakula sa svojim Srpskim demokratskim forumom. SDF je utemeljen 1991. godine s ciljem zaustavljanja sukoba i borbe za mir i toleranciju. Pa su napravili malu pauzicu, dok je Džakula otišao u četnike, bio dužnosnik Republike Srpske Krajine, pa kad su izgubili rat, vratio se čovjek i nastavio – tolerirati i „zaustavljati sukobe i boriti se za mir i toleranciju“!
E, sad idemo malo na medije, jer su i oni sastavnica Platforme 112.
Tu je udruga znakovitoga imena „Udruga za nezavisnu medijsku kulturu“, inače nakladnik portala H-alter. To su tipovi koji su vrištali, zajedno sa svim gore navedenim i ostalim licima koje pamtimo sa svih sličnih prosvjeda, kad je Hasanbegović smijenio povjerenstvo za neprofitne medije s Mimom Simić, profesionalnom lezbijkom i članicom svega i svačega, sve do Umjetničkoga vijeća HAVC-a, gdje je zajedno s Teodorom Celakovskim iz Prava na grad, dodjeljivala novce za film „15 minuta – masakr u Dvoru“.
Pogledajte samo naziv udruge, posebno pojam „nezavisnu medijsku kulturu“ i povežite to s gomilom novaca koje je H-alter, zapravo ta udruga, dobila tijekom mandata Kukuriku vlasti. E, sad slijede likovi: Boris Rašeta, Branko Sekulić, Hajrudin Hromadžić, Hrvoje Jurić, Hrvoje Šimičević, Igor Lasić, Igor Premužić, Marinko Čulić Milan Polić, Muhamed Jusić, Saša Šimpraga, Tamara Opačić, Vedran Obućina i Vesna Kesić. To su oni najpoznatiji.
Samo pogled na ova imena ukazuje na niz udruga, medija i inicijativa, od Ferala, Pupovčevih Novosti, militantne ateističke udruge Protagora do svih mogućih emisija s HTV-a odakle su nam ti tipovi dnevno solili pamet za vrijeme Radmana.
I, konačno, šlag na kraju je „Zbor istraživačkih novinara“, koji je poznat po institucionalnom utemeljitelju akademskog sadržaja „istraživačkoga novinarstva“ u Beogradu i Zagrebu – Saši Lekoviću, sveučilišnom nastavniku sa završenom srednjom školom i aktualnom predsjedniku HND-a.
Poznati su po Bijeloj knjizi (valja tko ima želuca negdje malo virnuti radi eliminacije dvojbi o čemu se radi), a evo uredničke ekipe: Renata Ivanović, Jelena Berković, Slavica Lukić, Helena Puljiz, Damir Dević i Dušan Miljuš.
Na što nas asociraju ta imena, onako na prvi pogled?
Treba li sugerirati bilo što čovjeku koji bez mučnine pročita sva ova imena, sve te zvučne naslove, nazive, ideje, izraze i – programe?
Ne treba, ali treba – državi.
Umjesto da im se opravdava gotovo svakodnevno, da se brani od njihovih nasrtaja, više je nego očito da su ovi tipovi, udruge i likovi itekako zreli za duboko oranje financijske policije, svih mogućih inspekcija, te da je prvorazredno nužno- hitno donijeti novi zakon o nevladinim udrugama.
A prije toga, kao što je radio Izrael i kao što je radila Mađarska, suočeni sa sličnim nasrtajima na nacionalni poredak i nacionalne interese zemlje, oformiti posebno Saborsko povjerenstvo s pridruženim izvanjskim stručnjacima i temeljito analizirati svrhu i smisao ovakvih organizacija s naglaskom na razloge i opravdanost međunarodnoga financiranja.
Do tada im ne dati ni – lipe.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
