USKRSNI RAZGOVOR: NADBISKUP METROPOLIT SPLITSKO-MAKARSKI MARIN BARIŠIĆ
‘Kršćani bi trebali biti najzauzetiji građani društva, jer su ujedno i građani Neba’
S portala Bitno.net prenosimo razgovor s nadbiskupom metropolitom splitsko-makarskim, mons. Marinom Barišićem. o Uskrsu, njegovim duhovnim, ali i društvenim porukama, te o stvarnosti koju trenutačno živimo u hrvatskom društvu i Crkvi.
– Uskrs i korizmena priprava za njega središte su liturgijskog života Crkve. Koliko se, po vama, u svijesti naših vjernika Uskrs doživljava na takav način – kao “najvažniji kršćanski blagdan”?
Uskrs je ekumenska svetkovina kršćana koja otvara dijalog za šire zajedništvo svih ljudi dobre volje. Jednostavno, središnji događaj koji cjelovito zahvaća duhovnu i materijalnu dimenziju čovjekova življenja i svega stvorenoga. Događaj s kojim ovdje, u ovom vremenu i prostoru, rastemo ali ga ne možemo prerasti – shvatiti do kraja. Božje je to djelo – otajstvo pred kojim treba zašutjeti, ali i otajstvo koje se izravno tiče naše životne stvarnosti. Događaj je to ljubavi, a ljubav je tako jednostavna, bliska i istinita.
Samo otajstvo Uskrsa nije toliko u našem narodu prisutno u riječima i pjesmama, ali je itekako duboko proželo našu kulturu i tradiciju, pobožnost i naš identitet. To pokazuje korizmeni hod u našim obiteljima i župama, a osobito slavlja u Velikom tjednu – Cvjetnica, Veliki četvrtak, Veliki petak, Vazmeno bdijenje i sam Uskrs. Toliki osvjetljavaju svjetlom uskrsnuća svoje teške križeve! Možda nismo ni svjesni kako je Uskrs prisutan i preko osvijetljenog križa u braku, obitelji, pa i u cijelom društvu.
Korizma i Uskrs dotiču se temeljnih, egzistencijalnih pitanja i humanih odnosa u društvu. Dok primjećujemo da se godišnja doba u svojoj prepoznatljivosti gube, čini mi se da se u našoj tradiciji i kulturi sve snažnije osjećaju liturgijska vremena. Sve smo više mi, građani kronosa, svjesniji da smo djeca kairosa – milosrdne ljubavi Božje. U tom smislu, uvjeren sam, da naši vjernici doživljavaju Uskrs kao blagdan koji određuje život u vremenu i otvara nove horizonte nade.
– Uskrs je, naravno, usmjeren prema transcendentnom i prevladava zemaljske, društvene ili političke zadatosti. Možemo li ipak govoriti o važnosti poruke Uskrsa u kontekstu onoga što nam se danas događa u Hrvatskoj – političke i gospodarske krize koja nas muči i pokušajima njezina nadvladavanja?
Događaj Uskrsa nije nešto apstraktno, jer zahvaća naš život i povijest. U svjetlu naše vjere najsnažnije zahvaća našu stvarnost, usmjeruje i otvara je prema njenom ostvarenju. Zato, poslužujući se terminologijom evolucije, Uskrs možemo nazvati najvećim skokom i vrhuncem preobraženja, života i kozmosa.
Ne znamo kakva nam je budućnost, ali vjerujem da je svi želimo i da nas ona može danas ujediniti. Kršćani bi trebali biti najzauzetiji građani društva, jer su ujedno i građani Neba. Unatoč osobnim problemima i društvenim krizama nemamo razloga posustati, gubiti nadu jer iskustvo nam govori da Uskrsli Gospodin ne zatvara svoju pobjedu u prošlost, niti je odgađa za budućnost, već je dijeli s nama ovdje i sada. Upravo zato mi kršćani, jer smo usmjereni prema nebeskoj Domovini, želimo u svakodnevnim okolnostima doprinositi ostvarenju Božjega Kraljevstva ljubavi i mira, pravde i solidarnosti, a osobito milosrđa, u ovoj jubilejskoj godini. Događaj Uskrsa pokazuje da smrt i zlo nemaju zadnju riječ, i da nitko i ništa ne može ograničiti ljubav Božju prema nama.
– Kako ocjenjujete duhovno stanje u kojem se trenutačno nalazi Katolička Crkva u Hrvatskoj? Koji su to, po vama, pozitivni znakovi u njezinu životu koji raduju, ili neki od problema koji je muče?
Teško je dati jednu cjelovitu i objektivnu sliku duhovnog stanja naše Crkve i hrvatskog društva. Ne bih se htio vraćati i zatvarati u prošlost, bezbožne ideologije, kao i ratne agresije na Hrvatsku, ali sve je to, na svoj način, danas sastavni dio naše stvarnosti. Činjenica je da nas prošlost još uvijek dijeli, da smo podijeljeni unutar našeg društva, a bez osvjetljavanja istine o našoj prošlosti imat ćemo još uvijek opterećenu budućnost. S druge strane, dosta brzo uveli smo u Crkvu, u naše biskupije i župne zajednice određene strukture Drugog vatikanskog sabora, ali ne i njegov duh – duh evanđelja. Čini mi se da dolazi svijest i vrijeme oduhovljenja, da Crkva nije organizacija nego živi organizam. To se vidi kod tolikih obitelji, mladih, pokreta, zajednica, vjeroučitelja i animatora. Ako uspijemo nadići opasnost individualizma i samodostatnosti u snazi zajedništva, vjere i crkvenosti, na dobrom smo putu da naša kršćanska tradicija i masovnost slavlja budu prožete novim dinamizmom života i svjedočenja vjere u društvu. Ohrabruje i raduje čuti i vidjeti da toliki vjernici s imenom i prezimenom u Crkvi, ne ostaju anonimni i nijemi u svojim društvenim ulogama.
– Kako ocjenjujete događaje i “sporove” oko kanonizacije bl. Alojzija Stepinca? Među vjernicima, čini se, još vlada dosta zbunjenosti zbog njih?
Blaženi Alojzije Stepinac bez daljnjega je svet. Međutim, na njemu se „spore“ neka politička pitanja, a vrijeme je da se i ona već jednom osvijetle. U svakom slučaju, on nije heroj nego svetac, i kao takav ne smije se zatvoriti u nacionalne okvire jer toliko je bogat ljudskim vrlinama i kršćanskim krepostima da može biti uzor svetosti svima u univerzalnoj Crkvi. Možda će upravo „spor“ oko prigovora kanonizaciji dati mogućnost da ga upoznaju u njegovoj veličini svjedoka i mučenika vjere i oni za koje je do sada bio nepoznat. Dakako, vrijeme radi za Stepinca.
Nije u pitanju njegova svetost, već interesi zemnika. Po onome što je činio za života, Stepinac, nakon tzv. spora, može biti prepoznat svetcem jedinstva kršćana i pomirenja među narodima. U duhu te namjere papa Franjo, kao kršćanin, je postupio držeći se one Isusove: „Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.” Uvjeren sam da blaženi Alojzije Stepinac moli za hrvatski i za srpski narod, kao i za Crkvu Božju u našim narodima.
– Nedavno smo proslavili treću godinu pontifikata pape Franje. Što je ponajviše, po vašem sudu, obilježilo te tri godine? Je li to Jubilej milosrđa koji upravo traje?
Kada se sve odvagne, mislim da je to svakako milosrđe – ozračje milosrđa. Milosrđe je srce Radosne vijesti koje je uvijek bilo u Crkvi prisutno. Sjetimo se samo razmišljanja i govora o milosrđu Božjem Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Papa Franjo nošen povoljnijim vjetrovima i potrebama današnjeg čovjeka, društva i svijeta, pastoralno i razumljivim jezikom i gestama približio je milosrđe svakom ljudskom srcu kojega vidi kao uspješan lijek i potrebnu terapiju počevši od osobnih i obiteljskih odnosa do društvenih podjela i napetosti u svijetu. Ove tri godine pontifikata pape Franje govore o papi s periferije, koji je donio jednu svježinu u naša središta. Periferija je uvijek, na svoj način, dinamična jer nije toliko definirana, stalno se širi i „grad“ s njome dobiva nove oblike i otvorenije horizonte.
– Naposljetku, koje su to vaše omiljene molitve ili pobožnosti koje vam pomažu nositi se sa zahtjevima biskupskih dužnosti i odgovornosti, one koje vam daju duhovnu snagu? Imate li neke omiljene duhovne autore ili mislioce koji vam pomažu u tom smislu?
Među dražim mojim molitvama svakako je molitva „Oče naš“. Oče naš je i moje biskupsko geslo. To je sažetak čitavog Evanđelja. Sveobuhvatna je u svojoj horizontali, a svakodnevni dijalog s Bogom i čovjekom vodi nas do Neba. Jednom riječju, himna je to koja u sebi ima sve note i ključeve. U ovom univerzalnom zboru svatko ima svoj glas i nitko nije bez sluha.
Drage su mi i molitve pozdrav Gospi – „Anđeo Gospodnji“, osobito poslije jednog hodočašća u Svetu Zemlju – razumije se u Nazaret, te molitva Duhu Svetom – „O dođi Stvorče Duše Svet“. Svakodnevno uporište pokušavam naći u euharistijskom slavlju, gdje se susrećemo s Gospodinom u dvorani Posljednje večere, na Golgoti pod Njegovim križem, a On – Uskrsli – traži nas preplašene i zatvorene, dajući nam svoj mir i ohrabrenje u pozivu i poslanju. Rado čitam kad nađem vremena. Između tolikih autora, osobito sam zahvalan svom pokojnom profesoru, milanskom kardinalu Carlu Maria Martiniju za koga jedan reče: „On ne bi mogao reći ni riječi da mu nije Riječi Božje.“
Isto tako, rado čitam i puno me obogaćuje živući veliki teolog Joseph Ratzinger, umirovljeni papa Benedikt XVI. za koga će budućnost sačuvati istaknuto mjesto u nizu velikih crkvenih naučitelja, štoviše, crkvenih otaca.
Goran Andrijanić | Bitno.net
