U državi kao što je Hrvatska malo je razloga za smijeh. Malo čudno s obzirom na to da smo opće poznato “smiješna zemlja“. Primjera koliko ti srce želi. Prije nekoliko dana na košarkaškoj utakmici Šibenik – Cibona šibenskim je navijačima šibenska policija zabranila unošenje u dvoranu transparenta s natpisom “Vukovar“ i crtežom Vodotornja, jednim od simbola Domovinskoga rata.

Čudimo se Srbima koji na utakmicu Srbija – Hrvatska na stadion donose divovski transparent “Srpski Vukovar“. Čude se i tadašnji ministar Željko Jovanović i hrvatska delegacija u loži u Beogradu zašto se mi čudimo. Čudnog li čuda! Oni u Srbiji mogu sanjati da je i Priština njihova, ali što misli policija u Šibeniku? Je li Vukovar, tragični simbol Domovinskoga rata, hrvatski? Izaziva li transparent ”Vukovar” zlovolju kod navijača Šibenke i Cibone? Na kraju pitanje iz starog šlagera “Kami ide ovaj brod…?“ Dakle, komšije su nam bezbroj puta jasno dale ”na znanje i ravnanje” da je Vukovar njihov grad. Ne vraćaju vukovarske ade, znači i one su njihove. Ne vraćaju oteto “umjetničko blago“ i to je, znači, njihovo. Memorandum br.: 2 razrađuje opciju kako da se ono što je izgubljeno u ratu vrati mirnim putem “matici“ Srbiji. Znači i SAO Krajine su njihove. Neprekidno nas podsjećaju da je najveći genocid nakon Drugoga svjetskoga rata izvršen upravo u akciji Oluja. Uvjeravaju nas i službeno i medijski da je pokolj 8300 civila u Srebrenici i pokolj na Ovčari p….. dim prema genocidu Gotovininih trupa u Oluji. Traže sva moguća prava za svoju manjinu u RH, a u beogradskoj Skupštini nema nijednog jedinog Hrvata. Od Hrvata u Vojvodini političkom konverzijom dobivaju Bunjevce. Ogorčeni su oslobađajućom presudom našim generalima.

Kako na sve to reagiraju naše vladajuće garniture? Iz prošle smo vlade ne jednom čuli “napravit ćemo sve da Srbija što prije uđe u EU, nećemo Srbiji raditi prepreke na njenom putu u EU“. Genijalna Twitterašica Jadranka Kosor poklonila je, u ime svoje vlade, prijevod “europske pravne stečevine“ vrijedan više od osam milijuna eura Vladi Srbije. Već smo zaboravili staru boljševičku “Proleteri svih zemalja, ujedinite se.“ Nju je krajem osamdesetih zamijenila parola “Proleteri svih zemalja, uozbiljite se“. Hrvatska, nakon smrti dr. Franje Tuđmana, ima novu aktualnu uzrečicu “Poltroni svih zemalja, ujedinite se“ na čelu s hrvatskom političkom oligarhijom. Bilo lijevom ili desnom… Umjesto da se policija bavi “svastikom“ s Poljuda, zlatom i eurima iz Heinzelove ulice, ona se brine za senzibilitet onih koji su Vukovar razorili i na kraju zarobljenike i ranjenike poklali. A kad smo već kod Vodotornja, mišljenja sam da isti ne treba obnavljati. Neka ostane onakav kakvim su ga naše komšije svojim granatama stilizirali. Neka namjernik iz Koreje, Japana, a možda i iz Šibenika zapita nekog domaćeg zašto je u obnovljenom gradu samo Vodotoranj kao iz filma ”The day after tomorrow“. Tada će se neupućenim turistima bjelodano objasniti što se stvarno događalo u Vukovaru, a možda i što se još uvijek događa u Krešimirovom gradu.

Primjer drugi: naši filozofski fakulteti bili su i ostali avangarda bratstva i jedinstva. Tko ne zna za Tvrtka Jakovinu, Hrvoja Klasića, Dragana Markovinu, Vjekoslava Pericu. Sve su to jako napredni i progresivni tipovi, većinom pravi ”drugovi”. Što je najvažnije, svi su oni beskrajno uspješni. Oni odgajaju mlade i starije studente u duhu proleterskog internacionalizma onako kako su Kangrga, Zvonarević i Gajo Petrović, zajedno s kolegom Vojom Šešeljom, odgajali njih. Jednog lijepog proljetnog dana budući Frljići, Tomići, Jakovine, Pilseli, Pofuci… Doznaše da ih desničari žele pripojiti Katoličkom bogoslovnom fakultetu, inače rasadniku klero-fašizma u Lijepoj Našoj. Službeno, dva faksa su to nazvala “suradnjom“, ali Jakovina, Klasić i napredni omladinci nisu vesla sisali. Njima je svima jasno da se radi o perfidnom pokušaju prekrštavanju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu u Katolički. Odmah je organiziran plenum vječnih studenata i revolucionarnih snaga i iz stisnutih šaka osjetilo se snažno ”non passaran”! Uz plenumaše odmah je stala progresivna javnost, Centar za mirovne studije, Radnička fronta, Forum mladih SDP-a, Antifašistički front, Skupina 112 (iako ih ima čak 115), Udruga Protagora, Centar za ženske studije itd. Telegrame bratske solidarnosti vjerojatno će poslati i Beli Orlovi, Savo Štrbac, Vojo Šešelj, Veritas, SANU i Crna Ruka. Na početku plenuma skupu se obratio moderator, koji se predstavio kao Marko, odjeven u crvenu majicu s likom narodnog heroja Rade Končara s kompromisnom porukom Končara talijanskom sudu za Dalmaciju “Milost ne tražim, niti bih vam je dao“. Za intelektualne partizane je “bez veze“ što je za suradnju s “klero-fašistima“ od 21. odsjeka Filozofskog fakulteta bilo čak njih 14, a protiv je bilo samo šest, s tim da je jedan bio podijeljen. Isti ti plenumaši još su 2009. g., tvrdili kako “znanje nije roba“, a sad su – uvjerljivi k’o Mile Kekin i Oliver Frljić – zajedno tvrdili da bi suradnja s “klerofašistima“ ugrozila njihovu mogućnost zapošljavanja. Evo, kamo vodi pobjeda “Domoljubne koalicije na izborima“! Da se Most odlučio za SDP-udavaču niti bi bilo plenuma, niti bi drug Marko morao citirati Končara, niti bi bilo otmice šešira sa long-play glave Ante Tomića, niti bi RH prijetila Srbiji da će joj blokirati ulazak u EU, niti bi Milorad Pupovac dobio čir na želucu na vijest da je Kolinda imenovala (po Frljiću zločinačke) generale Gotovinu i Markača u Vijeće za domovinsku sigurnost. Pupi smatra da ta “odluka ne doprinosi povjerenju dva naroda“.

Dakle, da se ostvarila neostvariva ”suradnja” Mosta i Koalicije za razvoj na čelu s SDP-om, bila bi stabilna demokracija, bez otimanja šešira, a Ružicu Čavar bi na Cvjetnom trgu opet neki progresivac mogao tresnuti šakom u glavu. Antife na F. F. bi opet mogle pozvati Judith Reisman na tribinu “Nečastivi na Filozofskom faksu“ i demokratski je vrijeđati. Ne bi se trebalo toliko zalagati za ženska prava pa žestoko napadati Judith Reisman, Željku Markić, Karolinu Vidović Krišto, Marijanu Petir, sestre Husar, Blanku Vlašić, Ninu Badrić i druge retrogradne ženetine. Sretnih li žena kad ima tko će se brinuti o njihovim pravima kad one same nisu dovoljno ideološki svjesne ”drugarice”! Zato će njihovu ”borbu” na sebe preuzeti Rada, Sanja Sarnavka, Vesna Teršelič, Vedrana Rudan, Dunja Vejzović, Centar za ženske studije. Da je nakon izbora bila dogovorena druga ”suradnja” Mosta, Tomić ne bi bio ni u prilici da objektivno i kulturno opiše ministra Hasanbegovića kao “neljudsko biće, retarda, maloumnika, kao ministra s ustaškom kapom na glavi, dočim se ni Frljić i Tomić ne bi trebali u Beogradu boriti za “slobodu izražavanja“ koja im je u hrvatskom “ustašluku“ uskraćena. Ima li medija u RH koji bi barem iz intelektualne znatiželje prenijeli što Frlja misli o ovoj državi? On je, naime, s raskošnom glupošću iznio u beogradskoj Politici: “U Hrvatskoj postoji ta sramotna Deklaracija o Domovinskom ratu koja, između ostalog, kaže da je “Republika Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i oslobodilački, a ne agresivni i osvajački rat. Ne znam (Frlja ne zna) kako u tu formulaciju uklopiti pokušaj Hrvatske da izvrši agresiju na dio teritorija BiH ili sve one zločine za koje se u Haagu sudilo generalu Gotovini, a sad ispada da za njih nije nitko kriv“. Ako osoba koja u agresorskoj zemlji ovako govori o svojoj vlastitoj državi, a ona ga drži na mjestu intendanta jednog od nacionalnih kazališta, postavlja se pitanje zašto Vojislav Šešelj ne bi, recimo, mogao dobiti katedru na Filozofskom faksu u Zagrebu? Pa i on je oslobođen k’o i Gotovina! Ako pak Vojina oslobađajuća presuda padne na žalbenom sudu, nema veze, ispričat ćemo se Voji i zamoliti ga fino da prijeđe na Fakultet političkih znanosti.

Da je Most ušao u brak s SDP-om ne bi Slaven Letica morao demantirati kako njegov brat nije ubijen u Jasenovcu nego je umro u El Shattu oko 3.000 km daleko od Jasenovca. Ne bi tada ni g. Biondić morao objašnjavati da je njegova baka Margita Biondić umrla prirodnom smrću 1963. g., iako se nalazi na popisu jasenovačkih žrtava. Javljaju se na društvenim mrežama Katalinići, Nekići, Rončevići i dr. tvrdeći da su njihovi rođaci umrli prirodnom smrću, a i dan-danas nalaze se na američkom popisu žrtava u Jasenovcu. Naravno, to je pokušaj bildanja jasenovačkih žrtava. Važno je samo da je tamo pobijeno 700 000 tisuća ljudi. Ako je među njima desetak tisuća izmišljenih, a od kojih su neki i danas živi, to ne mijenja puno na stvari. Pobjednici pišu povijest – osim u slučaju Domovinskoga rata. Njegovu povijest pišu Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić, Dragan Markovina, Vjekoslav Perica, Slavko i Ivo Goldstein, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović i slični. Oni pišu povijest Domovinskog rata, a Mirjana Mirt i Vedrana Rudan pišaju po njemu!

Ponavljajući staru unitarističku tezu da je Jadran ”jugoslovensko more”, Zmago Jelinčič je svojedobno u Beogradu inicirao konferenciju o pravednoj podjeli Jadrana među zemljama članicama bivše Jugoslavije. Sudionici konferencije od prve su se složili da je uzrok agresije jugo-armije na Hrvatsku bio taj što se htjelo pošteno i pravedno podijeliti – Panonsko more!

Javila se u Večernjaku nova i napredno-zaostala stranka ”PAMETNO”. Povod im je novi napad na legendarni šešir Ante Tomića. Kada je njihov pametni istomišljenik svojedobno bio tresnuo Ružicu Čavar šakom u glavu bez šešira na Cvjetnom trgu, pametni su se oglasili gromoglasnom šutnjom. Neki ljevičari su bili ushićeni brzim prekidom borbe jednog “pametnog“ nad nabrijanom staricom. Čulo se – sjajan udarac ili hrvatski ”vauuu”. Kompletno članstvo “pametne stranke“ sastalo se u kućnom liftu odakle je odaslalo dramatičnu poruku koja je potresla svekoliku demokratsku javnost, što je i uzrokovalo potres u Zaprešiću od 3,6 Richtera. Naši ljevičari su, za razliku od desničarskih panjeva, tako senzibilni, osjetljivi na sve vrste fašizma da bi sve fašiste najradije potrpali u plinske komore. Dnevno se u državi dogode stotine razbojstava, tučnjava na športskim priredbama, napada na ulicama itd. Sve to ulazi u “crnu kroniku“ osim ako je u pitanju šešir Ante Tomića. Svatko tko ima genetski kod naslijeđen iz pokojne Juge mora oštro osuditi napad na Antin šešir. Privatna imovina je svetinja. Što su štovaoci Antinog šešira pokazali odmah nakon “oslobođenja“ 1945. g., kad su u kratkom sprintu jurnuli “zaštititi“ privatnu židovsku imovinu i imovinu narodnih neprijatelja. I još dan-danas štite tu imovinu. Uporno, ponosno i nepokolebljivo. A naš Ante dalje od Beograda ne može. I dalje će nas bezuspješno uvjeravati Jagna Pogačnik, Velimir Visković, Boris Jokić i slični da je on pisac, i čak ”duhoviti” pisac. Nažalost, u to ne vjeruje više ni Tomićev šešir. Naime, njegov podoficirski humor je davno off. Čudi se Antiša tobože u Beogradu kako se ministar Hasanbegović, koji je musliman, smatra Hrvatom. Zašto je to Antiši čudno? Ako se on kao notorni Jugoslaven orjunaškog mentalnog koda može prodavati za Hrvata, onda mogu biti “veliki“ Hrvati i Savo Štrbac, Vojo Šešelj, Kapetan Dragan i drugi. Antiša, sretan k’o da si ga pustio iz kaveza, odjuri u Beograd i tamo se njegov orjunaški raskošni talenat raspojasa do neslućenih razmjera, a srce mu progovori što zaista misli. Po njemu je Ministar ”retard”, ”Hrvat-muslić”, a Hrvati misle da je “balija“. Bljuvotina do bljuvotine. A stranka “Pametno“ baš krajnje pametno muči, šuti i čkomi!!! Stvarno, nakon Cesarca, Krleža ,Stanka Lasića, Vlade Mađarevića… kamo je nestala hrvatska književna ljevica? Sve je spalo na ”jeftinog pamfletistu” Tomića koji na silu želi biti duhovit, na ”pljuvača na sve”Juricu Pavičića za koga je Slobodan Novak kreten. U vulgarnom komunizmu smo potajno pljuckali po Fricu Krleži šapćući ”hrabro” kako je Krleža bio čovjek od glave do 45. U kakvoj li smo samo zabludi bili!!!

Napokon je u Zagrebu izašao dugo očekivani “Meterološki rječnik“ s popisima pojava, ustanova i pojedinaca koji u Lijepoj Našoj vedre i oblače.

Iz Vatikana je iscurio podatak kako godišnje u svijetu 105 000 kršćana nasilno izgubi život. Kompetentni Večernjakov novinar Hassan Haldar Diab piše kako je “Pakistan učvrstio status zemlje u kojoj je ubijanje kršćana i paljenje crkava samo zabava“. U Lahoreu kršćani, kad izađu na ulicu, šute jer ih svaki razgovor može stajati života. Zbog pripadnosti kršćanstvu događa se da supružnici pred svojom djecom bivaju javno spaljivani na ulici i da zbog toga nitko ne odgovara. Kršćani su u Pakistanu ostavljeni na milost i nemilost šerijatskom pravu i islamskom radikalizmu. Podsjećam, da se ne zaboravi, što pišu o terorizmu i kršćanstvu Ante Tomić i Marko Špoljar razrađujući svoje djetinjaste teorijice kako terorizam nije ni u kakvoj uzročnoj vezi s ratom protiv kršćanstva. Uostalom, sve je to davno opisano i predviđeno u knjizi Samuela P. Huntingtona ”Sukob civilizacija” iz 1993. g. Naši ljevičari su u svojim recenzijama tu knjigu mahom proglašavali ”kapitalističkim pamfletom”. Sad kad je jasno što nas u budućnosti čeka, a što je Huntington proročanski predvidio, javljaju se nasljednici Davora Butkovića i pružaju zadnji otpor – zdravoj pameti.

Nije mi jasno zašto je u odjavi svake epizode News bar – Montirani proces, pisalo da je svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima slučajna, kad serija ničemu ne sliči!

Autor: Zvonimir Hodak/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save