NA DANAŠNJI DAN rođen je čovjek koji je naredio da se prekopaju groblja hrvatskih vojnika
Na današnji dan 27. travnja 1905. rodio se u Splitu Vicko Krstulović, vodeći komunist i partizanski borac u Dalmaciji. U Splitu i Dalmaciji bio je poznat kao „strah i trepet Dalmacije“, te je bio jedan od glavnih protagonista komunističke strahovlade nad Hrvatima južne Hrvatske.
Osobno je kao ministar u komunističkoj Hrvatskoj naredio i potpisao jedan od najgnjusnijih zločina koje čovjek može učiniti: prekopati i uništiti groblja i počivališta mrtvih.
Prema kršćanskoj vjeri i ljudskoj humanosti, jedno od najvećih tjelesnih djela milosrđa i ljubavi je dostojno pokopati mrtve. Suprotno od toga, oskvrniti grob čovjeka djelo je zla i neljudskosti.
Naime, Vicko Krstulović je naredio da se uklone i prekopaju sva vojna groblja sa hrvatskim mladićima pripadnicima domobranskih i ustaških snaga NDH. Tako su mnoge (ionako) uplakane majke ostale bez mjesta gdje upaliti svijeću svome sinu, a mnogi nevini hrvatski vojnici ostali bez posljednjeg počivališta.
Zagrepčanima je bila poznata jama na zagrebačkom Mirogoju gdje su bačeni ostaci mrtvih domobrana i ustaša, a kada su obitelji potajno dolazile upaliti svijeću i pomoliti se (na neoznačenoj jami) za svoje sinove i braću bili bi sačekivani i uhićivani od UDBE, te bacani na višegodišnje robije i mučenja.
To se je događalo daleko nakon 1960-ih za koje Milanović tvrdi da su kraj komunizma (i da se Savez komunista zvao tako samo slučajno, čisto da se ne prekine tradicija).
Komunisti nisu poštovali ni mrtve – oskvrnitelji groblja
Ovdje donosimo glavni dio strašne naredbe:
“Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se razaznavalo mjesto, gdje su se dizala takva groblja. Stoga će te u pogledu tih groblja postupiti ovako:
– Ograde, zidove, plotove kao i druge predmete i sredstva treba odstraniti;
– Vanjska obiležja na pojedinim grobnim humcima /krstove, ploče, konfesijske i sve druge znakove/ treba ukloniti tako da čitavo zemljište, koje je bilo odredjeno za groblje, bude poravnano.
– Sa pojedinih grobnih humaka, koji se nalaze izvan skupnog groblja i izmešana su sa drugim grobovima, dignuti samo vanjske znakove.
– Prostore, na kojima su se nalazili grobovi, ne smije se upotrebljavati za pokapanje novih mrtvaca. Ovaj se prostor može upotrebiti kao rasadnik za ukrasno grobno bilje ili slične svrhe.
– Otstranjeni materijal sa grobova ne smije se raznositi. Drvo će se skupiti na jednome mjestu, izbrisati netragom svaki znak i natpis i po potrebi upotrebiti ga, dok će se svaki kamen racijonalno upotrebiti, iza kako se prethodno otstrani bez traga, sve što je na njemu bilo uklesano ili zapisana.” (Ur.: ostavili smo citat sa svim svojim nepravilnostima glede jezika).
Ovu naredbu vlastoručno je potpisao ministar SUP-a FDH, Vicko Krstulović. (Izvor: Zbornik dokumenata u knjizi “PARTIZANSKA I KOMUNISTIČKA REPRESIJA I ZLOČINI U HRVATSKOJ 1944. – 1945. DOKUMENTI”, nakladnik: Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 2005. godine.)
Osobna tragedija – ubojstvo sina u Londonu
Ipak, Vicko Krstulović doživio je osobnu tragediju upravo od onih kojima je služio za njihove zločinačke ideale. Njegovi komunisti, za koje se borio čitav život, u Londonu 1975. ubili su mu sina jedinca Maksima, na dužnosti trećeg sekretara jugoslavenskog veleposlanstva kao navodnog „ustašu“.
U Londonu 1974. godine pronađeno je tijelo njegovoga sina Maksima Krstulovića. Uzrok smrti talentiranog slikara bio je njegova navodna veza sa „proljećarima“ i hrvatskim domoljubima u inozemstvu.
U policijskom izvješću stoji da je Maksimu bio prerezan grkljan, a u stanu sve prevrnuto, što je jasan dokaz da je ubojica ili ubojice nešto tražili. Udba je odmah plasirala “mišljenje” da su ga ubili četnici kojih je tamo bio dobar broj.
Ipak, Jakša Kušan, “Bitka za Novu Hrvatsku”, Otokar Keršovani, Rijeka, 2000., ISBN 953-153-063-7, str. 226.-227 piše:
“Iz najužeg obiteljskog kruga listu je mnogo pomogla i veza s mojim bratićem Ivanom Kušanom, književnikom. (…) Godine 1974. javio je i jednu vijest koja se uskoro pokazala sudbonosnom. Upozorio me je na slučaj svoga dobrog prijatelja, slikara Maksima Krstulovića, koji je boravio u Londonu i slao mu alarmantne vijesti o tome kako je praćen od Udbe, kako mu je život ugrožen, kako pomišlja na azil i sl. Ja sam upravo odlazio na put u Njemačku kad je i meni stiglo Krstulovićevo pismo puno straha i nesigurnosti sa željom da se sastanemo.
Ne naslućujući ništa tragično, mislio sam mu odgovoriti (jer mi telefon nije dao) čim se uskoro vratim. No, za boravka u Kölnu, pročitao sam u Vjesniku od 25. svibnja osmrtnicu koju je za njega dalo Hrvatsko društvo likovnih umjetnika. Odmah smo i sami pošli u potragu za podacima u kući gdje je stanovao, i nastojali što više saznati od policije, kojoj smo dali njegovo pismo poslano na uredništvo NH. Slučaj je bio krajnje zagonetan i o njemu smo opširno pisali kao o umorstvu (NH, br. 10/74). Sin poznatog hrvatskog komunista nađen je s prerezanim žilama na rukama i s prerezanim vratom. Engleska policija je to protumačila kao samoubojstvo i napadno brzo zaključila istragu. Moj je bratić bio time toliko pogođen da se dugo nakon toga nije javljao.”
Josip Broz Tito, osobni prijatelj prvog partizana Dalmacije i NOB-a uopće Vicka Krstulovića, nije se ni oglasio, a kamoli roditeljima Luciji i Vicku uputio telegram saučešća.
Do danas obitelj Krstulović nije dobila dokumentaciju o smrti Maksima Krstulovića.
Vicka Krstulovića toliko je pogodilo da se do smrti povukao iz javnosti, te iza smrti, po njegovoj želji, na pogrebu nije bilo nikakvih komunističkih hvalospjeva.
Kad je čovjek žrtvi vuk
Brojna su poznata i nepoznata grobišta (i jame) tisuća i tisuća hrvatskih mladića, žena, djece, staraca, vojnika i ljudi uopće. Diljem Hrvatske, diljem Slovenije, diljem Bosne, diljem Hercegovine, diljem Srbije, pa i čak i Makedonije.
Jer u ovo doba svojevrsnog terora ljudskih prava, kada se od nas traži da istinski razumijemo homoseksualce, danas kad samo što ne dižemo prijavu protiv komarca što je ugrozio naša ljudska prava – danas istodobna šutnja o livadama punima pobijenih Hrvata nakon Drugog svjetskog rata (kao i preoranim grobljima nakon rata), koje ova država ne želi ni dostojno pokopati, a još manje pronaći odgovorne za taj pokolj, pokazuje koliko je dvolična borba za ljudska prava, kakve smo krležijanske zvijeri.
Ljudi što su tamo pobijeni (ili im grobnice preorane) imaju obitelji, njihovi sinovi i kćeri živi su i oni od svih prava koja su im u toj tragediji ostala traže prstohvat ljudskosti: da svoje najdraže pokopaju dostojno, da pouzdano utvrde da su svoju muku razriješili. Pritom čak i država Slovenija godinama moli da ostatke Hrvata što leže po mariborskim livadama prenesemo kući u domovinu.
Je li moguće da te jadnike ne želimo dostojno spustiti u grobnicu?
Zapravo: jesmo li se odmaknuli od sotonske zapovijedi Vicka Krstulovića, moćnog komunista što su mu se Splićani godinama klanjali, koji je naredio da se preoru “ustaška groblja” nakon 1945.?
Da prenesemo kosti desetaka tisuća ubijenih Hrvata nakon Drugog svjetskog rata, Slovenci su tražili od Račanove Hrvatske i molba je odbijena. No, poziv vrijedi i danas! I opet Hrvatska šuti! Šutimo na višegodišnju molbu da prenesemo tijela (od 20 do 40 tisuća samo blizu Maribora) Hrvata na ovdašnja groblja, šutimo na prijedlog da se sa stručnim timovima uključimo u istragu.
Tamo nisu ubijene životinje već ljudi i ako to nije shvaćao Vicko Krstulović, nije normalno da to danas ne razumije Hrvatska. Riječ je o likvidacijama bez bilo kakva suda, bez bilo kakve evidencije, na tisuće je tamo onih – kako Slovenci javljaju – što su samo žicom bili vezani. I nisu pobijeni u vrletima Triglava, oni gospodo i drugovi leže ravno 75 metara bočno od ceste što kod Maribora iz smjera Zagreba vodi u Austriju! Riječ je o civilima i vojnicima ubijenima nakon 15. svibnja 1945., dakle ravno osam dana nakon kraja rata, osam dana po predaji oružja. Ubijenih hladnokrvno, sustavno, bez milosti.
Sjećam se TV snimke kako Manolić trči na sud dati iskaz u vezi sa spoznajama o zločinima u Gospiću ovog rata, ali nema tog trka niti kakvog iskaza, ni njega ni nekog drugog partizana, o mariborskom (i svim drugim) pokoljima. Samo omerta! Makar nigdje na kugli zemaljskoj na jednome mjestu ne leži toliko smaknutih Hrvata kao u Sloveniji. I za to grobište i za tu tajnu ne pokazuje interes ni hrvatska država, ni famozno istraživačko novinarstvo, ni udruge za zaštitu ne znam kakvih prava. Jesmo li uopće ljudi ili smo ostali životinje, kako se pitao Krleža, ili smo pak ideološki sljednici Vicka Krstukovića, koji se čak možda i pokajao pred smrt? A mi?
Mogu se upinjati u svoja prsa kako hoće, ali partizanima mariborska grobišta ostaju prokleti podsjetnik, trzaj lošeg sna, zla savjest i istočni grijeh, koji neće biti zaboravljen. Šutnja većine hrvatskih medija znak je da mediji drže ljestve zlikovcima što su streljivo istresali po kolonama osam dana nakon kraja rata. I to točno 75 metara bočno od ceste što iz Zagreba, kod Maribora, vodi na zapad.
A mariborska groblja su tek djelić polja, šuma, livada, jama, preoranih grobnica naših starih koje traže dostojan ukop i molitvu kod grobnice i oltara.
Za smiraj duše i njima i njihovim obiteljima. I njihovom narodu. Za smiraj svim mrtvima: partizanima, ustašama, domobranima, civilima, djeci, starcima, ženama, krivima, nevinima, baš svima. Jer nas tako uči naša vjera i glas savjesti u nama. Svatko želi zapaliti svijeću i pomoliti se na grobu oca, sina, brata, prijatelja i čovjeka. Baš svatko bez iznimke.
Izvor: narod.hr
