Opasnost zvana KBF
“Neki je mudrac posjetio oca Zenona i upitao ga: “Oče, bi li mi znao definirati filozofa?”. Otac odgovori: “Filozof je kao slijepac koji u jednoj mračnoj sobi traži crnog mačka koga tamo nema”. “Tko je onda teolog?”, nastavi mudrac. “Teolog je isto tako poput slijepca koji u mraku traži crnog mačka, ali ga koji puta nađe.” (Duhovitost duhovnih)
“Kost” je bačena. Čini se da je to je omiljena igra hrvatskog naroda. Pravila su joj sasvim jednostavna. Od voditelja igre se traži da bude anoniman i domišljat te da odabere temu o kojoj svi sve znaju, a takvih tema je očigledno jako puno. Nakon toga sudionici se trebaju podijeliti u dva tabora i započeti s prepucavanjem. Zabranjeno je promišljanje i informiranje o zadanoj temi.
Nekad mi se zaista čini da sudjelujemo u imaginarnoj kolektivnoj igri ili je jednostavno riječ o “neslanoj” šali. Tako lako se djelimo u tabore, dok nam je ironija glavna odlika komunikacije. Kaže se da je to znak inteligencije. Ne bih se u potpunosti složila. Čest je slučaj da ironija zamijeni strpljenje, manjak argumenata i postane sredstvo zlobe, pod krinkom inteligencije. Zbog toga principi zauzimaju mjesto ispred osobe, nakon čega su međuljudski odnosi trajno narušeni.
Upravo je takav slučaj po pitanju aktualne rasprave oko navodnog spajanja, točnije suradnje Filozofskog i Katoličko bogoslovnog fakulteta. Čovjek bi očekivao da će bar takva rasprava teći u skladu s pozivom i strukom. Umjesto toga zavladalo je međusobno izmjenjivanje “velikih” i “učenih” riječi (komodifikacija, klerikalizacija, retradicionalizacija, komercijalizacija) kao da slušamo medicinska izvješća o nekom teško zaraznom virusu ili gripi koja će poharati naciju. Samo što se ovoga puta ta umjetno stvorena opasnost zove – KBF.
Filozofija se svela na razinu razbacivanja učenih riječi i u privatnu sferu, nerazumljivu “običnom” čovjeku koji se osjeća zatupljeno i nemjerodavno. Preostaje mu se samo opredijeliti za jedan od tabora po principu “naši i njihovi”.
Pitam se samo tko je tvorac ove nove hajke? S kojim motivom? Odakle toliki strah od suradnje s nekim? Samouvjerena isključivost nipošto ne bi trebala biti karakteristika intelektualizma. Zar zaista želimo takvo jednoumno obrazovanje puno predrasuda?
Podcjenjivati filozofiju kakva se uči na KBF-u je diskriminatorno i ponižavajuće za studente koji zaista gaje ljubav prema mudrosti i znanju bez obzira o čijoj se filozofiji radi, što baš i nije slučaj na Filozofskom fakultetu. KBF se predstavlja kao pseudo fakultet u kojem se uče pričice dok se studentima ispire mozak i oduzima sposobnost razmišljanja pretvarajući ih u fanatične vjernike.
Mogli bi na taj način govoriti i o npr. pravnom fakultetu kojeg upisuju osobe željne zarade ostvarene na kriminalu i tuđoj muci. Nije mudro na taj način generalizirati stvari i pojave oko nas, pa čak i kada znamo da za pojedinačne slučajeve.
Dok se suradnja s drugim fakultetima čini prirodnom, a s KBFom neprirodnom, jasno je da je ova borba fakulteta ideološki obojena. S obzirom da je priča o mogućem prevelikom utjecaju Crkve na Filozofski fakultet, ravna “porezu za budale”, stalno nametanje teme o klerikalizaciji je obično bacanje kosti narodu i proguravanje uvjerenja da se znanost, promišljanje o svijetu i čovjeku i vjera međusobno isključuju.
Vrijeme je za terapiju poniznošću bez koje se znanje pretvara u teror. Koliko ćemo dugo jedni druge gledati kao čudake i neprijatelje? S druge strane, pitam se što za to vrijeme radi drugi tabor? Zar nije prošlo vrijeme skrovitog života, a došlo vrijeme za javno djelovanje i konačno predstavljanje svijetu?
“Teološko doumljivanje: I bogataš i siromah su jednake osobe. Vojnik brani oba. Građanin plaća za svu trojicu. Radnik radi za svu četvoricu. Lihvar guli svu petoricu. Odvjetnik brani svu šestoricu. Sudac sudi svoj sedmorici. Liječnik brani svu osmoricu. Grobar pokapa svu devetoricu. U vječnosti kako će se složiti sva desetorica?”. (Duhovitost duhovnih)
IVA IVKOVIĆ/MISIJA
