“Pipl mast trast as” i ostali partijski podobnici u utrci za članove Ustavnog suda
Zadaća je Vrhovnog suda Republike Hrvatske, osim suditi kao drugostupanjsko i trećestupanjsko tijelo u slučajevima propisanim zakonom, ujednačavati sudsku praksu.
Hrvatska, kao i velika većina europskih zemalja nisu zemlje takozvanog “common law” pravnog sustava, odnosno ne pripadaju angloameričkom pravnom krugu, dakle krugu gdje presuda pojedinog suda predstavlja presedan kojeg moraju poštivati svi sudovi u svim kasnijim (istovjetnim) slučajevima. Iako je različit sustav od našega, to ne znači da, primjerice, sud u Zagrebu optuženog za silovanje osudi na pet godina zatvora, a sud u Splitu nekog drugog za slično djelo, pod sličnim okolnostima osudi na uvjetnu kaznu. Isto vrijedi i za građanske, upravne, trgovačke, prekršajne i druge slučajeve.
Budući je Hrvatska pravno retardirana zemlja, Vrhovni sud ne ujednačava sudsku praksu u mjeri koliko bi trebao, a što je još gore, to nije ni u mogućnosti. Naime, Vrhovni je sud ujedno i revizijski sud, a revizija se podnijeti može samo ukoliko vrijednost predmeta spora prelazi 200.000 kuna, odnosno u još nekim slučajevima koji su dosta rijetki. Sve u svemu, ujednačavanja sudske prakse će biti u nešto kaznenih slučajeva, još manje imovinskopravnih i to je sve. Što je onda s prekršajnim, upravnim i imovinskim predmetima manje vrijednosti spora? Tko tu ujednačava sudsku praksu i koje to tijelo nadzire rad nižih sudova?
Zbog toga je u praksi došlo do toga da se svi, koji su po važećem pravu onemogućeni u ostvarivanju svojih prava putem najviših instanca, obraćaju Ustavnom sudu putem ustavnih tužbi. Dakle, Ustavni sud, kojemu je zadaća zaštititi Ustavom zajamčena prava, uz ostale zadaće koje propisuje Ustav i zakon, koji u biti nije sudbena vlast već nadzire poštivanje Ustava, preuzima de facto položaj koji bi trebao vršiti Vrhovni sud, odnosno revizijski sud.
U 2015. godini je Ustavni sud riješio 810 predmeta. Zanimljivo je što je više od 85% tih predmeta odbijeno, odbačeno, odnosno na drugi način nije usvojen tužbeni zahtjev podnositelja ustavne tužbe. Kad bi se radilo o njemačkom ili američkom pravosuđu, gdje postoje prizivni (apelacijski) sudovi koji usklađuju sudsku praksu iz svih pravnih područja, taj bi postotak bio normalan. No, kako opravdati taj postotak u hrvatskom slučaju?
U posljednje se desetljeće Ustavni sud ponaša kao političko tijelo te se posvećuje isključivo politički “gorućim” slučajevima kao što su u prošloj godini bili slučaj Sanadera, Glavaša ili udruge “U ime obitelji”, dok ostale, politički beznačajne povrjede ustavnih prava “običnih” ljudi po špranci odbija ili odbacuje. U to se svatko može uvjeriti posjeti li internetsku stranicu Ustavnog suda (www.usud.hr) te prouči li odluke Ustavnog suda. Kao da se radi o standardiziranim obrascima, a ne presudama.
Nadalje, u medijima se već spominju imena kandidata budućih ustavnih sudaca, a ovdje će se navesti samo stranačka, odnosno partijska imena: Josip Leko, Ingrid Antičević Marinović, Orsat Miljenić i Davorin Mlakar. Bio bi sumrak ne pravne države, već pravi sumrak civilizacije ako bi “pipl mast trast as” postala ustavna sutkinja. Ili Josip Leko, pravi boljševik koji se isključivo drži načela navedenih u Komunističkom manifestu? S druge strane, Orsat Miljenić, zbog svojih malverzacija i afera kao bivši ministar (ne)pravosuđa može postati samo član Remetinca a ne ustavnog sudbenog vijeća.
Zar HDZ također ne može naći boljeg kandidata istrošenog i potrošenog Davorina Mlakara koji se nije proslavio kad je bio ministar uprave, a bio je vrlo privržen Sanaderu? Od Partije se ne očekuje mnogo, dapače, ne bi bilo iznenađenje kad bi Ostoju Rankovića predložili za ustavnog suca, jer je isti poznat po revnom “njegovanju” temeljnih ljudskih i ustavnih prava. Zar ne postoje državotvorni, nestranački i stručni ljudi koje Domoljubna koalicija može predložiti za ustavne suce? Zar nema od 4 milijuna Hrvata nijednog koji nije opterećen političkim bremenom ili koji ima čistu poslovnu i znanstvenu prošlost, već se mora posezati za partijskim i stranačkim podobnicima?!
Riba smrdi od glave – stara je poslovica. Ustavni je sud jedno od najvažnijih tijela za demokratski sustav koji mora biti apsolutno depolitiziran, odnosno ustavni bi suci trebali izvršavati svoje obveze i dužnosti isključivo prema pravilima struke i demokratskoj savjesti, a ne plesati po lutkarovim naputcima, radilo se o stranci ili partiji. Do sada je u redovima ustavnih sudaca bilo svega: boljševika, skojevaca (i skojevki), korumpiranih, podobnih, nestručnih i općenito diletanata (čast iznimkama), te će pravi pokazatelj državotvornosti i demokratske savjesti vladajuće koalicije biti upravo odabir sudaca Ustavnog suda, i popustiljivosti prema Partiji, jer se ti suci biraju dvotrećinskom većinom. Uskoro će se osjetiti – bude li riba smrdila od glave, smrdit će do repa.
Mila Marušić/hrsvijet.net
