Povod za ovu priču dao nam je izbor novog biskupa gospićko-senjskog, karmelićanina o. Zdenka Križića, za kojeg su kolege već na dan kad je objavljena vijest o imenovanju istakli kako je riječ o velikom nogometnom fanu, koji i sam zaigra, ali iznad svega kako je riječ o zaljubljeniku u Hajduk.

Kroz sva Hajdukova desetljeća na ovu ljubav nije ostao imun niti jedan društveni sloj, niti jedno zanimanje, hajdučko srce udara jednako u škverskim radnicima, konobarima, barbirima, ribarima, likarima, pa i fratrima, svećenicima i biskupima, a svoj su obol dale i časne sestre pridruživši se prosvjedu na splitskoj Rivi u studenom 2014. godine, dok su zadarske benediktinke postale vlasnice 50 dionica kluba.

Neki od dalmatinskih svećenika već su odavno javno očitovali svoju ljubav prema Hajduku, svojedobno se čak, bez pardona, obrecnuvši na svoju zagrebačku subraću kad su u medijima pokušali navijaštvo okarakterizirati kao poticanje podjela hrvatskog sjevera i juga. Malo smo se raspitali i pronašli četiri dobra svjedoka i žestoka navijača koji svećeničku štolu skidaju samo kako bi je na Poljudu zamijenili hajdučkim šalom.

Razgovarali smo za Spektar na osobne i Hajdukove teme: prisjetili se vremena kad su se zarazili balunom, preko “spojivosti” njihova i navijačkog poziva, govorili smo o Kodeksu, mjestu koje biraju na stadionu, pa sve do najdraže utakmice i igrača, klupske politike i komentara stanja u hrvatskoj ligi. Ne znam znate li, većina katoličkih svećenika obožava nogomet i lako ih je uvući u tu priču, a kako opet premoćna većina svećenika dalmatinskih (nad)biskupija druka za Ajduka, redom su se rado odazvali našem pozivu.

Jedan od najpoznatijih “bijelih” veterana je don Mile Čalo (46), podgorski župnik, koji godinama ne propušta, ne utakmice, nego niti jedan detalj vezan oko najdražeg kluba, a njegov nogometni “fanatizam” javnosti je poznat još iz jedne davne tv-emisije kad je Ćiri Blaževiću napamet izrecitirao kompletan sastav momčadi Prištine iz vremena kad je Ćiro tamo bio trener.

Dok je don Mile bio župnik u Gornjem Selu na Šolti k njemu je dolazio tadašnji hajdukovac Niko Kranjčar na duhovni (i nogometni) razgovor. I dan-danas u Hrvatskom novinarskom društvu u Zagrebu visi velika uokvirena fotografija Feđe Klarića: don Mile u crnoj reverendi okićen Hajdukovim šalom žonglira balunom u šimatorji crkve Sv. Ivana Krstitelja u Gornjemu Selu na Šolti… Svaki put mu to iznova spomenem i svaki put mu je iznova drago – neka vide, neka…

– Nogomet pratim od ranoga djetinstva, od kada znam za sebe, a posebno Hajduka za kojega strastveno navijam; još s ocem sam slušao svoje prve radio-prijenose. Od osnovne škole svakodnevno štivo su mi Sportske novosti, tako da sam “inficiran” bilom bojom skroz i balunom općenito – kaže don Mile koji je i ove godine obnovio članstvo u Hajduku.

– Na utakmicama sam dosta često, a radi moje specifične službe, jer pastoralne dužnosti su pojačane preko vikenda, moram i preskočiti koji put. Na gostovanja onda pogotovo ne mogu ići, premda me srce vuče barem na derbije. Cili život sam na Sjeveru, u mladosti je bio đir sjeverozapad, a sad je sjeveroistok i to sam gore pri vrhu, malo. Frenetično navijam i pjevam sve pisme koje znam ali čuvam se skandiranja uvreda i ružnih riječi.

Potpuno strano i nerazumljivo mi je i nasilje koje se prelije na ulice, to nije ni sportski ni navijački. Fala Bogu, mogu se kontolirati, a i onima koji su mi najbliži napomenem da se klone uvreda i mržnje. Ne želim privrženost prema voljenome klubu dokazivati i pokazivati izljevima mržnje, vulgarnosti i primitivizma, neredom, čak ni kontra ljutih rivala, a posebno Dinama.

Dakle, samo pozitivno – ističe don Mile koji sport smatra izvanrednim sredstvom komunikacije, okupljanja i druženja, pa i kroz svoj svećenički poziv, na koncu i sam je cijeli život igrao balun, pozicija golman, i ponosan je na svoj balunjerski staž.

Uvjeren je kako je sport spojiv sa svećeničkim pozivom, no pazi da njegova služba ne bude zakinuta i nikada u sjeni hobija.

– Svećenik sam posvuda, pa i na stadionu i u navijačkome grotlu ili bilo gdje i toga sam svjestan. Zahvaljujem Bogu što se ovako bavim sportom i što mogu upoznati puno ljudi, pokazati da se radi o sasvim običnome čovjeku iz naroda koji se zna i veseliti s drugima,ali i biti žalostan i zbog poraza i na drugim životnim terenima i situacijama.

Za nas Dalmatince i ljude s juga, Hajduk je uistinu i više od kluba, ali normalno mi je poštovati i sve one koji navijaju za ostale klubove. Ako mogu na utakmicu uvijek povezem djecu i mlade, jer znam kakav je njima to doživljaj i znam kako sam ja sve to proživljavao dok sam bio dijete i momak, kakvi bi me osjećaji i drćadura preplavili kad bi me netko poveo na utakmice Hajduka.

Sjećam se kako mi je bilo teško istrpjeti kad me poglavari ne bi pustili na Poljud i kako bih baš patio radi toga jer je ono naše Sjemenište par koraka do stadiona iako su odgajatelji, moram priznati, bili prema meni popustljiviji jer su znali za moju opčinjenost Hajdukom, a onda sam se ja za koji “kreditić” trudio biti dobar učenik – prisjeća se don Mile, priznajući da se pomoli za uspjeh dragog kluba, no upozorava Bog nije “automat” koji će uslišiti baš svaki navijački vapaj.

Čestitke Marinu Brbiću

– Teške su materijalno-financijske okolnosti u cijelome društvu i mislim da igrači Hajduka dijele i tu stvarnost kao i svi u klubu. Prošla su vremena kad se dililo i šakom i kapom i kad se lupala bespotrebno velika lova u kupovinu sumnjivoga igračkoga materijala, pa sada klub financijski jedva vegetira. Odlazećoj Upravi na čelu s Marinom Brbićem treba čestitati i skinuti kapu za obavljeni posao oko konsolidacije i racionalizacije, kao i svim članovima Nadzornoga odbora i Našega Hajduka – ističe don Mile Čalo koji komentira i stanje na tablici:

– Odraz realnosti… Na žalost, treće mjesto je naša stvarnost, iako mi je teško gledati dugogodišnju dominaciju “modrih bluza”, a sada i Rijeku. Dobro je da smo se orijentirali na našu omladinsku školu i što naši bili tići čine većinu momčadi uz poneko pojačanje. Šteta je što nam i pojedini prelako i prebrzo “odlepršaju” jer ih ne možemo zadržati pa rano ispadamo iz Europe. Nogomet i stanje u njemu je obično preslika društvenih događanja, pa ima i po tome pitanju podjela ali i isforsiranih.

Nije mi drago niti kada se naše “hajdučke frustracije” i naši kompleksi prelamaju preko reprezentacije: protiv sam bojkota reprezentacije, jer u svijetu nemamo drugu! Naravno protivim se i svim nepravilnostima u vrhu Saveza i u klubovima, posebno privilegiranjima nekih nauštrb drugih.

Smatram da Dinamo ipak ima sudački vjetar u leđa, ali i da to nije isključivi razlog što su nam ovako i ove sezone već odmakli, kao i proteklih godina. Imamo puno potencijala i na Jugu i na Sjeveru i zato se uhvatimo za isti štap,pa će nam svima biti bolje na nogometnome planu i tako će nestati i ponekad isforsirane podjele – govori don Mile.

Utakmica Hajduk – Totenham u kupu UEFA iz 1984. ostala mu je u posebnome sjećanju.

– Kući smo pobjedili 2:1 golovima Gudelja i Pešića,,ali smo ipak u Londonui izgubili 0:1 i nismo ušli u polufinale.

Najdraži Hajdukovi igrači su mi bili Zlatko Vujović i Ivan Gudelj, radi srčanosti i borbenosti, a od novijih Niko Kranjčar, jer je bio vrstan igrač kojeg smo “peškali” iz Dinamove svlačionice. Također i moj sinjski dijamant Ante Vukušić, koji se kroz agresivnost i požrtvovnost pokazao kao onaj koji diše i koji se bori za bijele.

Strpljen – spašen

Hajdučkoj javnosti već je nekoliko godina poznata srčanost don Marija Volarevića (40), profesora na splitskom KBF-u gdje predaje “Osnove moralne teologije” i “Socijalni nauk Crkve”, te je na ispomoći u solinskoj župi sv. Kajo.

Kao rođeni Metkovac, član je Torcide – Metković, ponosni je vlasnik dvije dionice Hajduka koje je, kaže, kupio radi nećaka budući da mu je zet odrastao u okruženju dinamovaca, pa ih mora nekako pridobiti…

– Dok sam bio u gimnaziji išao sam na Sjever, a zadnjih godina obično sam na Istoku ili Zapadu. Ako nije dres Hajduka na meni ili šal onda je obavezno nešto bijelo. Dok je Hajduk igrao na Staroj plinari bogoslovi i sjemeništarci s vrha zgrade bogoslovije gledali bi utakmice. I danas rado od starijih kolega slušam njihove priče kako bi se kradomice za vrijeme učenja išuljali i gledali Hajduka.

Rekao bih da se između splitskih svećenika i Hajduka dogodila ljubav na prvi pogled, u najmanju ruku imali su zajedničko odrastanje. Česte su bile i utakmice između juniora Hajduka i bogoslova u kojima su i bogoslovi znali ponekad pobijediti – ispričao nam je don Marijo, smatrajući kako se Hajduk ili voli ili ne, nema sredine.

– Ne može se biti prosječan navijač Hajduka. Ili ga voliš ili nisi dio toga. Mislim da je u tome najveća moć navijača Hajduka – smatra, a pitamo ga je li u redu moliti pomoć nebesa za svoj klub.

– Moliti treba za sve klubove jer je Bog navijač svih klubova na svijetu, odnosno navija za svakog čovjeka. Vezati ga uz jedan klub već postaje fanatizam. Ono za što bih se ja molio jest da sve prođe u redu, da se nitko od igrača ne ozlijedi, da svi navijači sretno stignu kući, a rezultat je plod rada pojedinog kluba, kvalitete njegovih igrača i ponekad sreće. Torcida u zadnje vrijeme često pjeva pjesmu ‘Ima jedna duga cesta’.

A to znači strpljenjem, radom, pa i molitvom tražiti uspjeh. U tom pogledu molitva ima smisla, ali moliti samo za rezultat, nema smisla, navodi don Marijo koji o hajdučkom Kodeksu ima pozitivan stav:

– Koliko god se navijače često puta smatra huliganima, ja ih gledam kao djecu u pubertetu. Puni su ideala i dobrih namjera. Žele sve pošteno i transparentno, ali i griješe. Jasno da sam protiv tuče i nasilja na stadionima, ali idemo uzeti pozitivno što nude, a to je upravo Kodeks – ističe, a mi ga pitamo dođe li i njemu na stadionu da zaviče – sudac lopove!

– Ako je očit previd i siguran sam u to onda da. Ružnu riječ nikad. Ne volim da se Hajduku išta poklanja, ali isto tako ne volim i kad ga se potkrada – kategoričan je i komentira igru u zadnje vrijeme:

– Oscilacije. Na moment pokažu da imaju to nešto zašto su u Hajduka, a onda u sljedećoj utakmici se pitam gledam li Neretvu ili Hajduka. U globalu imaju želju i treba ih podržati. Na žalost, svjesni smo da Hajduk na ovaj način može jedino funkcionirati preko omladinske škole. Moje mišljenje je da je potrebnije uložiti upravo tu veći dio novca, nego u pojačanja sumnjive kvalitete.

Ne možemo dozvoliti da nam braća Baturina naprave transfer u Split, ako smo već progutali da Moro igra u Dinamu koji ima puno bolje uvjete, djeca iz Dalmacije moraju igrati u Hajduka – tvrdi Volarević koji smatra kako će Marin Brbić ostati zapamćen kao jedan od boljih predsjednika Hajduka, jer je klub financijski stabilizirao u uvjetima kada su svi digli ruke od njega.

– Međutim, navijački puk ne gleda samo financije nego i rezultat. Zato veliko hvala gospodinu Marinu Brbiću, koji može biti ponosan na svoj rad – poručuje i iznosi viđenje stanja u HNS-u i HNL-u.

– Žalostan sam što sam službenu utakmicu morao čekati na Poljudu 14 godina, a također me žalosti, iako se ne slažem s politikom HNS-a, da moji hajdukovci pišu “samo Hajduk”. Volio bi da se reprezentacija Hrvatske osjeća kao u svojoj kući kada je u Splitu.

Kao navijaču Hajduka i članu Torcide, žao mi je što je politika uplela svoje prste i pokušala nas odvojiti. Nadam se da će se naći krivac/krivci za svastiku na Poljudu i da će hrvatska reprezentacija ovdje ponovno biti na svome, jer kad god je one rijetke kvalifikacijske utakmice igrala u Splitu, uvijek se plasirala na velika natjecanja.

Kao navijaču najdraža utakmica bila mu je Hajduk – Anderlecht, a emotivno kada mu je sestra bila trudna s četvrtim djetetom i kada su igrali Hajduk – Dinamo Bukurešt, pa kada…

-…sam je vidio kako dva miseca prije poroda skače na svaku šansu Hajduka, a prvi put je bila na Poljudu. Najdraži igrač? Da nikoga ne uvrijedim, jer ih je mnogo, poput Zlatka Vujevića, Ivana Gudelja… ali moji počeci vezani za Hajduk počinju s Blažom Sliškovićem. Zato moram spomenuti da imam dva igrača koji su istog profila, a drugi je Milan Rapajić. To su bili igrači koji su imali dušu i zbog kojih se dolazilo na stadion, kao ranije zbog Vujovića ili Gudelja.

HNS = žabokrečina

Treći naš sugovornik, don Marijo Buljević (35), vicerektor je Centralnoga bogoslovnog sjemeništa u Splitu, gdje s drugim odgojiteljima priprema kandidate za svećenički poziv, zamalo je imao i nogometnu karijeru. Kao vratar je prošao sve dobne kategorije NK Mosor iz Žrnovnice…

– Upravo sam bio počeo nastupati za seniore kad sam odgovorio na duhovni poziv i pošao na studij teologije. San mi se ostvario kad sam kao kadet bio pozvan braniti boje Hajduka na međunarodnom Turniru prijateljstva u Italiji 1997. godine. Mali i veliki nogomet, uglavnom kao golman, rekreativno igram i danas, iako “stare” kosti to sve teže podnose…

I don Mario je član i pretplatnik Hajduka, kojeg je zavolio još kao tinejdžer, a kaže kako Torcidu poštuje kao pokretačku snagu pozitivnih promjena u klubu, no drži kako oni imaju potrebu za kritikom, kad je zasluže.
– Na utakmice idem kad god mi dopuste obaveze. Smjestim se na Sjeverozapadu, dijelom zbog navika iz mladih dana, a dijelom zato zato što sam premiran za Sjeveroistok, a odveć emotivan za ostale tribine – bez uvrede Istoku…

Opremljen sam dresom, šalom, glasom i dlanovima. Pirotehnikom se ne služim, ali nemam ništa protiv ako se rabi na organiziran, kontroliran i siguran način. Može li se biti i navijać i svećenik?! To je slično kao da me pitate je li svećenički poziv spojiv s odlaskom na koncerte, igranjem na karte ili vožnjom brzih motora…

Da, spojiv je sa svakom aktivnošću i kulturom koja sama po sebi nije zla i u kojoj čovjek može sudjelovati tako da obogati sebe i druge, a ne našteti nikomu – don Marijovi su ozbiljni argumenti, a pojasnio nam je i što vodi ovu ljubav koja traje više od 105 godina:

– Položaj mi nalaže da ne budem odveć izravan, pa ću reći izokola: zbog specifičnih svojstava emocija koje Hajduk pobuđuje, što ih je kolokvijalno objasnio pokojni Ivica Hlevnjak.

Dobro je moliti za sve što je dobro, a ne vidim po čemu bi uspjeh kluba bio nešto loše, i ako se klub, onkraj bilo kakva idolopoklonstva, shvaća onako kako ga, vjerujem, shvaćaju mnogi navijači: kao nešto što je iznad bilo kojega igrača, funkcionera ili navijača, kao nešto što nas ujedinjuje, što nam jača identitet, što nam pomaže da budemo bolji, što, na koncu, stvara predivna svjedočanstva vjernosti, pripadnosti i ljubavi, kakva su nas, i mimo terena, dirnula u srce kod proslave sto godina kluba, kod brojnih humanitarnih akcija ili kod ispraćaja na onaj svijet ljudi koji su zadužili navijače i klub – drži don Marijo, koji je na pitanje o HNS, odgovorio s nešto manje riječi:

– Ustajala žabokrečina.

Priznaje da je sa zebnjom primio vijest o smjeni predsjednika Brbića:

– Iako sam mu neke postupke zamjerao, pogotovo u počecima mandata, a zbog nekih bio i poprilično ljutit, npr. zbog zamjene domaćinstva s Interom, činjenica je da je čovjek naš hajdučki brod s uzburkana mora doveo u mirnu luku i na tome sam mu kao navijač zahvalan. S druge strane, vjerujem da ljudi koje smo birali u NO znaju što čine i da imaju viziju za daljnji iskorak kluba. Brbićeva je smjena vrlo hrabar potez.

Nadam se da se ta hrabrost neće pokazati ludošću, nego da će rezultirati još stabilnijim i uspješnijim Hajdukom. Bilo kako bilo: za demokraciju smo se borili, demokraciju smo i dobili, pa komu pravo, komu krivo – iskren je don Marijo, čiji je savjet da se i dalje ustrajno radi na simbiozi navijača i kluba, jer Hajduk je, barem zasad jedini sportski kolektiv u Hrvatskoj koji ima kapacitet živjeti od svojih navijača.

– A da bi od njih živio, ponajprije radi njih mora i postojati… Nisam zadovoljan zadnjim igrama i nadam se kvalitetnom izboru za novoga sportskog direktora i preobrazbi momčadi uoči nove sezone. Sad, osim prvenstvene utakmice s Dinamom, ne pokazujemo ništa – drži, a o nasilju “povodom sporta” kaže:

– Naš će svijet vrlo spremno uprijeti prstom u nasilje navijača, uz neizostavnu napomenu kako im policija treba dobro prebrojati kosti, dok s druge strane, nerijetko s fascinacijom i dozom svojevrsna mazohizma, odobrava nasilje sportskih i inih moćnika, čija (ne)djela na život građana imaju daleko veći utjecaj. Borba protiv nasilja treba biti pravedna i počinjati od glave, tj. od društvenoga centra, a time će se, uvjeren sam, uvelike smanjiti i nasilje na periferiji – uvjeren je Buljević.

Teško mu je izdvojiti jednu najdražu utakmicu, pa ih ima barem tri.

– Protiv Zvezde 1991. (1:0) zbog pozicije apsolutnog autsajdera te tužnih i tmurnih okolnosti, protiv Legije 1994. (4:0) zbog “Europo, evo nas!” te protiv Dinama 2013. (2:0) zbog Pašalića, konačno dočekane pobjede i primjera kakav bi Hajduk na terenu trebao biti. Igrač? Od onih čijim sam igrama svjedočio, izdvojio bih Aljošu Asanovića, zbog igračke kvalitete i specifična garda. Mlađi se igrači, na žalost, prekratko zadržavaju u klubu da bi se mogli dublje upisati u navijačku memoriju.

Župnog vikara u kninskoj župi sv. Ante Padovanskog fra Ivana Šimunca (32) na ljubav za splitski klub navukao je pokojni otac Sveto (Živko) vatreni navijač Hajduka.

– Iznad stare kuće u rodnim Lišanima Ostrovičkim, koju su srpski pubunjenici u ratu zapalili, na pruzi je natpis iz 1968. godine (Hajduk – Split – Lišane) i kao dijete iščitavajući taj natpis učio sam slova abecede – priča fra Ivan koji je član i našeg Hajduka i Torcide, a na Poljudu je “njegovo misto” na Sjeveroistoku.

O svojoj dvostrukoj ulozi kaže:

– Svećenik je pozvan navijestiti poruku Isusa Krista svima pa tako i navijačima. Iskrenog i pravog navijača već odlikuju evanđeoske crte: on voli, vjeruje i ide za tim da njegov klub pošteno igra i pobjeđuje! Ljubav prema Hajduku ipak je drugačija kod njegovih navijača nego kod svih ostalih i to je po meni rezultat više faktora: mediteranskog temperamenta, povijesnog nasljeđa, organiziranosti od 1950., kao i borbe protiv nezaštićenih.

Navijači su uvijek svoju borbu za Hajduka vezali uz ideale. U svojim se molitvama spominjem svih meni dragih osoba, kao i mog Hajduka. Ali ne odstupam ni u Isusovu pozivu da molimo za svoje progonitelje – veli fra Ivan koji voli bacit’ na mali balun s društvom.

Člansko dioničarstvo drži najboljim putem za Hajduka jer navijači troše vrijeme i novac da bi pomogli Hajduku, da bi se s njim veselili ili tugovali. Zbog toga, objašnjava fra Ivan, imaju pravo tražiti istu žrtvu od svih: ponajprije uprave kluba (neka se brinu za dobrobit kluba, a ne vlastitu), potom i aktera na terenu (neka ostave srce na terenu, a tek onda misle o premijama i transferima).

Skačemo na temu navijačkog nasilja.

– Ne podržavam. Valja znati i da se često pod navijačkim nasiljem prikazuju pojedinačni ispadi kojih će na žalost uvijek biti; ali zar ih nema i u drugim granama društva?! Većina navijača nije nasilna, ali ponekad na nepravdu koja im se čini jednostavno emocionalno reagiraju i često je ono krpa u medijima da se njome pokriju drugi problemi u društvu, a često i same organizacije društva namjerno ili nenamjerno provociraju i svojim djelovanjem potiču na nasilje. Primjer: usrid lita pretovariti bus s navijačima, kao da su u konzervi, a bus se ne miče s parkinga i po uru vrimena – kaže fra Ivan.

A sada malo o aktualnom trenutku.

– Prvi dio sezone igrali su jako dobro, ali su u drugom djelu pali (prošle godine izgledalo je to još gore). Kako svaki navijač misli da bi mogao biti trener, tako po mom “trenerskom” viđenju mi se čini da je odlaskom Mije Caktaša igra pala u brzini prijenosa lopte iz obrane u napad. To se najbolje vidilo na derbiju: spori smo s loptom. Što se tiče smjene uprave, riječ je o demokratskom procesu, nitko nije vječan, uvijek treba tražiti nova rješenja.

Važno je ne odustati od puta kojim smo krenuli, da Hajduk bude u vlasništvu svojih navijača, i dalje organizacijski raste i sa strane uprave i sa strane navijača – navodi fra Ivan Šimunac, kojeg pitamo i za stanje u hrvatskom nogometu, posebno Savezu:

– A šta ću komentirati, tolike afere, krađe, nepravde, a oni svi slipi i nedužni. Jasno mi je, svi oni štite svoje fotelje od vrha naniže. Pa se u repezentaciju pozivaju igrači kako bi se bolje prodali (napose iz jedne firme), a ne pozivaju se oni koji su to igrom zaslužili. Kao i svugdi ima tu i prikoviše dobrih i poštenih ljudi, ali kad se dile pozicije njih se zaobilazi.

Šibenik – Hajduk iz 1992. ili 1993., ne sjeća se baš, bila mu je prva utakmica kad je Hajduka gledao uživo.
– Ne sićam se dobro utakmice ali onog uzbuđenja se i danas sićan. Onda Hajduk – Fiorentina, jer sam plaka ka rujna godina šta nisam mogao ići na nju (otac je ima samo dvi karte i poveo je mlađega brata, Marjana);Hajduk – Dinamo 3:1 od 14. travnja 2001., Stanko Bubalo; Hajduk – Dinamo 2:0 od 22.veljače 2009., zbog smrtonosnih papelitosa, ona koreografija ludilo, ma ima ih puno kako sam počeja moga bi nabrajat do sutra….

– Najdraži igrač – Stanko Bubalo, jednostavno njegov gol Dinamu uriza mi se u pamćenje, a u povijesti: Bajdo Vukas i Baka Slišković, samo oni su igrali prije moga vrimena.

Izvor: Slobodna Dalmacija

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save