Sumnje mogu osnažiti vjeru
“Sreo sam svog župnika danas. Nismo se vidjeli od krizme. Čudi se što me ne viđa više. Objasnio sam mu da puno toga nema smisla, počevši od stvaranja svijeta, incestuoznih Adama i Eve, a o ljudskom zlu i patnji da ne govorim. Baš smo ušli u raspravu. Misli on da ja nemam pojma, a ja sam se načitao, prostudirao toliko toga vezano za Boga. Ima tu neloših stvari, ali sve mi je to nekako sumnjivo… Ma išao sam ja čak i u crkvu. Bio sam i ministrant i papa Frane mi je zakon. Svejedno… puno je tu upitnih stvari. Ja sam ti više kao nevjerni Toma! Ne shvaća to pop. Što je najgore on meni na kraju kaže: “Pa ti zapravo Boga tražiš svim srcem, ti si pravi kršćanin!. Koji lik?!”
Krhke su stvari koje je nargizao “crv” sumnje. Sumnja izobličuje najljepša djela, a čovjeku daje ružno lice. Zbog nje je narušeno povjerenje između članova obitelji, nekog društva ili zemalja. Ona oduzima slobodu i ponekad joj se gotovo nemoguće otrgnuti.
Lice Tome apostola postalo je simbolom sumnje. Kako je moguće da Isusov učenik sumnja? Pa to je gotovo sablazan. Kakva je njegova vjera? Neki će reći da je on jedini pametni apostol koji nije nasjeo na jeftine priče ili je istinski racionalnist. On je postao simbol bunta svih koji relativiziraju crkveni nauk koji nije blizak znanstvenim postulatima ili učenjima modernog društva. Sve je to u potpunosti neopravdano!
Sumnja dovodi u pitanje nešto što je već postojalo: ljubav, povjerenje, vjeru… Sumnja ujedno potvrđuje njihovo postojanje i testira snagu. Kada ne bi postojala vjera ne bi postojala ni sumnja. Stoga, čovjek koji se bori kako bi svladao takav kamen spoticanja do onoga za čim čezne cijelo njegovo biće, istinski je vjernik vrijedan divljenja.
Toma je zapravo istinski vjernik tražitelj. Njegov um želi onu snagu srca koje vjeruje da je Isus uskrsnuo. Sumnja je njegov križ zbog kojeg se bori i promišlja. On traži Boga.
Toma može biti simbol za vjernika čija vjera nije samo na razini emocionalnosti i ministriranja u djetinjstvu. Njegova vjera ne isključuje njegov um nego vodi računa o cjelovitosti čovjeka. Svaki čovjek bi nekada trebao biti kao Toma. Posebno u odnosu prema medijskoj manipulaciji i senzacionalističkim naslovima. Čudno je kako je sumnja slaba kada se govori protiv Crkve ili kada neki pisac napiše fiktivni roman o Isusu, koji se s vremenom nastoji izjednačiti sa Svetim Pismom.
Sa sumnjom vjera može rasti, ali joj za to treba poticaj. Tomi je trebao dodir Isusovih rana, nekome je to odlazak u Jeruzalem ili odlazak na duhovnu obnovu kod posebnog karizmatika. Vjerujem da je Toma nakon svog iskustva još srčanije slijedio Krista.
Važno je ne odbaciti vjeru u sumnjama kao i čovjeka koji sumnja. Znam da smo često isprovocirani raznim pitanjima koja se stavljaju pred vjernike, ipak se sjetimo da ništa nije gore od ravnodušnosti i mlakosti. Pa i sveci su se borili s “tamnim noćima” bez Boga. Ipak su izborili svoju svetost jer je to bila i Božja volja.
“Sumnja je patnja suviše samotna da bi znala da joj je vjera sestra blizanka. Sumnja je nesretno i zalutalo nahoče, pa i kad ga majka pronađe i zagrli, povući će se iz opreza i straha. Jer sumnja neće da spozna istine sve dok joj rane ne zacijele i ne zarastu.
Sumnjah u Isusa sve dok mi se nije očitovao, i rinuh Mu ruku u same rane. Onda zaista povjerovah, i nakon toga oslobodih se svoje prošlosti i prošlosti svojih otaca. Mrtvi u meni zakopaše svoje mrtvace; a živući će živjeti za Pomazanoga kralja, upravo za Njega koji bijaše Sin Čovječji”. (Halil Džubran)
IVA IVKOVIĆ/MISIJA
