Vrijeđanje tuđih svetinja nije oznaka velikih nego malih
Autorima novokomponirane satire u dobroj vjeri preporučujem da pročitaju ponešto od Claudea – Jeana Bertranda, profesora emeritusa Sorbone i jednog od najvećih stručnjaka za etiku novinarstva koji je među ostalima kazao da je sloboda moć ali ne iracionalna, nego na razumu i razumnim razlozima utemeljena moć, čija je posljedica odgovornost. Do tada svima nam skupa ostaje ona Gotovčeva: „Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje!“
Teško je reći je li u pitanju netolerancija ili nedostatak kućnog odgoja, iako je vjerojatno riječ o jednom i drugom, ali ono što se u dijelu domaćih medija moglo čuti vezano uz boravak tijela svetog Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu, svakako je prešlo sve granice i dobrog ukusa i kulture. Što drugo reći za izraze i konstrukcije poput „…prijenos nekrofilskih orgija u kojima je sudjelovao vrh katoličke crkve“, „kad tijelo ostavite crkvi, ono isto tako završava kod bolesnika, ali ovi će vas bolesnici strpati u staklenu kutiju i s vama uokolo paradirati“, „Pun trg ljudi koji pjesmom i prijenosom slave dolazak putujućeg leša patuljastog jednorukog sveca“, „Količina popustljivosti koju imamo prema katoličkoj crkvi je nevjerojatna“?! Dakako, čim je šira javnost osudila ovakav primitivan govor mržnje, autori na portalu index.hr, koji je spomenuto objavio, krenuo je s porukama „s vjernicima se ne smije šaliti jer imaju ekskluzivno pravo na proglašenje tabua“, „katolički ekstremizam zavladao Hrvatskom“, ili „Katolici se razbjesnili i počeli prijetiti“.
Ali krenimo iz početka. U Hrvatsku, čijih se 86,26 posto stanovnika (Popis stanovništva iz 2011., DSZ-a) izjašnjava katolicima, dopremljeno je tijelo svetog Leopolda Mandića, isključivo u sakralne objekte. Vjernici su ga mogli pogledati, pomoliti se kraj njega, zatražiti njegov zagovor… To su i učinili. U miru i tišini, bez ijednog incidenta, ne dirajući ni u koga, stotine tisuća ljudi je strpljivo u redovima čekalo da vide svečevo tijelo. Pitam se kome to može smetati?! I kakva mora biti osoba koja ima potrebu brutalno se izrugivati tom činu? Činu koji nikog ne vrijeđa, koji nikom ništa ne uzima, koji nikog ne umanjuje ili koji nikome ne šteti. U državi u kojoj je Ustavom i svim ostalim zakonima zajamčena sloboda vjeroispovijesti, štoviše u državi u kojoj je na snazi tzv. antidiskriminacijski zakon koji propisuje kazne za one koji diskriminiraju po bilo kojoj osnovi, pa tako i vjerskoj, nevjerojatno je da se na ovakav način može širiti mržnja prema vjernicima.
Doduše, autori i urednici spomenutih uradaka vrlo su se brzo ogradili tvrdnjom da je riječ o satiri. Koju valjda obični puk koji je čekao u dugim redovima moleći se nekakvom svetcu ne može razumjeti. Ali takvi slobodoumnici – satirom, kao uostalom i umjetnošću – proglašavaju sve i svašta. Satira jest umjetnost i kao takva imala je i ima veliku i povijesnu i društvenu ulogu. No nije svako vrijeđanje satira. I nije niti može sve biti sloboda. Naime, sloboda završava tamo gdje počinje vrijeđanje, no mnogi koji sami sebe vole definirati kao napredne snage to još nisu shvatili. Kao što nisu shvatili bit satire. Ona na podrugljiv ali inteligentan način osuđuje pojave u društvu i politici i pojedince u njima. Satira je mahom uperena prema vlasti, prema moćnicima i nikada ne smije biti jednostrana. No, ono što je ključno jest da dobra satira proizlazi iz ljutnje, osjećaja nepravde ili želje da se isprave neka zla. Satira u svojoj oštrici mora biti i pravedna. Ovo što je izveo spomenuti portal ili ono što konstantno izvodi srpski tjednik Novosti, nije satira. To je primitivno vrijeđanje, izrugivanje s drugima i drugačijima, nepoštivanje različitosti, nedostatak kulture (a vjerojatno i kućnog odgoja), mentalna inferiornost a nadasve mržnja. Jer vrijeđanje nečijih svetinja – ma što mi sami mislili o njima – nije odlika velikih nego malih.
Po našim domaćim i samozvanim satiričarima dopušteno je dirati u sve i svakoga. Nema nedodirljivih. Osim njih samih! Evo dobrog primjera. Tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti, koji financiraju hrvatski porezni obveznici, redovito se izruguje hrvatskim svetinjama, hrvatskoj himni, hrvatskim žrtvama stradalima u velikosrpskoj agresiji. I svaki pokušaj da ih se osudi završava napadom na one koji ih kritiziraju jer je to „napad na slobodu i nerazumijevanje satire“. Ali, ako bi bilo tko pokušao iskoristiti takvu slobodu i ako bi se satirično izrugivao srpskim žrtvama koji su izgubili život u agresiji na Hrvatsku ili srpskoj manjini, iste sekunde bi ga svi osudili. Onda to ne bi bila ni sloboda ni satira nego govor mržnje i netolerancija, a protagonisti zločinačka banda koja na najprimitivniji način sije mržnju. Odmah bi se javilo desetak razvikanih organizacija civilnog društva koje uglavnom dobro žive na državnoj blagajni, a koje se kao bave zaštitom ljudskih prava, te bi u ekskluzivnim medijskim minutama, po dobro uhodanom scenariju, danima kukali i plakali kako su ugroženi i kako je Hrvatska jedna netolerantna, natražna profašistička država. Isti tren osnovala bi se i kakva novokomponirana antifašistička liga i dala svoj doprinos „širenju demokracije i borbi protiv fašizma“. Možda griješim, ali sada ni jedna od takvih udruga koje se bave zaštitom ljudskih prava nije se oglasila. A možda za njih katolici i nisu ljudi pa nema potrebe za nečim takvim?!
I konačno, oni koji se zalažu za apsolutnu slobodu morali bi naučiti jednu ključnu stvar za svaku raspravu oko definicije slobode. A to je da sloboda pretpostavlja razum kao svoj temelj i da ona za posljedicu mora imati odgovornost. Autorima novokomponirane satire u dobroj vjeri preporučujem da pročitaju ponešto od Claudea – Jeana Bertranda, profesora emeritusa Sorbone i jednog od najvećih stručnjaka za etiku novinarstva koji je među ostalima kazao da je sloboda moć ali ne iracionalna, nego na razumu i razumnim razlozima utemeljena moć, čija je posljedica odgovornost. Do tada svima nam skupa ostaje ona Gotovčeva: „Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje!“
Silvana Oruč-Ivoš / Hrvatsko slovo
