Bolje izravno pripojenje Srbiji nego Hasanbegovićeva smjena
Od upućenih se krugova doznalo da vladajući razmatraju smjenu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Ako je istina da o tome uopće razmišljaju, odnosno da im je takav potez pao na pamet, znači da je vlada dobrano zastranila – odnosno, ona je protuhrvatska.
Ministar Hasanbegović je za napaćeni i poniženi hrvatski narod postao simbol: simbol domoljublja, rada, savjesnosti, državotvornosti i otpora komunističkoj diktaturi. On je prvi javno izrekao ono o čemu tiha većina već dugo šuti, činjenicu da je antifašizam floskula, a ne samo obmana već i parola pod kojom se prezrivo i bešćutno ubilo 300 000 Hrvatica, Hrvata i drugih “fašista”.
Ministar je samo malo “pritvorio pipu” ogromnog novca koji se dijelio privilegiranoj manjini, koja već šesnaest godina tiranizira javnost, ustvari radi se o otrcanim neradnicima u sinekuri i “secikesama” državnog proračuna. Zlatko Hasanbegović je svojim likom i djelom pokazao da nisu samo Hrvati katolici domoljubi i rodoljubi, već da su to i manjine koje ne potpadaju pod Pupovčev-Radinov reket etnobiznisom. Ministar Hasanbegović stoički izdržava protumuslimanske napade odgovarajući na njih odmjereno, kulturno i staloženo.
Upravo je to kamen spoticanja: njegovo podrijetlo koje depilirani četnici u Milanovićevo-Pusićninu zdrugu i svekoliki “pupovci” ne mogu prožvakati, jer četništvo je četništvo pa bilo ono i depilirano. SDPartija je etnički čista, samo Srbi, Srbijanci, orjunaši, jugoslaveni, ali prohrvatski orijentirani muslimani nimalo i nikako! Nije li to neobično kad npr. u Rijeci, velikom partijskom leglu, nema muslimana u izvršnoj gradskoj vlasti iako su muslimani njihovi glasači i brojem su nadmašili Srbe?
Za razliku od ostalih ministara, Hasanbegović je jedini odlučan i nepokolebljiv te od njega ne ćemo čuti floskule poput one da se treba dogovoriti, da treba stati na kraj podjelama i slične izlizane frazetine. On je jedini u trenutno inertnoj i posvađanoj vlasti koji djeluje u interesu Hrvatske, Hrvatica i Hrvata, bez puno riječi i prenemaganja; bez izlika o različitim mišljenjima ili mnijenjima pojedinih političkih grupacija. On je pokazao da zna što je u interesu nacije i države, i narod je to prepoznao; svugdje gdje se pojavi dočekan je iskrenom dobrodošlicom, glasno podržavan. Od njega se očekuje, on će očekivanja ispuniti.
Partijsku nomenklaturu plaši ministrova odlučnost da doista otvori Državni arhiv i sve do sada neotvorene pismohrane. To donekle ima veze i sa završnicom suđenja Perkoviću i Mustaču, to ima veze sa svim komunističkim zločinima u Hrvatskoj i slovenskim stratištima. Doznat će se točne brojke likvidiranih, imena počinitelja, lokacije, zapovijedi, izvještaji… otvorene pismohrane progovorit će istinom o ulozi srbokomunista i jugo-orjunaša u genocidnom činu istrebljenja hrvatskog naroda. Istina će konačno isplivati i to nisu daljnje podjele već osnova da se s istinom, ma kakva ona bila, krene u budućnost.
Granica je već prevršena kad je smijenjen ministar branitelja Mijo Crnoja. Zaboravilo se poniženje i omalovažavanje kojemu je bio izvrgnut Milijan Brkić koji ga je trebao naslijediti. Otrpjelo se kad se odbilo odmah smijeniti Lozančića koji je tajnu službu podredio Zoranu Milanoviću i Partiji, a sad će isti biti nagrađen mjestom savjetnika predsjednika Vlade ili tu negdje u neposrednoj blizini njegova Ureda. Prikladno, zar ne, uz Josipovićeve bivše savjetnike prava kompilacija nedosljednosti. Nije se zaustavila kandidatura četničke vojvotkinje bez završene srednje škole Vesne Pusić iz ugledne ustaško-orjunaške obitelji.
Za sve se ovo cijelo vrijeme krivi skupinu “ad hoc” provincijalaca okupljenih u MOST-u, koji su umješni jedino u seoskom nadmetanju i kavanskom prepucavanju, najbolje im idu doskočice. Ako nije kriv MOST, onda je kriv premijer kojeg je HDZ “doveo”, ali im se nekako “oteo kontroli”, izmigoljio i ne prestaje migoljiti. Hrvatski mu je svakim danom sve lošiji, izgubio se. Ipak svima mora biti jasno kako je HDZ na čelu s Karamarkom učinio sve samo da bi spriječio nastavak Milanovićeve velikosrpske vlasti i mnogi su kompromisi učinjeni i mnoge “knedle u grlu” samo radi toga progutane.
No, smijeni li se ministra Hasanbegovića, onda će se dogoditi sljedeće: doći će do prijevremenih izbora te će HDZ kao stranka pasti na pet do deset mandata. Hasanbegovićeva bi smjena značila automatsko samoukidanje Hrvatske demokratske zajednice. Kakav se to ustrašeni beskičmenjački um uopće može dosjetiti takvog nečeg? To bi bila izdaja veća od svih što su ih počinili Mesić, Josipović, Račan i Milanović. Hrvatskom bi narodu bolje leglo izravno pripojenje Srbiji no Hasanbegovićeva smjena.
Bilo je već dosta trenutaka kad je HDZ trebao reći: “Dosta, idemo na nove izbore jer se ovako očito ne može.” I možda bi se onda izgubili ti prijevremeni izbori, ne nužno, no bolje izgubiti izbore i sačuvati obraz nego prestati postojati kao ne najveća, već uopće kao politička hrvatska stranka.
Opravdanje za takav eventualni veleizdajnički čin ne bi uspio izmisliti ni najslatkorječiviji političar, čak ni pod opravdanjem da je takva naredba došla iz Bruxellesa ili Washingtona. Bivša je vlast provodila politiku Beograda, koja je, samorazumljivo, štetna za Hrvatsku, ali ako ova vlada također misli provoditi politiku koja dolazi iz inozemstva, onda neka je provodi samo ako je u skladu s interesima hrvatskoga naroda, inače neka postupi kao Ivo Sanader 2009. uz riječi: “Doviđenja i hvala na suradnji.”
Kao ni tada, nitko ni u budućnosti ne će žaliti!
Josip Gajski/hrsvijet.net
