Nakon meteo-urološkog razdoblja vrijeme nešto povoljnije, stabilnije, političke prilike i dalje u ciklonalnoj fazi – cika i vika na sve strane, uz mnoštvo tračeva, balona i ispraznica. Glede vlasti, zahvaljujući Oreškoviću i Mostu, Hrvatska se pretvara u kondominij. Riječ nema veze s kondomima.

Sam Bog zna, a znaju i čitatelji ove rubrike, da sam u svrhu održavanja ove vlasti na vlasti licemjerno umanjivao mostovske vragolije i njihovu štetnost, čak sam – ne bez uvida u jezgru – u „Bujici“ blagonaklono rekao da su petrovčani građeni od dobroga materijala, ali… kako vrijeme odmiče Mostova mostogradnja sve više sliči gradnji onoga mosta što ga je Sulejman Veličanstveni dao sagraditi blizu Osijeka: tri je mosta odnijela dravska bujica, tek je četvrti ostao na mjestu i preko njega se turska vojska uputila prema Sigetu. Most je stoljeće poslije spalio Nikola Zrinski VII., pjesnik.

Isprva (valjda) plemenita ideja o „korektivnoj družbi“ koja će plamenim mačem spaliti sve što je zlo i naopako u hrvatskoj politici, polako se, ali sigurno pretvara u nešto posve drugo, u destrukciju koja postaje očitom i ide na mlin podosta izglednom (ako se ovako nastavi) povratku nedavno sletjelih neokomunista, sa svim čarima iz protekle četiri godine, ali i s novim zelotima iz unutarstranačkih esdepeovskih vrtića i kasarna. Narod to prepoznaje i srdit je, na izborima je glasovao protiv crvenih. Ja sam definitivno i preko volje odustao od spomenutoga licemjerja kada sam vidio da se u „pregovorima“ s HDZ-om neki dan pojavljuje osoba do sada držana u pripravi – proglašena savjetnikom Mosta – koja uz neke vrline ima i realnoj politici strane profetske izlete, graničnoga karaktera. Tako se Most sve više ukazuje kao iracionalan organizam koji zastupa nevoljku kohabitaciju s Vladom (kao da nije i sam dio Vlade) umjesto da bude suradnikom i suurednikom Domoljubne koalicije, a ne oponentom koji muti vodu kada treba (rijetko) i kada ne treba (često). Potpora Mostu pada i ako sada „korektivna družba“ ne načini bitnu korekciju, ne će biti dobro. Mora li opet intervenirati sisački biskup Košić da se dečki trgnu?

Isto tako (a priča je vezana) polako odustajem od Oreškovića kojega sam u ovoj rubrici branio kada se pojavio, branio kao hrvatskog iseljenika odnosno potomka, s argumentom da će i naši iseljenici oprezno nahrupiti u Hrvatsku kada vide da se tu može preko noći postati i premijerom, branio sam ga od onih koji su mu zamjerali da slabo govori hrvatski, govoreći da ima dobru podlogu i brzo će svladati jezik na tečaju „Hrvatski kao strani jezik“.

Došao je na leđima HDZ-a, i sada okreće leđa HDZ-u, hrvatski ne uči, a sve se vjerojatnijim čini da nije (politički) došao baš niotkuda, a ako i jest onda je vrlo brzo upao u zamku stranih, domaćih i poludomaćih političkih i obavještajnih mahera, što je pokazao slučaj Lozančić, a ni slučaj Markić nije daleko od toga.

Orešković i Most, htjeli oni ili ne, postali su utegom u raščišćavanju široko bačene mreže u doba vladavine crvenih. Ako ubrzo ne dođu k sebi, ostat će zapisani sitnim slovima u knjizi koju su Latini nazvali pons asinorum, a služila je slabijim učenicima da lakše shvate tekst koji je dobrim đacima bio na prvi pogled razumljiv.

SDP bi se rado odmah vratio na vlast

Dotle SDP daje jasne poruke da bi se rado odmah vratio na vlast i nastavio divljati ondje gdje je prestao gubitkom na izborima, a kako je sada u oporbi – i dalje trenira divljanje pa se titoistički (staljinistički) obračunava s „mangupima u svojim redovima“ baš na dan sv. Dujma. Tako je Baldasar završio – doduše u blažem obliku – kao mučenik sv. Duje, a ne će biti poslan ni na Goli otok. Baldasar se ne uklapa u staljinistički trend, a njegov pad nije toliko povezan s Komadinom nego s HOS-om, odnosno spomenikom mladim Hrvatima koji su umirali za Hrvatsku dok su se milanovići skrivali. U Dalmaciji bi mogla vrlo lako nastati stranka kao doista socijaldemokratska i hrvatska lijeva opcija nasuprot suludim Zokijevim barbarima na sjeveru, kamo se već odavno pomaknuo orjunaški element zajedno s viđenijim feralovcima koji su se preselili u srpske „Novosti“ i drugdje, uglavnom po Zagrebu. Ono orjunaško što je ostalo u Splitu, više ne može izaći ni na ulicu.

U crnom scenariju povratka crvenih Milanovićevih jurišnika na vlast u Hrvatskoj, opet će u ključna ministarstva zasjesti i HNS s minimalnom potporom u puku, znači oni isti koji su neki dan prosvjedovali pred Ministarstvom kulture, vrlo željni da se i vrate na mjesto zločina prema hrvatskoj kulturi, oni isti koji su pod nadzorom ministrice Zlatar i njezine adlatusice Nadežde Čačinović financirali isključivo članove i članice zareznog HNS-a (i ponešto SDP-a), razne šerbedžije i šeširdžije.

Među prosvjednicima je bila i Nadežda, nazvana valjda po Lenjinovoj supruzi. Tu anacionalnu klatež koja je godinama terorizirala hrvatsku kulturu i narod uopšte, Milanovićevi oporbenjaci organiziraju u platformu kojoj se priključuju Lekovićevi novinari s uputama iz Beograda, razni nestabilni tipovi poput onoga koji je gadno vikao na Kolindu u Novinarskom domu, stanovita Radnička fronta koja s radnicima ima isto toliko veze kao ja s nuklearnom fizikom, i neobaviješteni ili namjerno neinformirani veleposlanici školovani u koledžima gdje se Hrvatska nikada nije spominjala po dobru.

Bez obzira što se hrvatska predsjednica neoprezno dala uvući u smišljenu zamku, postoje valjda savjetnici koji su to trebali spriječiti i ljudi iz sigurnosnih služba koji su trebali predvidjeti što bi se moglo dogoditi. Osim ako savjetnik nije bio Mate Granić. Treba reći: sigurnost predsjednice bila je ugrožena, izravno, a to je nedopustivo, jer se u tom društvu bjesomučnih manijaka mogao naći i neki gorljivi Gavrilo. Ako do sada nije znala s kim ima posla, znači s militantnom crvenom ruljom koja ne preza ni od čega, onda je sada spoznala – oni ne poštuju nikoga i ništa, oni su zapjenjeni fanatici s dobrim vezama i u inozemstvima gdje sorosevska promidžba radi bez prestanka, radi o glavi Hrvatskoj, oni instruiraju strana veleposlanstva gdje nailaze na dobar prijam, a „naši“ veleposlanici u inozemstvima ne samo da ne promiču hrvatske interese nego su mnogi od njih u istom kolu s crvenom klateži – pa što bi Ivo Goldstein u Parizu rekao na pitanje je li istina da je u Hrvatskoj na djelu fašizacija, što bi rekao nego da jest, naravno, što bi rekao Paro u New Yorku nego da jest, pa naravno, i što bi onda friška i neupućena američka veleposlanica u Zagrebu mislila drukčije ako to kažu i hrvatski diplomati? Isto što pišu doduše neugledni novinari u uglednim američkim novinama, podučeni i vjerojatno financirani od PMK (Protuhrvatske međunarodne koalicije).

Stvaranje pakla

Kolinda je potom imala vrlo dobar intervju na HTV. Štoviše odličan, nakon što je desetak dana prije dala izjavu u svezi s četrdesetim godinama prošloga stoljeća, koja je značila omanju remisiju od Tuđmanova pogleda na pojavu države NDH (ne na režim, jer oko toga se svi slažu) kao i otklon od Stepinca. U rečenom razgovoru za HTV spomenula je i svastiku na Poljudu, do sada neobjašnjenu, i to je učinila namjerno, dajući poruku da je ta svastika, očito ucrtana iz krugova crvenih jurišnika, samo simbol onoga što se dešavalo poslije splitske svastike kada su crveni, već u oporbi, mahnito počeli crtati svastike po cijeloj Hrvatskoj (u raznim oblicima, ne samo likovnim) u nastojanju da stvore pakao „vladajućima“. To jest, da su nizom objeda, podmetanja i krivotvorina pokušali naštetiti Hrvatskoj, govoreći posredno (i neposredno) da Hrvatska može imati samo crvenu Vladu jer je sve što nije crveno – crno, ustaško, fašističko. I nije to ništa drugo nego ono staro, da Hrvatska može postojati samo u (crvenoj) Jugoslaviji, jer je samostalna Hrvatska globalna opasnost. Valjda. Zato su izašli iz sabornice u onom odsudnom času, a ni do danas se nisu promijenili.

Laž, nasilje i krivotvorine njihove su tri uzdanice. I četvrta – podmetanje.

Ovo što crvene brigade sada rade, već je viđeno. Slučajno mi je došao u ruke članak iz lista „Politički zatvorenik“, o priči iz polovice sedamdesetih kada je kod Paromlina u Zagrebu eksplodirala neka naprava, bez posljedica, a druga navodno na Rooseveltovu trgu, bez posljedica i tragova. Ali je posljedica bilo i te kakvih, jer je u Zagreb trebao stići ili je već stigao, veliki vođa i učitelj Tito. Trebalo je, naime, učiniti nešto spektakularno da se opravda uhićenje mnogih koji su bili na crnim listama crvenih.

O masovnim represijama polovicom sedamdesetih malo se zna, u Zadru, u Rijeci (Ante Prpić, 14 godina zatvora), u Zagrebu (književnik i profesor Miroslav Vaupotić), ali je u svezi s Udbinom namještenom eksplozijom pohapšeno sve što se dalo, a Tvrtko Miloš, Branko Vidaček, Đuro Perica, Josip Penić i Antun Zink osuđeni na smrt nakon mučenja (poslije su im kazne zamijenjene dugogodišnjom robijom.) Đuro Perica, potom oslobođen optužbe za terorizam, ali ne i za „neprijateljsko udruživanje“, odležao je 14 godina. Uhićeni su i novinar Tomislav Držić, Ratko Peraić te još osmorica. A da bi Tito u miru dočekao Novu godinu pokupljeno je potom u Zagrebu na stotine ljudi. Među njima i dr. Anđelko Mijatović, sjajni povjesničar, kardiolog Šime Mihatov, odvjetnik Nikica Valentić, dr. Šime Križanac, Ivan Gabelica i još nebrojeni.

Zašto o tome pišem? „Eksplozivne naprave“ iz polovice sedamdesetih i poljudska svastika iz iste su udbaške, u svakom slučaju protuhrvatske radionice, kao što je iz iste radionice cijela ova sadašnja pomamna histerija o fašizaciji Hrvatske (koja će se autorima razbiti o glavu). Ništa se nije promijenilo, i baš zato je toliko prozirno, samo što su duhovni i biološki sljednici one komunističke garniture koja se služila elektrošokovima i palicama prionuli sredstvima koja su im sada na raspolaganju. (O biološkim sljednicima: jednom od viđenih u prosvjedu pred Ministarstvom kulture otac je bio savjetnik u jugoslavenskoj vojnoj misiji u Mađarskoj, pa pogodite je li tu u pitanju kos ili lastavica). Naravno da tu uz nešto ljudi hrvatskih gena ima podosta onih sa srpskim, ali i slovenskim, što je, hajmo reći, normalno.

Djelić toga viđen je u Novinarskom domu, gdje nije pozvan HNIP (Hrvatski novinari i publicisti), a HNIP-ovo priopćenje ili nije objavljeno ili je tek spomenuto ponegdje – vrlo dobro sročeno i vrlo hrvatski, nasuprot barbarskoj komunističkoj cirkusariji na „konferenciji o slobodi medija“. U priopćenju je spomenuto da treba ubrzati reizbor Vijeća za elektroničke medije, oko kojega bjesomučna bagra također diže crvenu prašinu, okrećući pilu naopako – znači, Mirjana Rakić dekretom gasi na tri dana Z-1, što je valjda prilog slobodi medija, a kada istu gospođu zadesi slom, onda crveni vrište da se radi o užasnom napadu na slobodu medija.

Spomenuo sam Slovence. Ima i drugih slovenskih ljudi koji nisu ni Teršeličke ni Nadežde, a takav je Roman Leljak koji godinama istražuje slovenske jame pune hrvatskih tijela, to jest zemnih ostataka hrvatske djece, žena i muškaraca. Grobišta se ne istražuju sustavno i službeno jer je u Sloveniji uglavnom ostala komunistička vlast, a iz Hrvatske i u Hrvatskoj se ništa ne poduzima i kada su na vlasti komunisti i kada nisu. Slovenci barem nemaju nazive trgova po zločincu Titu (imaju ulice), a Hrvati barem imaju trg, i to ne bilo koji.

Slavi se početak komunističkoga terora

U subotu se ondje okupilo blizu tri tisuće ljudi da govore protiv te necivilizirane, barbarske, zločinačke ploče, a je li to zadnji put, vidjet ćemo. Da ne mora biti zadnji put svjedoči činjenica da je istoga dana ili sutradan svečano obilježena obljetnica „oslobođenja Zagreba“ na kojoj je nastupio i orkestar (ili zbor) Oružanih snaga (!). Čijih Oružanih snaga? Nisam dobro čuo. Jugoslavenske vojske (armije) koja je „oslobodila„ Zagreb i tisuće i tisuće Zagrepčana oslobodila života na Zemlji? Nemoguće. Znači Oružanih snaga RH, izraslih u ratu protiv jugoslavenske vojske i četnika,vojske s istim onim oznakama i crvenom zvijezdom. Tragedija (tragikomedija) se nastavlja. Slavi se početak komunističkoga terora koji će trajati do 1990. godine, odnosno 1989. kada je desetak nas u veljači te godine krenulo u rušenje Jugoslavije i komunizma. Da se ne zaboravi.

Ako je i bilo što antifašističkoga, građanskog i demokratskog, u Titovoj je zločinačkoj verziji komunističke revolucije uvenulo već prije 8. svibnja 1945., a potpuno krepalo nakon toga dana. Pa kada se i sada, u suverenoj RH ljupko evocira taj datum i kada se lukavo pokušava prikrpati općem europskom i svjetskom antifašističkom danu, takva je „proslava“ samo parapovijesni kič s okusom krivotvorine, s kojim moderna, demokratska RH ne bi trebala imati nikakve veze. Neka se slavi antifašizam ondje gdje nakon pobjede nad fašizmom (nacizmom) nije zavladao komunistički fašizam. A i tamo ima licemjerja, kao u Francuskoj gdje se barnumski slavi, premda znamo što se ondje sve zbivalo u vrijeme II. svjetskog rata i jednoga drugog maršala.

Vraćam se u zbilju. Današnji su konjanici kaosa u Hrvatskoj u stalnoj i srdačnoj vezi s četničkom Srbijom, koja bi htjela u EU sa svojom regionalnom i univerzalnom jurisdikcijom, i svojim odnosom prema hrvatskoj manjini u Vojvodini. Kao i obično, neeuropska Srbija ima europske saveznike, ali sada i europska Hrvatska ima ponekog, recimo Bugarsku i Rumunjsku. Ministar vanjskih poslova, mladi Daniel Mitov, dao je u Zagrebu do znanja da ni Bugarska nije presretna s ponašanjem srbijanskih vlasti prema bugarskoj manjini, što je dobra najava.

Bugarski ministar u Hrvatskoj

Održao je u zagrebačkom Europskom domu (ili kako se već zove) posjećeno predavanje. Nekoliko dana poslije slušam u Dnevniku o raspodjeli financija etničkim manjinama u Hrvatskoj – Srbi su kao i uvijek prošli najbolje, valjda da unaprijede pupovačke „Novosti“, a najgore su prošli, koliko sam čuo, upravo Bugari čiji je časopis „Rodna riječ“ uzor kako se uređuje i što se piše u manjinskom glasilu. Možda sam krivo čuo.

Uzgred: bugarski ministar je posjetio Križevce i otkrio spomen-ploču Franu Gundrumu Oriovčaninu, rođenom u Oriovcu, ali karijerom vezanom uz Križevce gdje je bio ravnatelj bolnice. U međuvremenu je godinama djelovao i u Bugarskoj, prevodio na hrvatski velikoga bugarskog pisca Ivana Vazova („Pod jarmom“, „Kazalarska carica“). Kao kuriozitet: osnovao u Križevcima Duštvo apstinenata, nasuprot Križevačkim štatutima.

Još sam htio nešto reći o ukidanju pečata. Pečat nije samo birokratska igračka. Dokumenti bez pečata bit će u Hrvatskoj nova prilika za velike i male igrače, i duge sudske procese. Protiv sam toga da se pečat zauvijek zapečati. U tim mislima (nedjelja je navečer) otvaram televizor da vidim Manjkasov dokumentarni film o znamenitoj utakmici Dinama i Zvezde, koja je zapečatila jugoslavensku nogometnu ligu ali i Jugoslaviju. Simpatični glavni lik u filmu je robustni Širok, strastveni navijač Dinama i budući hrvatski branitelj.

Film je na prvom programu emitirao HTV, ali ga HTV nije producirao, nego Večernji list s još jednim partnerom. A i Večernji list se u odjavnoj špici ponešto ogradio, to jest da se stajališta u filmu baš ne poklapaju s njegovim, večernjim. Za svaki slučaj. S kojim stajalištima, nije rečeno. Nego, dobro je da današnji mladi vide tko je to upravljao milicijom (i SRH) u Hrvatskoj, u vrijeme naddržave Jugoslavije. I još je nešto dobro: da doduše tihi ali uporni zastupnici neke regionalne nogometne lige postanu još tiši ili posve utihnu.

Hrvoje Hitrec/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save