Homoseksualac na čelu riječkog kazališta?
Iako se Frljićev odlazak s mjesta intendanta riječkog HNK-a prikazao kao “unapređenje” za sav protuhrvatski, odnosno velikosrpski rad u proteklih nekoliko godina, Frljić je maknut jer je postao preveliki teret čak i za krupna Obersnelova pleća.
Tu su također stare riječke razmirice između jugoslavenskih (S)amo (D)omaćih (P)izdeka i orjunaškog HNS-a; jer, prvi su htjeli boljševika i staljinista, a potonji su htjeli nekog Šešeljevog šegrta, a budući da Nikolić i Vučić nisu mogli, zadovoljili su se s Oliverom Frljićem. Frljić je bio medijski eksponiran, no malo je tko obraćao pozornost na njegovu “sjenu” Marina Blaževića, koji je predložen za novog intendanta budući da Frljić svoje protuhrvatsko “dejstvovanje” podiže na višu razinu.
Tako je protuhrvatski i protukatolički krug u jugoslavenskoj “Reci” zatvoren; nije dovoljno što u “Reci” prema popisu stanovništva iz 2011. Srba (razlikovati od Srbijanci!) ima 6,57%, a preko 70% zaposlenih u gradu i županiji čine Srbi (od kojih 90% jesu ujedno i Srbijanci), već intendant Hrvatskog (!) narodnog (!!) kazališta sad postaje, na “predlog rečkih palanačkih (jer Rijeka više nije grad) većnika” – homoseksualac. Hrvatski jezik nudi mnoge nazive za to: peder, pederčina, peško… a tuđice je potrebno izbjegavati. Stari partijski naziv je buzurant i izgovarao se s posebnim gnušanjem; Partija u svojim redovima nije trpila buzurante i oštro je kažnjavala takve pozadinske radnje i radnjice.
Dakle, čelni čovjek kazališta (opet) postaje pripadnik manjine koja je u Hrvatskoj zastupljena (prema podacima koji su upitni) s oko 0,2%, odnosno, podatak koji je siguran jest da je životno partnerstvo sklopilo 70 parova – 140 ljudi. Dakle, ili je pedera i lezbijki vrlo malo ili su na vrlo visokim okretajima promiskuiteta.
To je i vrhunska ironija, jer osim što je Marin Blažević homoseksualac, on je ujedno i četnik, što valjda predstavlja vrhunac “liberalnog progresivizma”, dok se “višedimenzionalni” Draža Mihailović (kako ga oslovljava Jergović) sigurno okreće u svojem neobilježenom i za sada nepoznatom grobu. Tomu u prilog ide i činjenica što si Blažević nije za ljubavnika odabrao Hrvata, jer svi Hrvati su ustaše, a ne bi volio da ga ustaša…već znate što, nego nekog Finca s kojim pod izlikom “međunarodne suradnje” diže ogroman novac za sebe, a podredno tomu i lokalne moćnike.
Također postaje jasno zašto je na Dan neovisnosti 8. listopada (“oktobra, bre, meseca!”) 2014. godine na “rečkom pozorištu” izvješena zastava duginih boja i kazalište preimenovano u: “Hrvatsko LGBT kazalište Ivana pl. Zajca”. Sad je jasnije i zbog čega je Rijeka odabrana kao prijestolnica kulture 2020. godine s temom i konceptom “Port of diversity” (luka različitosti), a u biti nije ni luka (jer nema brodova, osim “Galeba” koji je već vjerojatno sjeo na dno), niti ima kakve različitosti jer vlada partijsko jednoumlje od “pobedničke” 1945. godine podebljano perverzijama i nastranostima (možda se na to odnosi onaj “diversity”). Ta je odluka o Rijeci kao prijestolnici kulture donesena na temelju Soroševog novca i njegovih ljudi koji su sudjelovali u odlučivanju, odnosno od Rijeke se na jedan ideološko-multi-kulti način pokušava napraviti hrvatska inačica Krima.
No, nije problem u seksualnom opredjeljenju i nastranosti pojedinaca, jer svatko ima pravo činiti što ga volja u svoja četiri zida, dakle može spolno općiti i s ovcama i s dinjama, no problem nastaje kad virtualno nepostojeći broj ljudi tiranizira i terorizira većinu. Hrvatska je zemlja većinskog hrvatskog naroda katoličke vjeroispovijesti i jamči sva prava svim ostalim manjinama koji su njezini građani i koji Hrvatsku smatraju domovinom, no upornom se postavljanju manjina na sve kulturno-političke i ine funkcije. Tome se mora jednom stati na kraj, jer je ovo zemlja Hrvatica i Hrvata te hrvatskih (!!!) građana, ma što god drugo oni bili.
Josip Gajski/hrsvijet.net
