IVAN MIKLENIĆ: Reformu obrazovanja treba odgoditi
U hrvatskoj javnosti već se više od desetljeća govori o potrebi reforme obrazovnoga sustava, bilo je više pokušaja koje je zaustavljala obično promjena političke grupacije na vlasti, a u posljednjih nekoliko mjeseci javnosti se serviraju mrvice o tzv. »Cjelovitoj kurikularnoj reformi«.
Ta je reforma pripremljena u vrijeme donedavne vlade Kukuriku koalicije pa uživa veliku potporu glavne struje javnoga mnijenja u Hrvatskoj, a nije joj, čini se, nesklona ni aktualna vlada Domoljubne koalicije pa je ministar najavio da bi ta reforma mogla već od sljedeće školske godine biti eksperimentalno uvedena u više škola. Glavna medijska struja nameće sljedeće stajalište: »Kurikularnu reformu treba nastaviti, slažu se politika i struka, vlast i oporba. No podijeljeni su oko pitanja od kada i na koji način. Dio struke i oporba za nastavak su reforme odmah, točnije od jeseni.« Budući da je reforma obrazovnoga sustava sudbinski važna ne samo za buduće naraštaje hrvatske nacije, nego i za čitavu hrvatsku naciju, za njezin opstanak, budućnost i identitet, a, očito je, postoje i još mnoga otvorena pitanja, potrebno je pitanju provođenja te reforme pristupiti što cjelovitije i sa stajališta općega dobra.
»Cjelovita kurikularna reforma« opsežna je mozaična dokumentacija koja sadrži čak 52 kurikula ili uputnika, često pisana znanstvenim metajezikom, te je prosječni hrvatski intelektualac ne može posve ni razumjeti, a kamoli se mjerodavno upustiti u njezino vrjednovanje. Prosječni hrvatski intelektualac može se uključiti u raspravu tek o pojedinom ili dijelu pojedinoga od tih 52 kurikula, pa se nameće pitanje: ne treba li već u tome prepoznati opasnost da se želi nametnuti nešto maglovito, nejasno, gotovo neshvatljivo u cjelini? Glas Koncila dugo je tražio sugovornika za intervju o toj prevažnoj temi i dugo ga nije mogao naći jer su potencijalni sugovornici odbijali govoriti o cjelovitom, stvarnom i životnom značenju predložene »Cjelovite kurikularne reforme«. Konačno u ovom broju Glasa Koncila (vidi str. 6. i 7.) tu temu otvara mr. Petar Marija Radelj, koji prati sva događanja oko te »reforme« i koji je otvoren za argumentiranu raspravu o svakom podatku i svakoj svojoj tvrdnji iznesenima u intervjuu.
Sugovornik Glasa Koncila u tom intervjuu tvrdi da »cijeli pothvat nije ni legitiman ni legalan«, navodi koji su sve važeći hrvatski zakoni prekršeni, tvrdi da je cijeli projekt plod »političke samovolje«, izostala je »raščlamba stanja u kojem se nalazi odgojno-obrazovni sustav« i »procjena odgojno-obrazovnih potreba« pa je »na djelu nedonesena, ali stvarna strategija kojom se mladi školuju za odlazak u inozemstvo«. Te izgovorene tvrdnje, ako ne budu argumentirano opovrgnute, nikoga imalo dobronamjernoga u Hrvatskoj ne bi smjele ostaviti ravnodušnim, a osobito ne odgovorne na vlasti. Pitanje reforme obrazovnoga sustava jedno je od najvitalnijih društvenih pitanja i hrvatskoga naroda i države Hrvatske, i njihove budućnosti, pa se baš nitko – ni političari ni suradnici na tom projektu – nema pravo poigravati ni sudbinom pojedinaca, naraštaja ni čitave nacije. Pritom ne treba misliti da su svi oni koji su sudjelovali u pripremi kurikula zlonamjerni ili premalo dobrohotni, no utjecaj politike i ideologije učinio je svoje, a reforma obrazovnoga sustava morala bi biti iznad svake stranačke politike i svakoga ideologiziranja i manipuliranja.
U javnost su već dospjele veoma opravdane kritike na kurikul Hrvatskoga jezika koji je bitan za hrvatski kulturni identitet: među ostalima oglasilo se Društvo hrvatskih književnika (DHK) koje upozorava da bi se »prihvaćanjem ovakvoga kurikula prouzročilo štetnost koja bi višestruko nadmašila dobitke koje donosi, što vrijedi i za predloženi izbor lektire u osnovnoj i srednjoj školi, koji izostavlja temeljna djela hrvatske i svjetske književnosti«. Taj kurikul ne smatra književno relevantnom ni Bibliju ni »otca hrvatske književnosti« Marka Marulića, ni išta od hrvatske književnosti kršćanske inspiracije ili iz hrvatskoga iseljeništva, a otvara se za naslove koji daju prostor seksualizaciji i nepristojnom rječniku. DHK ocjenjuje da »kriterij uvrštavanja književnih imena i djela suvremene književnosti ne smije biti samo njihova medijska razvikanost, nego i argumentima dokazana umjetnička vrijednost te jasni odgojni potencijali koje sadrže«.
Javnost je također, barem u nekoj mjeri, upoznata s opravdanim prigovorima na kurikul povijesti, školski predmet koji je u Hrvatskoj osobito osjetljivo područje zbog prošlih i aktualnih brojnih manipulacija činjenicama. U raspravi na Hrvatskom institutu za povijest uz ostalo je istaknuto da je »novi kurikul povijesti strukturno i metodološki neprihvatljiv«. Taj kurikul predviđa premalo nacionalne povijesti, a noviju povijest prikazuje kroz optiku političke i ideološke ljevice. Npr. predsjednika Tuđmana optužuje se zbog njegova navodnoga zločinačkoga djelovanja prema Bosni i Hercegovini, a tako i druge hrvatske dužnosnike i zapovjednike za »pokušaj stvaranja tzv. velike Hrvatske«, a, prema pisanju dr. Ante Nazora, »kako svjedoče relevantni dokumenti, hrvatska politika prema BiH u Domovinskom ratu poštivala je smjernice koje je odredila međunarodna zajednica«. »Cjelovita kurikularna reforma« nije odoljela ni napasti ideologiziranja: ne samo što ne tretira jednako zločine svih totalitarnih sustava, odnosno fašizma, nacizma i komunizma, nego nameće i rodnu ideologiju.
Već ovdje navedeno o »Cjelovitoj kurikularnoj reformi«, a trebalo bi navesti još mnogo, mnogo toga, trebalo bi biti dovoljan razlog da se s tom reformom ne srlja, da se sve kritički preispita i uskladi sa stvarnim potrebama, ciljevima i interesima hrvatskoga naroda i hrvatske nacije.
Ivan Miklenić / Glas Koncila
