J. Čelan: Posjet Velikoga brata
Zabilješke uz hrvatsko gostovanje američkoga posebnog izaslanika za holokaust
U okviru opće Milanovićeve i SDP-ove „paklene strategije“, kojoj je izložena nova hrvatska vlast, a koja je pak trebala koliko-toliko ispuniti očekivanja hrvatske narodnjačke većine, proteklih dana i tjedana zabilježen je cijeli jedan niz unutrašnjih i vanjskih događaja, nepovoljan za vladajuću koaliciju. Zainteresirana hrvatska javnost upoznata je s njima: riječ je o bojkotu redovne godišnje jasenovačke komemoracije od strane „službenih“ vođa Židova i Srba u Hrvatskoj, kao i o neobičnoj tweeteraškoj akciji više moćnih i manje moćnih veleposlanstava u korist svojih medijskih i ostalih agentura. Riječ je o sve češćim potezima svjetski vladajućega liberalnog fašizma, koje je ovaj izravno preslikao iz totalitarne prakse komunističkoga SSSR-a (Brežnjevljeva tzv. „teorija ograničenoga suvereniteta).
Tema je ovog teksta, pak, treći bitan vanjskopolitički događaj, koji se, makar naizgled vođen po pravilima diplomatske etikecije, „spontano“ i po naravi stvari, udjenuo u prethodna dva: susret „posebnog izaslanika za holokaust“ američkog State Departmenta (ministarstva vanjskih poslova) Nicholasa Deana s najvišim dužnosnicima hrvatske države, a u vezi s povratom židovske imovine. Iako reakcije na ovaj događaj još pristižu, moguće je ipak već sada naslutiti sve bitne njegove dimenzije.
„Zavrtanje ruku“?
Najprije, tko je sam visoki gost koji nas je pohodio? Je li njegov dolazak imalo sličio, recimo, onima znamenite Carle Del Ponte, budući da neke reakcije – prvenstveno medijskih jugoagentura – pokazuju istu vrstu strasnoga iščekivanja kakve moguće i dobrodošle hrvatske štete?
Na prvi pogled, ništa ni blizu tomu: dok je rečena Carla „s Ponte Rossa“ često znala i izravno ponižavati svoje mesićevske, račanovske, sanaderovske i slične domaćine patuljke kakvim ciničnim crnohumornim opaskama, gospodin Dean bio je sušta diplomatska uglađenost. Došao je obaviti konkretan diplomatski – zapravo, imovinsko-pravni – zadatak, a sve eventualne, recimo tako, političke svinjarije obavili su neki ovdašnji tradicionalno uslužni (podrepaški, podguzni) protuhrvatski mediji.
Iz činjenice da Nicholas Dean nema svoj životopis ni na vrlo izdašnoj Wikipediji na engleskome jeziku moglo bi se zaključiti da je riječ o drugorazrednome američkom diplomatu, ali možda i takvom čiji posao traži diskreciju i djelovanje izvan svjetala reflektora. Iz drugih izvora, naime, zaključujemo kako je riječ o iskusnome profesionalcu koji je u doba Hladnoga rata bio političko-gospodarski operativac američkoga veleposlanstva u, recimo, Istočnom Berlinu ili pak stariji ravnatelj za južnu Aziju u jednoj tako moćnoj ustanovi kao što je američko Vijeće za nacionalnu sigurnost. Kratak službeni životopis na stranicama State Departmenta kaže da je Dean „odgovoran za uobličenje i provedbu američke politike koja je se tiče povrata imovine iz vremena holokausta svojim zakonitim vlasnicima, naknade za zlodjela počinjena tijekom Holokausta te sjećanja na holokaust“.
Susreti Nicholasa Deana i predstavnika Svjetske židovske organizacije za restituciju s potpredsjednicima vlade Karamarkom i Petrovom, kao i s predsjednikom Sabora Reinerom, koincidirali su i sa susretom predsjednice Kolinde Grabar Kitarović s predstavnicima manjina, živo zainteresiranih za jasenovačke teme. „Stvari su otišle predaleko i predsjednica je toga svjesna“, izjavio je predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac novinaru CIA-ina Radija Slobodna Europa Enisu Zebiću od 11. travnja (zapaženo je da već stanovito vrijeme rečeni Mile svim silama pokušava svoje sunarodnjake etablirati kao neku vrstu „pričuvnih Židova“, što mu ne bi trebalo priuštiti, budući da su povijesni računi i međusobna dugovanja prema Hrvatima u jednome i drugome slučaju potpuno neusporediva). Predsjednik Koordinacije židovskih općina Hrvatske Ognjen Kraus pak dodao je kako je nužno da se „konačno zna što je bio ustaški režim, da se o tome počne učiti u školama i da se o tome javno i otvoreno govori, a ne da se stalno stavlja po tepih“.
Tekst s Radija Slobodna Europa zaključen je jednom vrlo odlučnom rečenicom Žarka Puhovskoga: Predsjednica je, kaže, u izbornoj kampanji nastupala s “jednom veoma jasnom radikalnom, politički i ideologijski zaoštrenom kampanjom, i sad bi najednom htjeli da se to zaboravi, a neki ljudi ne će na to pristati“. Altro che „povrat židovske imovine“ – ovdašnji mogući dobitnici Deanova posjeta očekuju mnogo veće, kako proizlazi iz njihovih izjava, „političke i ideologijske“ koristi.
Općenito se u vladajućim jugo-medijima drži da su i Predsjednica, a posebno predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, nakon Deanova posjeta „zaoštrili“ svoje formulacije o NDH-u i Jasenovcu, što je, na desnoj strani političkoga spektra, zapazilo (i osudilo) vodstvo HČSP-a. Neki vodeći oligarhijski mediji za hrvatske domorodce pak i dalje, u suzvučju s predstavnicima Srba i Židova, tvrde da je sve to i previše mlako i iznuđeno, a tu i tamo govori se i o (mahom, „korisnom i potrebnom“) američkom „zavrtanju ruku“ hrvatskoj vlasti i posebno samoj Predsjednici.
Suglasje Deana i – HČSP-a !
Po prirodi stvari, najvažnije je ono što je tijekom svoga hrvatskoga gostovanja izgovorio sam Nicholas Dean. Javnost ga je najviše mogla čuti u njegovu intervjuu središnjem dnevniku HTV-a od 12. travnja. Gospodin Dean govorio je diplomatski uljudno stvari koje mu stoje u opisu „poslova i zadataka“ u vezi s povratom židovske imovine, a kakvi stoje i na službenom portalu State Departmenta. Bilo je tu i obilja odmjerenih i primjerno suzdržanih, a nadasve lijepih i politički ispravnih formulacija. Od njih bi, recimo, onu o „važnosti otvorenoga bavljenja poviješću“, koja je „legitimna tema za raspravu“, potpisao vjerojatno svaki hrvatski narodnjak, uključujući i one iz HČSP-a.
Ali, onda je u prvi plan uletjela meni gotovo sasvim nepoznata voditeljica intervjua Ana-Bella Leikauf, jedan od onih thompsonovskih „čudnih ljudi čudnih imena“ u ključnim ustanovama hrvatske države. Ona je odmah, nakon kratke priče o židovskoj imovini, brzo proširila temu i počela američkome diplomatu udarati ovdašnji tipični borbeni „antifašistički“ ritam. Dean je pokušavao zadržati „saveznički“ izričaj, na neke najžešće formulacije nevoljko je pristajao, a neke i sasvim izbjegao. Ton mu je za cijelu oktavu bio niži od bijesne Ane-i-„Belle“, za koju sam kasnije saznao da je urednica vanjsko-političke redakcije na Hrvatskome (ili bolje, prema ovom slučaju, „hrvatskom“) radiju. Pronašao sam čak i snimku s prosvjeda protiv uvođenja obveznih kvota za muslimanske useljenike u slovačkome glavnom gradu Bratislavi uz koju stoji zapisano da je „HRT-ova novinarka Ana-Bella Leikauff fotografirala ovaj uznemirujući događaj“.
Podsjetilo me to na jedan tekst koji sam prije petnaest godina napisao u tjedniku BH Danas, koji je izlazio u Ljubuškome, od 30. ožujka 2001. godine pod naslovom „Novinar kao idealni kvisling“. U njemu sam iskazao svoju ogorčenost i gađenje načinom na koji je tadašnji novinar, a danas glavni urednik zagrebačkog Nacionala Berislav Jelinić obavio razgovor s američkim veleposlanikom u Hrvatskoj Thomasom Millerom.
Jelinić je, naime, u pravome protuhrvatskom deliriju, kroz novinarska pitanja od svoga sugovornika faktički tražio uhićenje tadašnjeg vodećega hrvatskog dužnosnika u HR Herceg-Bosni Ante Jelavića, Ljube Ćesića Rojsa, a potom i uništenje najvećih tamošnjih gospodarskih subjekata, Hercegovačke banke i Aluminijskoga kombinata… Američki diplomat gotovo da je u svojim odgovorima morao smirivati zapjenjenoga „hrvatskog“ novinara, koji je tražio da se sve hrvatsko i herceg-bosansko „digne u lagum“… Intervju rečene Leikauffice sličio mi je tome. Bio je to i savršen dokaz u kojoj je mjeri potrebno, iako prilično teško ostvarivo, „deratizirati“ barem 90 posto medijskoga prostora u Hrvatskoj!
Dean spašava „nacionaliste“
Jedno od pitanja koje se nameće u vezi s ovim posjetom važnoga predstavnika američkoga Velikog brata je i ovo: je li ovakav tretman nešto što je rezervirano samo za Hrvatsku i Hrvate, kao što bi se moglo zaključiti iz osvetničkoga bijesa domaće „pete kolone“, ili je to šira pojava?
Potrudili smo se pronaći na mreži i više drugih posjeta gospodina Deana u nekoliko većih i manjih europskih zemalja tijekom godine i pol koliko obavlja ovu dužnost. Tako smo pročitali intervju koji je 1. ožujka 2015. godine on dao rumunjskom listu Romania Libera novinarki Sabini Fati. Uočili smo tako da i rečena Sabina ima ugrađen isti „antifašistički“ nerv kao i Ana-Bella Leikauf: i ona je napaljena na neke tamošnje „ustaše“, koji se samo drukčije zovu, a vođa im u 2. svjetskom ratu nije bio Pavelić, nego Codreanu. I tamo je Sabina tražila da Dean, ako je moguće, uništi „nacionaliste“ u Madžarskoj, Grčkoj, Ukrajini… na što joj je Dean rekao da je ljepši izraz za „nacionaliste“ – „patrioti“ i da ga u Americi radije koriste.
Evo i primjera. Sabina pita: „Nacionalizam narasta u zemljama kao što su Madžarska i Grčka, dok je u Ukrajini sukob između dviju najvećih zajednica, proruske i ukrajinske. Mislite li da ovi problemi mogu biti zarazni i da mogu zahvatiti i Rumunjsku?“ Dean na to odgovara: „Iz američkoga kuta gledanja, mi radije govorimo o domoljublju, koji se definira kao nešto pozitivno. Ono što se događa u Mađarskoj i Grčkoj posebne su pojave, vezane uz narav ovih zemalja. Ne mislim da igdje možemo govoriti o nacionalizmu. SAD smatra da je demokracija najbolji put, stoga mi podupiremo demokraciju“. Gospođa Fati pokušala je govoriti i o „nacionalizmu“ u zapadnoj Europi, na što joj je on odgovorio da ne vidi uspona nacionalizma u Europi i da „svaka zemlja na različite načine reagira na ono što joj se događa“.
Mjesec dana kasnije Nicholas Dean otputovao je po istome poslu (povrata židovske imovine) i u Latviju. U tamošnjem listu Latvijas Avize 2. travnja 2015. godine objavljeno je da treba vratiti što je Židovima oduzeto i da to treba uraditi što prije, jer vrijeme odmiče pa bi se moglo dogoditi da oštećeni i ne dočekaju zadovoljštinu. Latvijski visoki sugovornici upoznali su Deana s „patnjama Latvije, koja je proživjela dva totalitarizma“, a sugovornici su se složili da su im ipak prioritet „vojna i sigurnosna pitanja, kao i gospodarska suradnja“.
Drugim riječima, i u ovim europskim zemljama postoje novinari koji bi htjeli da se veliki prekomorski brat i saveznik što prije obračuna s njihovim političkim protivnicima, pri čemu je pitanje povrata židovske imovine zapravo drugorazredno (iako, za razliku od Hrvatske, prema kojoj ima oko 400 zahtjeva, u Rumunjskoj ih je više desetina tisuća). S druge pak strane nigdje u ovim istočnoeuropskim zemljama nismo naišli na toliku „protunacionalističku“ ostrašćenost, kao ovdje, u tekstu ozloglašenoga suradnika T-portala Vuka Perišića („njegovo ime je njegov program“), koji je u tekstu „Zapadna diplomacija povukla je crtu koju se Hrvatska ne će usuditi prijeći“ od 20. travnja svim srcem pozdravio „intervenciju američkoga službenika za pitanjah“, proglasivši ju „osvježavajućom“. „Kamo sreće da se (zapadna diplomacija) u ‘unutarnje stvari miješa češće i bezobzirnije!“, dodao je. U starim i boljim vremenima ovakvi „prijatelji naroda“ dobivali su izgon ili kakvu sličnu nagradu za iskazano „rodoljublje“.
„Operativci iz pakla“
O tome pak kako su o ovome posjetu, ali i o povezanim temama, bojkotu komemoracije i veleposlanicima-tweeterašima, pisali „vodeći mediji“ u Hrvatskoj, ne vrijedi trošiti riječi. Riječ je mahom o medijskim „zombijima“. Njih od nezadrživih istina koje se ipak kako-tako šire doista neovisnim medijskim portalima i društvenim mrežama štite samo vladajuće oligarhije nasilnim i netržišnim intervencijama tipa predstečajnih nagodba i sličnoga.
Stvar stoga valja zaključiti vraćanjem na užu temu zbog koje je Nicholas Dean i došao u Hrvatsku (da bi ona potom bila zlouporabljena u dnevno-političke svrhe). Čak i jugošovinistički riječki Novi list u broju od 13. travnja podsjeća na dugu kronologiju rješavanja ovoga složenog problema. Na to, uostalom, ukazuje već i površan uvid u reakcije rumunjskih, madžarskih i latvijskih čitatelja u spomenutim medijima: povrat imovine Židovima povlači za sobom i povrat svima oštećenima, koje su se događale u nizu povijesnih situacija i vladajućih režima, posebno onoga jugokomunističkoga. Bavila se time i vlada Ivice Račana i Ustavni sud koji je 2002. godine odlučio da pravo na povrat imaju i strani, ali i hrvatski državljani. Prema hrvatskome zakonodavstvu povrat imovine odnosi se samo na onu iz doba jugokomunizma, ali ne i NDH. Bavili su se ovim i Sanaderove, i Mesićeve, i Milanovićeve, i Josipovićeve ekipe, ali ništa se nije uspjelo realizirati.
Istaknuti komentator tjednika 7 Dnevno Marcel Holjevac u tekstu „Veliki (anti)fašistički tjedan u Hrvatskoj“ od 15. travnja podsjeća i na to da su to tako „brojna i kompleksna pitanja“ da su zapravo „u praksi nerješiva“, a da bi „zakon kojim bi se omogućilo vraćanje imovine u petom nasljednom redu pobočne linije bio protivan Ustavu RH“. Dakle, zaključuje Holjevac, „ako će se što vraćati Židovima, a nije dosad već vraćeno ili kompenzirano, svakako treba vratiti i Crkvi, i Nijemcima, i Hrvatima po istom kriteriju: sve drugo je – neravnopravnost pred zakonom po nacionalnoj osnovi“.
Malo je vjerojatno da američki diplomat sve ovo ne zna, jer jamačno iste priče čuje i svugdje gdje se u Europi pojavi kao drag gost. Stoga – osobito kad se ima u vidu i „revolucionarna akcija“ veleposlanika s Tweetera – nije nemoguća pretpostavka onoga specijalno-ratovskog operativca s T-portala Vuka Perišića, da je Dean došao i s kolateralnom zadaćom. Spomenuti Vuk to je izrazio osobitom liberalno-fašističkom formulacijom: „Kao postojan i pouzdan jamac hrvatske demokracije ostaju znači samo diplomatski službenici zapadnih sila.“
Drugim riječima, Milanovićevi i Perišićevi „pakleni operativci“ uvodili bi demokraciju u Hrvatsku po svojoj mjeri – dakle, i „ognjem i mačem“ (H. Sienkiewcz) svoje zapadne Velike braće i pokrovitelja. Hrvati će tako sljedećih dana, mjeseci pa i godina biti u prilici provjeriti od kakve su građe i oni sami, ali i njihovi demokratski izabrani vođe.
Joško Čelan/Hrvatski tjednik
