Milijuni Hrvata katolika moraju izaći iz katakombi na Jelačićev trg i promijeniti Hrvatsku
Milijuni Hrvata katolika moraju izaći iz katakombi na Jelačićev trg i jedinstvenom misom u čast Stepinca – promijeniti Hrvatsku
Nitko u ovome trenutku toliko snažno ne simbolizira kompletnu hrvatsku povijest. Istodobno, nitko, baš nitko u bližoj i daljnjoj prošlosti toliko ne svjedoči identitetskoj poveznici hrvatskog naroda i Katoličke crkve.
Kardinal Stepinac nije samo katolički još uvijek neproglašeni, a stvarni svetac, službeni blaženik, već iznimni identitetski simbol hrvatskog naroda, njegovog progona, žrtve, romantizma, snova, raspinjanja, padova i uspona.
Stepinac je jedina simbolička vrednota koja u ovome trenutku može ujediniti hrvatski narod i prožeti ga njegovim identitetskim katoličkim duhom i ponosom.
Samosviješću.
U Hrvatskoj je histerija, kampanja i progon katoličkih vrednota potpuno integrirana s progonom i nasrtajima na nacionalni identitet, utoliko brutalnije i više, što su mogućnosti izborene slobode dostupnije.
Potpuno iste snage osmišljavaju i realiziraju udare na kršćanstvo i državnost hrvatskog naroda, a to nema samo unutarnju hrvatsku dimenziju, nego je odavno zaprimilo razarajuće razmjere izvan hrvatskih nacionalnih granica. Odavno već blaženi Kardinal nije samo hrvatski simbol i zaštitnik, bez njega kršćanska Europa, a time i Europa, nema budućnosti.
Zašto toliki nasrtaji upravo na Stepinca?
Nitko u ovome trenutku toliko snažno ne simbolizira kompletnu hrvatsku povijest. Istodobno, nitko, baš nitko u bližoj i daljnjoj prošlosti toliko ne svjedoči identitetskoj poveznici hrvatskog naroda i Katoličke crkve. Nije stoga Hrvatsku pridružila Europi hrvatska Vlada, nije to učinila politika, oni su samo potvrdili povijesnu činjenicu. Jer Hrvatska od kad postoji, upravo svojim vrednotama među kojima je univerzalna poruka blaženog Alojzija Stepinca ponajvrijednija, u samim je temeljima – naše Europe. Podvlačim ovo – naše.
Jer se upravo Stepincem za takvu Hrvatsku i takvu Europu valja danas i zauvijek boriti i izboriti.
Ne bude li tako, izdali smo blaženog Kardinala.
Ne bude li tako naše štovanje je isprazno, naše molitve prazne, naši zavjeti su trgovina.
A naša Hrvatska – antifa čudovište.
Stepinčeva svetost nije nastala, niti utjelovljena, niti prepoznata negdje, na nekom apstraktnom mjestu, izvan realnog života i realnog vremena i naroda, niti je odvojiva od njegove hrvatske pripadnosti. Da je to moguće, ne bi mogao biti svet.
Da Stepinac nije u temeljima naše Europe, isto tako ne bi mogao biti svet.
Odluka pape Franje da se na srpski i svetosavski zahtjev privremeno zamrzne proces kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca, moguće je ima viši smisao iako teško dokučiv, viši duhovni zov i otkrivenje. Možda je to osvjedočeno povijesnim milenijskim susretom poglavara Ruske pravoslavne crkve i Katoličke crkve nedavno na Kubi.
Možda. Neka vrijeme govori.
Međutim, i hrvatska država, i Katolička crkva u Hrvatskoj moraju respektirati i štititi praktičnu Stepinčevu svetu utemeljenost, dakle i njegovu nacionalnu komponentu, njegovo hrvatsko obilježje. Moraju, dužnost je državi, točno onako kako radi eurozastupnica sjajna Marijana Petir prepoznati snagu Stepinčeve povijesne simbolike i načela u njoj, pa ta načela ne samo veličati u crkvama, na misama, već u svakoj prigodi, mudro, osmišljeno, organizirano i istinito.
Marijana Petir organizira u Bruxellesu 14. i 15. lipnja predstavljanje lika i djela blaženog Alojzija Stepinca pred očima njegove Europe.
Tako se to radi.
Tako se štiti hrvatski narod moćima njegovoga sveca.
Baš me zanima kakav će odjek njena ideja i djelo imati u državnom vrhu?
Znam tko će sigurno svjedočiti tome događaju, znam tko je ministar – hrvatske kulture.
A za ostale, nisam siguran, iako bi morali biti – svi.
Jer predstavljaju Stepinčev narod.
S obzirom da je u Hrvatskoj već godinama posve vidljiv otvoreni medijski linč, javni i društveno-politički progon svega katoličkog, progon katolika kakav se ne pamti još od prvih godina zločinačkog komunizma i zatiranja na svakome koraku, vremena u kojemu je progonjen i ubijen blaženi Alojzije Stepinac zbog svoje vjere i hrvatskog identiteta, Hrvatska mora odgovoriti na to.
Današnja katolička Hrvatska mora konačno izići iz – katakombi.
Onako kako Marijana Petir radi u Bruxellesu, još i važnije treba iz svojevrsnih javnih zakutaka, katakombi, izići na dnevno svijetlo Zagreba.
Upravo tu, ispod Katedrale.
Javno, jasno i glasno, ponosno.
Dostojanstveno.
Demonstrirati svoju vjeru, odlučnost, volju i snagu kao što je stotine tisuća ljudi demonstriralo svoje kršćanstvo dolazeći se pokloniti i pomoliti uz tijelo Sv. Leopolda Mandića, hrvatskog katoličkog sveca.
Milijuni ljudi slave mise za svoga Sveca, službenog crkvenog Blaženika, kojemu nitko, baš nitko ne može oduzeti njegovu – svetost.
To ljudi znaju, osjećaju.
Zašto Hrvatska, tuzemna i iseljena, Hrvatska koja je vjerom u Boga i svoj narod uspjela opstati usprkos tolikim zastrašujućim, potpuno neproporcionalnim progonima i zlima s obzirom na brojnost hrvatskog naroda, ne iziđe na svijetlo dana i pred cijelim svijetom, pred svojim Svetim Ocem i pred osporavateljima kardinala Stepinca – ne prikaže svoju katoličku i nacionalnu misu?
Veliku, moćnu, snažnu, neusporedivu.
Vrijeme je da se Zagreb nakon toliko lutanja, toliko stranputica, ugnjetavanja i zastranjivanja predstavi kao metropola, kao centar, kao svetište autentičnog sveca, koji je svoj život ustupio vjeri da će jednoga dana Božjom voljom njegov narod slijediti njegov put.
Zagreb nije srce Hrvatske zbog sjedišta države. Srce je zbog onoga što se događa, što se promovira, zbog poruka i uzornosti koje svakodnevno mora nuditi svome narodu.
To srce je mrtvo ili živo, ovisno o onome što vidimo.
Na žalost, danas ne vidimo puno života.
Vrijeme je za otvorenu misu, katoličkog hrvatskog naroda na glavnom zagrebačkom Trgu, pod zvonima Katedrale u kojoj zbog zloduha koji i danas razapinje Hrvatsku – blaženi Alojzije nije mogao mirno fizički stolovati.
Ali stolovao je duhom i simbolikom usprkos progonu, robijanju, zlostavljanju, usprkos smrti do danas i uvijek će stolovati. Vrijeme je za hrvatsku, katoličku misu kojom će molitve hrvatskog naroda za preporuku svome Svecu doprijeti do Boga.
I, do progonitelja.
Može li i hoće li dakle Katolička crkva u Hrvatskoj u dogledno vrijeme tisuće misa iz katoličkih župa diljem svijeta na jedan dan, možda ranojesenski dan premjestiti u jednu opću, nacionalnu, vjersku zajedničku svetkovinu stotina tisuća ljudi u srcu Zagreba?
To i Stepinac, i Crkva, i hrvatski narod zaslužuju.
A vrijeme i izazovi vrišteći zovu.
To Marijana Petir vidi, smijemo li ostali, svi mi biti slijepi?
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
