NAIVNA BLAMAŽA PREDSJEDNICE u HND-eovu LEGLU: S antifama, draga Predsjednice, nema razgovora!
Je li razlog odlaska Predsjednice u antifa brlog haendeovaca tamošnja nazočnost američke veleposlanice? Da je i američki Bog osobno među takvim tipovima valja reći – ne!
Kad će pametni i ugledni ljudi, a prije svega nositelji državnih funkcija prestati zalagati svoj ugled, obraz, dostojanstvo, ali i državni ugled te na određeni način ugled cijelog naroda, za potvrdu antifa scene u Hrvatskoj? I shvatiti da su antife, haendeovci, „kulturnjaci“ i svi njihovi zagovornici – obična sramota?
Što je jučer Predsjednica mogla reći Lekoviću i haendeovcima te aktivistima antife koji su došli u dvoranu za razgovor?
Ništa, pobogu.
Njihovo divljaštvo nije skandalozno jer to se od njih mora očekivati. Skandal je dragovoljno i nerazumno izlaganje hrvatske Predsjednice, ne supruge Jakova Kitarovića. Skandal je da sama Predsjednica ne zna da im je omogućila prezentaciju moći jer oni nasrtaj na nju, odnosno na samo srce državnosti, ne vide kao divljaštvo prema ženi, već – primjerenu demonstraciju snage nad ustaškom državom. Skandal je ne računati na to pri odluci – otići k njima.
Kako razgovarati s antifama?
Uzmimo primjer razgovora Ede Popovića, koga neki predstavljaju kao književnika, iako je samo antifa „kulturnjak,“ s profesorom Bancom.
Da se Banac ubio, niti je imao izgleda niti mogućnosti na bilo koji način postići suglasje s Popovićem. Jer militantni aktivisti antife, „argumente“ izmišljaju radi postizanja željenog cilja, a Banac argumentima pokušava – doći do nekakvog cilja razgovora.
Ako je cilj i Predsjednice, i Banca, i bilo koga iz aktualne Vlade, saborske većine, bilo koga s desnice, iskoristiti svaku prigodu pa poslati svoje poruke ili utjecati na dio nacije koji stoji iza antifa, onda je to promašen cilj.
Zašto to što ljudi pokušavaju s antifama nije i ne može biti razgovor?
Zbog toga što su antifa pozicije ukopane prije dolaska u studio, pa, što god voditelj, gledatelj, suparnik pitao, rekao, nema ni minimuma šanse za bilo kakav pomak ili bar razmišljanje o svojoj poziciji. Antife ne smiju razmišljati, inače ne bi bili antife.
Kako argumentirati nešto Edi Popoviću, koji na pitanje je li fašizam u Hrvatskoj opasnost i ugrožava li državu i društveni poredak, odgovara, da nije još uvijek, ali će biti ako se ovako nastavi. Pa, Edo zaključuje da se mora – puhati i na hladno!
Naravno, on je taj koji puše.
Dakle, nema fašizma, nije opasan, ne može se dokazati njegova opasnost, ali može ga biti.
I, to je više nego dovoljno. Figurativno, idemo čovjeku amputirati nogu, jer moguće je da jednoga dana stvarno oboli, pa je bolje odmah to srediti!
A rasprava se svodi na to – može li ili ne može čovjek oboljeti jednoga dana!?
Prisjetimo se Slavka Goldsteina, kad pritisnut argumentima o neodrživosti primjedbi i optužbi protiv Stepinca kaže – da, istina je, pomagao je ljudima, suprotstavio se Paveliću, Hitleru, ali, nije dovoljno učinio.
Ova dva primjera jasno pokazuju zbog čega je potpuno besmisleno razgovarati s takvim tipovima.
Dakle, ili je potpuna budalaština sudjelovati u glumatanju dijaloga s takvim ljudima i zavaravati naciju, istodobno dajući svojim razumom i ugledom istima ozbiljan legitimitet, ili netko moćan neotkud natjerava toliko uglednih i ozbiljnih ljudi da blamiraju i sebe, i državu, i narod, sa Stazićima, Popovićima, Pupovcima ili Goldsteinima?
Je li razlog odlaska Predsjednice u antifa brlog haendeovaca tamošnja nazočnost američke veleposlanice?
Da je i američki Bog osobno među takvim tipovima valja reći – ne!
Nemoguće je argumentirano razgovarati s ljudima koji traže ekskluzivno pravo ocjenjivati sve. Imaju ga, otimaju ga i bore se da to postane službena državna politika, pri čemu će svaki argument i dokaz relativizirati primjedbama kao: „tko zna što će biti, ne sluti na dobro, strah nas je, bojimo se, sjećanja su teška i bolna, mogao je učiniti više, moglo se bolje, isprika nije dovoljna, isprika je zakašnjela, tko zna što on misli iako tako govori“.
S takvim stajalištima se ne može civilizirano razgovarati, jer razgovor između ljudi polazi od temeljnog načela da se uz govorenje i sluša, te da mozak u oba slučaja nekako obrađuje ono što se čuje i izloži. Pa se na temelju toga zauzimaju stavovi.
Ne. U slučajevima antifa i aktivista, te antifa ljevice mozak služi za relativiziranje argumenata, za imperativno opravdanje njihovog samoproglašenog prava na avangardnu društvenu poziciju.
I, gotovo.
Kako dalje?
Prestati robovati lažnoj formi, lažnoj demokraciji, lažnoj kulturi, koja je antikultura, antidemokracija, antidijalog, anticivilizacija.
Zašto se bojati i takvima i hrvatskoj javnosti ali i stranim „izaslanicima“ reći da jednostavno ne pripadamo ni po čemu istim civilizacijskim vrednotama i načelima. Jer je uistinu sramota biti danas haendeovac, kulturnjak i antifa. Tu društvenu paradigmu i njene nositelje nužno je za početak uzeti kao civilizacijsku sramotu, štetočinstvo, blamažu i – bolest.
Jer to jest po svemu.
I, ne iskazivati im nikakvo uvažavanje, kao što im nikada ne treba dopustiti pristup državnim službama, institucijama, državnom novcu, nekakvom zastupanju Hrvatske. Ignorirati i sprječavati.
To su pravi koraci, a ne navodni dijalog s njima.
Zbog toga je važno za bilo kakav napredak imati svijest o tome tko su ti tipovi, a ne iskazivati im poštovanje svojim dolascima, uvažavanjem, pogotovo u ime države. Ne smije im se davati moć koju ni po čemu ne bi mogli imati i što je najtragičnije – legitimizirati ih pred njihovim nastranim sponzorima u inozemstvu.
Koji će, kad se zapali crkva SPC u New Yorku bez ograde u taj kontekst progurati preko svojih lobista u New York Post, da je to potencijalna osveta – Hrvata katolika.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
