Neotitoizam i ‘šalabahter demokracija’
Razvoj demokracije u političkim partijama u Hrvatskoj četvrt stoljeća nakon uspostave parlamentarizma postaje sve više zabrinjavajući. Postojala je, doduše, i ranije praksa u hrvatskim političkim strankama da se raspuštaju nepodobni i neposlušni ogranci partije kao znakovit segment nedemokratskoga obračuna s neistomišljenicima, no stječe se dojam da se situacija sve više pogoršava te da je iluzorno očekivati bilo kakvo poboljšanje.
Prošlog je tjedna šef glavne oporbene partije Zoran Milanović raspustio SDP-ov ogranak u Splitu, jer mu politika splitskog šefa Ive Baldasara nije baš bila po volji. Čitam na jednom tajkunskom portalu komentar iz pera sveučilišnog profesora Dragana Markovine kako treba pozdraviti taj Milanovićev potez zbog toga što je Ivo Baldasar tolerirao ustaštvo time što je 10. travnja poslao izaslanstvo i vijenac za HOS-ovce iz IX. bojne Rafael vitez Boban. Ugledni povjesničar zna što je bilo 10. travnja pa svako vezanje uz taj nadnevak implicira nerazdvojivu sponu s ustaškom ideologijom. Baldasar je dosta duhovito odgovorio na takve provokacije: “Milanović misli da sam ja otišao u ustaše, a oni su ostali u partizanima.” Neimenovani sveučilišni profesor povijesti tvrdi da je Milanović konačno presjekao tu priču soliranja, raspustio splitski ogranak SDP-a te se tako distancirao od Pavelića. Srećom, javio se i prekaljeni komunjara Marin Jurjević – Baja, koji je 24 godine bio šef splitskog SDP-a, oprao autoritarne postupke Zorana Milanovića, rekavši da bi se splitskom SDP-u pridružio u borbi protiv partijskog totalitarizma i pokojni Ivica Račan da je živ. Zanimljivo je da jedan sveučilišni profesor, koji bi trebao odgajati studente u duhu demokratičnosti i kritičkog rasuđivanja, odobrava i opravdava Milanovćeve totalitarističke postupke.
U HDZ-u slična situacija, možda čak i gora. Tamo se pitanje ogranka i izbora njihovih čelnika rješava poznatom “šalabahter demokracijom“. Članovi partije dobiju iz središnjice šalabahter s listom kandidata za koje članovi trebaju glasovati. Kandidati koji se ne sviđaju najmoćnijoj osobi koja iz sjene vuče stranačke konce, nestaju s političke scene po prokušanom modelu šalabahtera. Rezultat takve demokratske prakse je vladavina prominentnih faca koji među stranačkim kolegama imaju kodna imena kao primjerice “Mistrija”, “Šasija”, “Kum” i slično. Iako sam iz samoga vrha HDZ-a više puta dobivao zamolbe da napišem nešto o zabrinjavajućoj praksi “šalabahter demokracije”, neke od tih osoba, nakon što su dobile vrhunske sinekure, vjerojatno bi sada radije htjele da o tome ništa ne pišem. Dobro je da je o praksi „šalabahter demokracije“ prošlog tjedna prvi put javno progovorio Danijel Marušić, župan Brodsko-posavske županije. Popularni župan Marušić već je u dva mandata izabran na izravnim izborima za župana Brodsko-posavske županije, a očito ima i dalje široku bazu potpore u svojoj županiji. Također je dva puta izabran za zastupnika u Hrvatski sabor dobivši najviše preferencijskih glasova. Dok je Marušić govorio kritički o izbornim rezultatima HDZ-a, njegov protukandidat sa stranačkog šalabahtera iz središnjice HDZ-a veličao je političke uspjehe partije i njezina rukovodstva. Ostaje otvoreno pitanje zašto se Marušić nije upustio u “okršaj” sa svojim protukandidatom nego je osudio „šalabahter demokraciju“, napustio izbornu skupštinu, rekavši da ne želi sudjelovati u ovoj farsi te odustao od kandidature. Trebat ćemo pričekati nove demokratske izbore da vidimo hoće li se obistiniti Marušićeva prognoza da će se šalabahteri s listama kandidata obiti HDZ-u o glavu.
Nije isključeno da se događaju slične stvari i u drugim županijama, samo je brodsko-posavski župan Marušić jedini imao petlje o tome javno progovoriti. Možemo samo nagađati kojoj se dami u vrhu HDZ-a zamjerio Marušić da je maknut s liste. Marušića sam upoznao prošle godine na jednom simpoziju koji je organizirala zaklada Konrad-Adenauer-Stiftung u Slavonskom Brodu. Jako je simpatičan, “lijep i pametan”, svira odlično harmoniku tako da se nimalo ne brinem za njegovu budućnost nakon što ga se HDZ odrekao.
Čitam o sve češćim napadima na Karamarka. Puno toga mi je nejasno u pogledu “afere konzultantica”. Prošlogi tjedna su me studenti pitali nakon predavanja u Zadru znam li kako se na mađarskom kaže konzultantica. Pogledao sam u Googleov prevoditeljski šalabahter i odgovorio “szaktanácsadó”. Nastao je smijeh u dvorani, nisam skužio zašto. Napisao sam SMS svom prijatelju, glazbeniku Nandoru Nikoliću s istim upitom i dobio odgovor “tanacsdo”. Valjda Nikolić kao rođeni Mađar zna kako se na mađarskom kaže konzultantica. U pogledu složenoga pitanja o sukobu interesa prvog potpredsjednika Vlade vezano uz “aferu konzultantica” proglašavam se pristašom pironskog skepticizma i suzdržavam se od svakoga suda. Osobno smatram da je Karamarko pošten čovjek, ne vjerujem da će ga zadesiti sudbina Shakespearovog Macbetha.
Dok ugledni hrvatski političari vole druženje s poznatom “šaptačicom duša”, izraelskom vidovnjakinjom Iris Gattegno Tarbuk, ja rado popijem kavu na Britancu s jednom dragom Romkinjom Snežanom iz okolice Dugog Sela. Snežana, potječe iz Šapca, dugo je živjela u ciganskom Plinarskom naselju u Zagrebu, milošću Božjom ima devetero djece, a moja supruga i moja malenkost bili smo kumovi na kršenju najmlađem djetetu koje se zove Jure. Snežana ne zna gatati u kavu, kao što to vješto rade druge Ciganke, ne želi ni pokušati, ali zna čitati iz očiju. Meni ne želi «čitati», samo mi zaželi da me «dragi Bog čuva i prati». Kada čovjek čuje s kojom vjerom to Snežana izgovori, gotovo da mora povjerovati pa makar bio i najskeptičniji agnostik. Elem, uz subotnju kavicu Snežana se raspričala kako njezinoj djeci najviše pomažu karmelićani iz Remeta te jedna časna sestra Karolina, zaboravio sam kojem redu pripada, jer navodno ni sveznajući Bog ne zna koliko ima redova časnih sestara. Iako je časna sestra Karolina jako zgodna, kaže mi Snežana, nikada se neće udati za nekog milijunaša. Prepoznao sam odmah suptilnu kritiku na račun jedne ministrice, ali nisam htio dalje komentirati. Za jednog veoma utjecajnog i moćnog političara reče mi: «Kako će taj da nas pokrade. Vidim mu iz očiju, vjeruj mi, to ti kažem kao Ciganka.» Ponovno sam se suzdržao svakog komentara.
Paradoksalno je da Snežana ne želi da joj djeca budu Romi, jer se jako brine da će ih kao takve uvijek potencijalno stigmatizirati kao Cigane. Želi da postanu Hrvati, govori s njima samo hrvatski. Kao liberalni hegelovac objasnio sam Snežani da svatko tko ima domovnicu, ima pravo biti Hrvat. Nije joj se svidio predizborni slogan «Svi smo mi Cigani», koji smo svojedobno smislili pokojni Željko Malnar i ja kada smo kandidirali za predsjednika države «pravoga Cigana Bracu protiv lažnoga Cigana Mesića». Nažalost naša kandidatura HOS-ovog branitelja Seada Hasanovića, poznatijeg kao Cigan Braco, nije uspjela. Mesić je slavodobitno dobio i drugi predsjednički mandat. Iako je po vjeri pravoslavka, Snežana je djecu krstila u Katoličkoj crkvi, dala im tipična katolička imena (Zrinka, Petar, Jozo, Jure i sl.). U instituciji Katoličke crkve vidi veliku zaštitu, jer je na vlastitoj koži iskusila kako unutar Katoličke crkve postoje osobe koje ne toleriraju rasizam. Iako ima jako istančan smisao za ekumenizam, jer neprestano ponavlja «Bog je samo jedan», smatra na temelju vlastitog životnog iskustva da su čestiti katolici ipak najveći altruisti. U mojim je očima učinila više za rejting Katoličke crkve u Hrvatskoj nego Kardinal i svi biskupi zajedno.
Nisam se složio sa Snežanom u mišljenju da će nas neimenovani političar «gadno pokrasti», jer je ipak veliki domoljub, a domoljubi ne kradu, kao što se ne slažem ni u odabiru glazbe sa Snežanom, jer nisam kao ona ljubitelj Bijelog dugmeta, uvijek sam više volio sarajevske Indexe. No, vrijeme će ipak pokazati koliko je ova neobična vidovnjakinja bila u pravu.
Autor: Jure Zovko/dnevno.hr
