PREZNOJAVANJE U SDP-u: Europska komisija teško optužuje
Povod za ovaj tekst su ozbiljne optužbe iz EK o raspodjeli oko petsto milijuna kuna sredstava EU protivno svim pravilima i zakonima kako Hrvatske tako i EU, tijekom mandata Milanovićeve Vlade. To pitanje neće se moći strpati pod tepih, jer na njemu inzistira EK. To su pitanje bez uvijanja nametnuli i predsjednik Vlade i još jasnije ministar Tolušić, a jutros ga je oštro istaknuo u Saboru Miro Bulj.
A znakovito je da je istog trenutka Jakovina iz SDP u Saboru optužio desne portale, znatiželjnike i sve koji sumnjaju u njega, Marasa i Grčića, te Milanovićevu Vladu, za fašizam. Pitanje je dana kad će EK ( Europska komisija) postati – fašisti.
Klasika.
Kad si uhvaćen u kriminalu, braniš se pričom o fašistima koju ne treba ničim potkrijepiti ili dokazivati, a kad napadaš, opet ne moraš ništa dokazivati, jer si – antifa.
Bit svih antifa optužbi je da ih niti treba niti ih se smije dokazivati. A, sukladno tome, njihov kriminal i muljažu, ne smiješ provjeravati ili istraživati jer je to – fašizam. Kad je SDP i HNS tužitelj ne dopušta dokazivanje, kao što i ne dopušta istragu, jer – što se ima istraživati kad su oni u pitanju. U oba slučaja će se vrlo izvjesno otkriti da njihova pozicija, bila optužba, bila obrana, nema valjanog uporišta niti nužnih činjenica za njihove zaključke. Dokazivanje je proces koji bi vrlo izvjesno, iz ukupnog iskustva s njima, a pogotovo njihovih kampanja i optužaba, praktično uvijek – optužio antife, pa je zbog toga dokazivanje i argumentacija – zabranjena.
Dakle, imamo klasičnu zamjenu teza, stari obrazac obavještajnih i specijalnoratovskih aktivnosti za destabilizaciju država i Vlada. Optuži nedokazivim optužbama, koje je nemoguće osporiti, jer su nedokazive. Ako se optuženi upeca i počne se braniti, izgubio je.
Upravo taj specijalnoratovski i obavještajni scenarij se svakodnevno godinama, manjim ili većim intenzitetom u javnosti, a brutalnom agresijom ispod površine, provodi u svim zakutcima hrvatskoga društva. Od znanstvenih, športskih, obrazovnih, kulturnih, medijskih do nevladinih institucija. Stvaranje platforme zaborava i selektivnog pamćenja.
Na svim područjima.
Da bi to imalo uspjeha, a ima ga očito, važno je osmišljenom agresijom brisati nepoželjnu prošlost, zatamniti istine, načela, događaje i zaprljati ljude, pogotovo one koji bi mogli biti i jesu simboli stvaranja hrvatske države. A meti, ili žrtvi, ne dopustiti disati pod optužbama.
Meta je idealna, ako se počne povlačiti pod optužbama i primjeni defanzivnu taktiku.
Miroslav Tuđman je znanstveno objasnio taj proces kao proizvodnju zaborava.
Jer tek nakon uspješne proizvodnje zaborava, dolazi stvaranje, odnosno, nastavak odavno započetoga komunističkog procesa, stvaranja novoga čovjeka, bolje rečeno bezličnog zombija, kojim se može upravljati i manipulirati kako se kome svidi. A to je izvan svake sumnje uvijek izrazito u interesu svim zainteresiranim izvanjskim čimbenicima, jer je svakome lakše ostvariti svoje, počesto prljave interese, s bezličnim ljudima i narodom, nego s karakternim ljudima i narodom.
To nije moguće postići bez snažne integracije izvanjskih i unutarnjih silnica i organizacije cijeloga spektra institucija, parainstitucija i nositelja.
I, bez medija.
A njih nema bez – velikih novaca.
Kako se boriti protiv svega toga?
Na cijelom putu SDP-a od prvoga dana osamostaljenja Hrvatske, postoje goleme rupčage, koje iz nekih neobjašnjivih razloga desna Hrvatska, a prije svega HDZ kao njen simbolički zastupnik i predvodnik, zanemaruju.
Nije tome samo razlog nedostatak medijske moći, jer uvijek je za važne stvari i inicijative ima dovoljno. Svaku moć protiv sebe, pamet može pretvoriti u vlastitu prednost. Pogotovo je moguće dobro iskoristiti upravo animozitet i nabrijanost antifa medija, pa kampanjama koje će izazvati lavinu nasrtaja i negacija s te strane, zapravo legalizirati svoje stavove i politike upravo na vrhu vala tih nasrtaja. Naime, stručnjaci za promociju znaju odavno za trik korištenja nesklonih medija i grupacija za postizanje legaliteta i javnosti svojih ideja i ciljeva.
U konačnici, fantastičan primjer upravo takvog trika i vještine je kampanja Donalda Trumpa.
Evo potencijalne stravične rupčage ljevice i antifa, koju paralelno s istragama djelovanja Kukuriku Vlade, nužno valja otvoriti.
Naime, tijekom četrdeset pet godina KPH, odnosno SKH je podijelio svojim istaknutim liderima, zaslužnim članovima, sve redom pripadnicima komunističke oligarhije (dakle ne običnim komunistima koji su danas dežurne komunjare u kavanskim unutardesničarskim obračunima) desetine tisuća stanova.
Nitko nikada nije objavio broj tih stanova, koji nisu imali biljeg društvenog vlasništva, jer je naslovni nositelj vlasništva bila – Partija. A to je relativno lako pronaći u današnjim arhivima državnih institucija. Jasno je kao dan da je izgradnju tih stanova plaćala država, a ne partija, jer se od partijske članarine, slične današnjoj u strankama, može financirati eventualno kakav izlet i slična polusindikalna aktivnost.
Kao što je jasno da su partijske stanove zapravo financirale općine, gradovi, regije i država.
Tijekom devedesetprve i druge godine, desetine tisuća ljudi je otkupilo nekadašnje partijske stanove i platili su ih po istom obrascu kao i ostali nositelji stanarskih prava.
U prosjeku su to bili daleko komforniji stanovi, s većim brojem kvadrata i sa svakako većom tržišnom cijenom do tadašnjeg prosjeka. Jer, nema nikakve sumnje da visoki partijski dužnosnik i obični pripadnik „radničke klase“ nisu mogli dobiti jednak stan, zapravo ni približno usporediv.
Stotine milijuna današnji Eura tada se u samo dvije godine slilo u blagajnu SDP-a. Uzeli su novac, koji je po svim principima pripadao hrvatskom narodu, a ne partiji i njenim nasljednicima.
To je po svojoj dimenziji najveća pretvorba u Hrvatskoj i prilično siguran pravac najveće pljačke hrvatskog naroda. Radi se o vrlo konkretnom bogatstvu, vrlo mjerljivim indikatorima, poznatim ljudima i institucijama, jasnom novčanom tragu.
Primjera radi, čije je odmaralište na Bohinju Radman kupio izravnom pogodbom sa SDP-om, tko je i iz kojih izvora financirao izgradnju tog odmarališta za komunističku elitu i kako je moguće da „poštena politička stranka“ neposrednom pogodbom prodaje vlasništvo u kojemu ima toliko nejasnoća, pripadniku – crvenog establišmenta?
Zašto kao promotori „uzornog“ ponašanja – nisu išli na javni natječaj?
Zašto to nije mogao kupiti i je li imao ikakvih šansi, netko iz „ustaške“ emigracije?
Zašto današnja hrvatska država, državne institucije i prije svega desna vlast, a pogotovo reformatori kao Petrov i Kovačić koji govori iz dana u dan o „čudnoj zemlji“ u zadnjih dvadeset i pet godina, ne nametnu to pitanje kao prvorazredan potencijalni pretvorbeni kriminal i vrlo izgledno – ratno profiterstva?
Da pogađamo?
Je li slučajna ovakva medijska dominacija u Hrvatskoj, koju bez obzira na sve promjene, drži SDP i njegovi sateliti te pripadajuće notorne – antife? Koji su to izvori i koja se sredstva kriju iza financiranja današnje antife iz inozemstva, tko je kupio najvažnije hrvatske medija i kojim novcima?
Pametna država, a pogotovo onaj tko ima vlast koju mu upravo takvi osporavaju – prihvati se posla i otvori to pitanje.
Odakle novac?
U svakom slučaju to je pitanje koje SDP duguje hrvatskom narodu, pitanje koje je pometeno pod tepih, a koje izravno ukazuje na vrlo izglednu ponajveću i lako dokazivu ratnu pljačku hrvatskog naroda koji se tih godina borio za goli opstanak.
A taj SDP danas svakodnevno optužuje i Boga i čovjeka za pljačku, prijevaru, privatizaciju upravo koristeći golemu medijsku i institucionalnu civilnu nadmoć koja se prilično izvjesno financira i financirala iz – tih novaca. To je krvavi novac, novac potekao iz zločinačke sinteze komunističkog zloduha i okupacijske totalitarne države. Prema tome, to je novac potekao iz klasičnog kriminala a svi sudionici u tom epohalnom programu podliježu istrazi.
Država mora rasvijetliti tu operaciju, jer nekako slutim da se upravo u tom procesu krije odgovor na pitanje – kako se mogla razviti kroz Petrovljeve „čudne godine“ tako zastrašujuća i nadmoćna društvena, institucionalna i politička struktura.
Taj novac, taj proces je usporediv s odnosom države prema novcu stečenom u trgovini drogom.
Ništa manje.
Dakle, kad ćemo znati i zašto država ne pokrene proces protiv SDP-a po temelju ratnog profiterstva, upravo onako kako je to javno zagovarao, naravno ciljajući HDZ, Ivo Josipović?
Uvijek je bit stvari pogoditi u samo srce nevolje. Je li u ovome što sam rekao srce antihrvatske kampanje i njenih nositelja?
Slutim da jest.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
