Pruska potpora četništvu otvara nove balkanske sukobe
Pruski pokušaji rušenja demokratski izabrane i formirane vlasti u Hrvatskoj te na njezino mjesto dovođenje političke skupine koja bi omogućila realizaciju berlinskoga projekta o ubrzanom ulasku Vučićeve Srbije u EU u protimbi su s američkom strategijom
Nedavno održani izbori u Srbiji samo su potvrdili kontinuitet velikosrpske politike, ali ne toliko u ionako prepoznatljivim smjernicama političkih stranaka, koliko u glavama i svijesti srpskih birača.
Srbija se, naime, glasujući za Aleksandra Vučića ovim izborima gotovo polovičnom većinom odredila za nešto rafiniraniju politiku ratnoga zločinca Draže Mihajlovića, dok je oko 8 posto biračkoga tijela svoj glas darovalo primitivnijem obliku četništva, koje zastupa bivši haaški optuženik Vojislav Šešelj.
Oko 12 posto glasova povjerenja biračkoga tijela dobio je Miloševićev nasljednik Ivica Dačić. Izborni prag su prešle i još neke znatno ekstremnije stranke, koje se, za razliku od Vučića, protive svakoj suradnji sa Zapadom, a opstojnost Srbije vežu isključivo uz Rusiju.
Tako srbijanski parlament s više od devedeset posto zastupnika postaje svojevrsni plebiscitarni oslonac za provedbu Mihajlović-miloševićevske politike.
Osnovne zanačajke te politike su agresivnost, dominacija i velikosrpski ratovi za teritorij, a njezin posljedak su srbijanski napadački ratovi protiv susjednih država.
Izravni rezultat te i takve politike bila su osvajanja bugarskoga, albanskoga, makedonskoga, rumunjskoga, madžarskoga i hrvatskog teritorija tijekom ratova u 20. stoljeću.
Od tih nekad zaposjednutih područja u rukama današnje Srbije ostala je Vojvodina, hrvatski istočni Srijem, jugozapadna Bugarska i polovica današnje Bosne i Hercegovine, koja se konstituirala kao poseban entitet – Republika Srpska.
Srbijanski izbori nisu sami po sebi tragedija za susjedne narode, ali ta strategija potpomognuta moćnom pruskom politikom iz Berlina omogućuje narušavanje sigurnosne arhitekture ustrojene poslije velikosrpskih agresivnih ratova i srpskih poraza tijekom devedesetih godina, što će lančano potaknuti srbijanske susjede na veliki oprez prema Beogradu.
Koliko god monolitnom izgledala potpora Zapada Vučićevoj srbočetničkoj politici, ipak se od zemlje do zemlje ralikuju motivi te potpore.
Američki stručnjak za Balkan Daniel Serwer zapadnjačku potporu pronalazi u tajni diplomatskoga umijeća, koja se sastoji u moći da uvjerite drugu stranu kako bi ona činila ono što vi želite.
Vučić je očito umješno odigrao dvostruku igru. Uvjerio je Zapadnjake da sam čini ono što oni hoće, ali im je istodobno nametnuo i svoju igru pa sad oni čine i ono što pak on sam hoće.
Nijemce je na primjer uvjerio kako će im Srbija ulaskom u Europsku uniju biti svojevrsna odskočna daska za približavanje Moskvi, a pruske satelite po Europskoj uniji, koji već ionako prosvjeduju protiv sankcija Putinovoj Rusiji, ta je činjenica dodatno ohrabrila, što se manifestiralo najočitije na čestitci austrijskoga ministra vanjskih poslova, koji je Vučiću pobjedu čestitao na ćirilici.
Kurz je tom porukom očito srbijanskoj oporbi poručio da su manji velikosrbi od Vučićevih naprednjaka, a posredno i hrvatskoj politici, koja se protivi ćiriličenju Vukovara, zbog svoje semantičke i simbolične višeznačnosti u srpskoj agresiji na Hrvatsku.
Hrvatski prigovori na otvaranje 23. pregovaračkoga poglavlja između EU i Srbije stvorili su neurozu u pruskoj diplomaciji, koja je ubrzo potom potaknula svoje satelite na prigovore medijskim slobodama u Hrvatskoj.
Koliko su apsurdni ti prigovori najbolje pokazuje činjenica da gotovo 85 posto medijskoga prostora u Hrvatskoj nadziru njemački i austrijski vlasnici, koji gotovo desetljeće i pol rafiniranom cenzurom diktiraju najsirovuju medijsku politiku u Hrvatskoj.
Nedovoljnu uvjerljivost, a kršeći sva načela jednakopravnosti država članica EU i NATO saveza, pruski su diplomati pokušali nadomjestiti bojkotom službene državne komemoracije jasenovačkim žrtvama, a njemački veleposlanik vijenac je na spomen žrtvama položio s predsjednikom stranke bivših komunista – Zoranom Milanovićem.
Iza tog politički motiviranog poteza uslijedio je ubrzo i poziv glasnogovornika stranke nezavisnih zastupnika MOST-a – Nikole Grmoje SDP-u na suradnju, što u političkom diskursu znači istiskivanje HDZ-a iz sadašnje vlade, te dolazak SDP-a na njegovo mjesto.
U pruskoj balkanskoj strategiji to pak znači rušenje demokratski izabrane i formirane vlasti, te na njezino mjesto dovođenje političke skupine koja bi omogućila realizaciju berlinskoga projekta o ubrzanom ulasku Vučićeve Srbije u EU, a što se može realizirati samo na štetu Republike Hrvatske.
Nu pruska strategija, unatoč svojevrsnoj potpori Vučićevoj politici, suprotstavljena je strategija SAD-a, što je prepoznao i već spomenuti Daniel Serwer.
On naime poručuje Beogradu, a posredno i Berlinu kako se Srbija, ako želi ući u EU, mora dogovoriti s Hrvatskom, ali i priznati Kosovo kao samostalnu i nezavisnu državu.
Hrvatska politika, ona ozbiljna, ali i onaj njezin dio koji što svjesno, a što nesvjesno provodi politiku pruskoga nastupanja na Balkanu trebala bi shvatiti ozbiljnost Serwerove poruke, koja nije ništa drugo nego potpora hrvatskoj državnoj samostalnosti, utemeljenoj, osim na volji hrvatskoga naroda i pobjedi u Domovinskom ratu, nego i u članstvu Republike Hrvatske u NATO savezu i Europskoj uniji.
Ivan Svićušić / Hrvatsko slovo
