U Hrvatskoj zaista egzstira agresivan nacionalizam – jugoslavenski
U Hrvatskoj se često problematizira hrvatski nacionalizam, nikada jugoslavenski. Stoga imamo paradoks da su najžešći borci protiv tzv. hrvatskog nacionalizma upravo žestoki nacionalisti, ali jugoslavenski.
Kao svojevrsni moralni arbitri s anacionalne pozicije – a mimikrija je u tomu da su anacionalni samo u odnosu na hrvatski nacionalni osjećaj, ne i jugoslavenski – oni osuđuju nacionalnu zagriženost ”zaostalih Hrvata”. Kako je Hrvatska dugo bila nesamostalna, ti su antihrvatski aktivisti dugo vremena lijepo živjeli od te svoje protuhrvatske rabote. Em su uživali, em im je bilo dobro plaćeno. Vrijeme je da se nakon dvadeset i pet-šest godina barem formalne hrvatske neovisnosti ta podvala već jednom razobliči.
Hrvatski nacionalizam je reaktivne naravi. Gotovo nikad ne postoji samostalno i samoživo nego je uvijek ili gotovo uvijek odgovor na neki pritisak, neki drugi nacionalizam. Jugoslavenski nacionalizam jest čedo volje i predodžbe, stoga je uvijek proaktivan. Dakle, agresivan. Jednom sam se za potrebe nekog teksta uvukao u kožu vatrenog Jugoslavena. Čisto radi autentičnosti. Bio je to pravi pakao! Oči su mi postale neobično osjetljive, onaj uvijek pomalo pospani hrvatski pogled preobrazio se u vrebajući pogled koji nepogrješivo prepoznaje i najneznatnije znakove hrvatskog nacionalizma. A oni su bili svugdje oko mene: tekst koji sam pisao počinjao je s velikim slovom ‘U’, na naslovnici nehajno bačenih novina kočio se neki nogometaš u dresu s uzorkom šahovnice, čak su i na etiketi piva koje sam nevoljko pio bile brojne nacionalistički simboli. Zapao sam u stanje nalik onomu u kojem se našao pošteni jugoslavenski intelektualac i novinar Viktor Ivančić kada je, povodom hrvatskog slavlja zbog oslobađanja Ante Gotovine na Sudu u Haagu, očajno zavapio: ”Karajte me karirano!”.
Jedva sam dočekao da se vratim u vlastitu kožu, hrvatsku i hercegovačku. Tko nije u stanju mrziti dugo, uporno i koncentrirano ne može biti Jugoslaven. Hrvatom se čovjek rađa, Jugoslavenom se postaje. Doduše, sad već ima lijep broj onih za koje su djedovi ili očevi obavili taj naporni i mukotrpni posao. U svakom slučaju, Jugoslavene treba respektirati, oni su ulagali i ulažu napor da budu ono što jesu, dok se Hrvat ili Srbin vulgaris veći dio života lijeno proteže misleći da su drugi već sve uradili što se njegova identiteta tiče. Stoga ne treba brzopleto osuđivati mržnju, koja je glavno pogonsko gorivo uzornog Jugoslavena, ona je čudotvorni dodatak koji od balkanskog Tale Budaline pravi barbarogenija. I tako, kroz historiju često prezrene, ljude ”ovih prostora” uzdiže do visina koje su u svojim tlapnjama dodirnuo još možda samo njemački Übermensch.
Ipak, to su tamne, zločinačke visine. U skladu s kojima se u Hrvatu micićevski vidi križanca majmuna i papige, anđelinovićevski odlazi u četnike, vraća iz partizana, puni ubijenim Hrvatima jame duž Križnoga puta. Jer, kako reče Milovan Đilas, Hrvati moraju umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti. I to je, bojim se, trajna odrednica jugoslavenstva. Oni koji se pretvaraju da su samo bezazleni jugonostalgičari, opasni su! Jer potajice snuju nove jame. Zato Hrvate treba podsjetiti da oni koji se ne mire s uspostavom sadašnje vlasti nego evo već mjesecima tuku iz svih raspoloživih oružja po njoj i po fantomskom hrvatskom nacionalizmu, to u devedeset devet od sto slučajeva čine s pozicije jugoslavenskog nacionalizma.
Žalosno je što među, čini se, normalnim Hrvatima ima onih koji nasjedaju na tu podmuklu igru. Naime, nikako drugačije se ne mogu objasniti žestoki napadi iz Mosta na svoje partnere u vlasti. Kao i zalaganje njihovih ministara da se Milanovićevi kadrovi zadrže na važnim pozicijama.
Damir Pešorda/hrsvijet.net
