UKLONIMO GA: Zločinac nam još ne da državu!

Nikola Štedul, čovjek koji je ulagao, zalagao i bdio nad stvaranjem hrvatske države, bolje rečeno rađanjem državnosti – jučer je u Studiju 4 HTV-a rekao dijagnozu stanja u Hrvatskoj.

Hrvatska je danas napola država!

Današnji dan i događaji su to zorno potvrdili i slijepima, i gluhima, i glupima, i bezobraznima. A pogotovo razumnim ljudima. Ne znam tko je iz toga što naučio, ali – to je poučna činjenica.

U Splitu je na veličanstvenoj svečanosti sa središnjom svetom misom obilježen Dan sv. Dujma, zaštitnika Splita. Tisuće ljudi svjedočili su, s najvišim državnim, gradskim i županijskim dužnosnicima potvrdu slobode hrvatskog naroda. Njegove vjerske slobode, slobodnog identiteta hrvatskog Splita.

Istodobno iz Bruxellsa Marijana Petir apelira na državni vrh, onaj u Splitu i gdje god se nalazio, da svojom državnom politikom, osobnom i stranačkom voljom, svojim statusom u međunarodnim, najmoćnijim organizacijama svijeta, EU i NATO, pomognu Hrvatima u Vojvodini.

Preko četrdeset tisuća ih je Srbija protjerala, kako bi ljudi rekli, na pravdi Boga, isključivo zbog zločinačke srpske politike i plana da na njihovom državnom teritoriju – nestane Hrvata.

Na trgu Maršala Tita u Zagrebu istodobno se okupilo nekoliko tisuća ljudi koji su prosvjedovali protiv imena – trga. Okuplja ih svake godine inicijativa „Krug za trg“.

Vidio sam na tom skupu i Nikolu Štedula.

Vidio sam akademika Pečarića, dr Stjepandića, Hrvata iz Njemačke.

Ne znam kako se osjećao gospodin Štedul na trgu Maršala Tita.

Ima li ovo sve što navodim nešto zajedničko?

Ima.

Sadržano je u rečenici Nikole Štedula.

Hrvatska je napola država.

A sve što je napola – propast će, varka je, prijevara je. Države ne mogu biti napola.

Zbog čega?

Puno je razloga.

Ali najvažniji je da se u slobodnoj zemlji, s ponajvažnijeg zagrebačkog trga šalje poruka Vladi, svojoj navodnoj nacionalnoj Vladi i svome navodnom državnom vrhu, da se s tog trga kao znamenje skine ili ukloni ime zločinca koji je upravo ovih dana 1945. godine potpisivao pismeno ili izdavao usmeno naredbu za ubijanje stotina tisuća Hrvata.

To sad svi znamo.

Svi.

Ti, isti ti, su pucali u nazočnog Štedula, „pucali“ su i u Sv. Dujma na sve načine ovoga svijeta, oduzimali mu njegov Split i izlagali ga Smojama i sličnim epohalnim protuhama, čije sjeme i danas održava ispred HNK u Zagrebu spomen na jednog od najvećih zločinaca XX . stoljeća.

Pri tom nije naglasak na ovo „najveći“, već – nad hrvatskim narodom. „Najveći zločinac“ je europski problem, ovo „nad Hrvatima“ je – hrvatski problem.

A oboje Karamarkov i Petrovljev problem.

Zato Hrvatska nije država, već – poludržava.

A ključni je razlog tome, što danas pred tisućama ljudi iz Zagreba, ili cijele Hrvatske, traži uklanjanje zločinačkog imena, član najužeg vodstva vladajuće stranke na razini države.

Milan Kovač.

Ne sumnjam da gospodin Kovač to iskreno želi ili da se iskreno zalaže.

Ali, kako može biti član te stranke ili kako može, ako ima istomišljenika, trpjeti da u istoj stranci i istoj nacionalnoj politici sjede krvnici i žrtve? Odnosno njihovi nasljednici.

Koje to političko načelo ovoga svijeta onemogućava ili sprječava svakog humanog čovjeka u Hrvatskoj da zločincu kaže – zločinac si i sramota jedne epohe. Argumenta za to ne reći – nema.

Stvar je jednostavna.

Ljudi koji odlučuju o Hrvatskoj – ne žele skinuti svjetsku sramotu s hrvatskog imena. Sramota nisu ustaše, to je Tito u Zagrebu danas.

Ne znam shvaća li Kovač i slični to?

Cinično je da iz vladajuće politike idu prosvjedi i to zbog nevjerojatne sramote ne samo hrvatskih, već europskih razmjera, da se ukloni ime zločinca iz srca glavnog grada samostalne i suverene hrvatske države. Europske države.

To je cinizam kakav je teško pronaći u povijesti političkih odnosa.

Iz Splita potpredsjednik Vlade Božo Petrov šalje javno poruku kolegi, koalicijsklom partneru, prvom potpredsjedniku Karamarku, Kovačevom stranačkom lideru, da zbog policije, zahtjeva, kadroviranja – neće popustiti.

Što – popustiti?

Kadroviranje ispod lika i djela epohalnog zločinaca nad svojim narodom!?

Na tom pitanju su gospodo vaši prijepori, a ne na nekom policijskom ili inom plaćeniku.

To popuštanje ili nepopuštanje se uklapa u sliku polovične države i jada i tuge od vlasti. S jedne strane imamo gomilu antifa, kojima je sramota, civilizacijska, nacionalna, europska – kao disanje, jer im je to obilježje, a s druge strane imamo političke idiote koji misle da je koalicija podjela države. Tebi tvoje meni moje. Kao da ih je Pupovac pravio!

Tko će uzeti Tita? Kako ćete njega podijeliti?

Mora svaki od ta dva nesretna „državnika“ donijeti tantijeme vlasti pred kolege, koje će raspodijeliti, neke na Trg da urlaju protiv Tita i pokušavaju predvoditi opravdani nacionalni bunt protiv vlasti (dakle protiv samih sebe), neke na proslavu Sv. Dujma, neke u Bruxelles, neke – u Banja Luku da uveličaju otvaranje džamije koju je srušio opunomoćenik Maršala Tita, neki JNA general ili velikosrpski antifa.

Dakle figurativno – Pupovac.

Kome piše Marijana Petir, kome poručuje jučer i danas, i uvijek, Nikola Štedul, kome zahtjeve izlaže Milan Kovač pred tisućama ljudi?

Kako će ti ljudi povesti računa o protjeranim vojvođanskim Hrvatima, kad im daleko veći i epohalniji zločin ne smeta?

Tragikomično je da slobodan narod u svojoj slobodnoj državi moli i traži takvo što od svoje – vlasti.

Ako je – svoja.

Je li?

Jesu li svjesni Karamarko i Petrov da je sve manje idiota koji će u njihovo ime i za njihov račun prosvjedovati protiv nekoga drugoga, iako oni moraju donijeti – odluke?

Zbog toga je ovaj prosvjed danas u Zagrebu bio na pogrešnom mjestu, zahtjevi su pogrešno adresirani, a i govornici su bili – pogrešni.

Prosvjed je morao biti na Markovom trg, upućeni zahtjevi Vladi, a ne notornom Bandiću jer Tito nije gradski, prigradski ili lokalni problem. Zločin protiv hrvatskog naroda je prvorazredno nacionalno političko pitanje. I nije smio govoriti nitko iz HDZ-a. Jer bi to bilo pristojno i izraz poštovanja prema Štedulu i milijunima hrvatskih ljudi. I iskrena zahvalnost Sv. Dujmu.

To je hrvatski ključni prijepor, a ne pitanje tko smije – hapsiti.

Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr

Odgovori

Skip to content