VIŠNJA STAREŠINA: Hrvatska tragedija i revolucionarna pravda Vesne Pusić

Priča Višnje B. nikada nije bila vijest. Pronašla sam je u jednoj od onih knjiga iz samizdat edicije koje se nigdje ne kupuju i ne prodaju, koje su napravljene zato da ostane neki trag na papiru kad ljudi odu. U njoj su skupljene najrazličitije životne priče Hrvata iz Argentine, od Bleiburga do ribarenja.

Danas više nije opasno čitati takve knjige, ne ide se zbog toga u zatvor. No, i danas se pali crveno pokušate li osobnim i obiteljskim tragedijama poput one koju je (pre) živjela Višnja B. dati pravo javnosti, uvesti ih u kolektivnu memoriju, vratiti žrtvama ime i lice, omogućiti im pravo na grob i sjećanje.

Priča o Višnji B.

Priča o Višnji B. dotiče samu bit ideološko-političkih sukoba koji su donedavno bili lažno prezentirani kao sukobi ustaša i partizana, a danas politički sofisticiranije i jednako lažno kao sukobi fašista i antifašista.

U svibnju 1945. petnaestogodišnja Višnja B. krenula je iz Zagreba s kolonom vojnika NDH i civila prema austrijskoj granici. Nadali su se predaji zapadnim saveznicima. Višnja B. i šira obitelj bili su privilegirani u toj koloni. Putovali su u dva automobila, jedan je vozio otac Lucijan B., drugi ujak Juco Rukavina, pukovnik ustaške vojnice, zadužen za obavještajne poslove u Pavelićevoj administraciji.

U Austriji su se predali Englezima, koji su ih zajedno s drugim izbjeglicama, na prijevaru, utrpali u kamion govoreći kako ih voze u Italiju, a odvezli su ih u Sloveniju i predali Titovim partizanima. Dakako, svi su bili popisani. Priča koja slijedi zasniva se na popisima, iako je na prvi pogled stanje izgledalo kaotično jer je sjeverozapadna Slovenija tih dana bila prepuna ratnih zarobljenika, vojnika poraženih vojski i civila, ne samo vojnika NDH, već i njemačkih vojnika, kozaka, Nedićevih četnika….

Nakon višednevnih marševa po Sloveniji, uz povremene torture i likvidacije, prva razvrstavanja šire obitelji Višnje B. počinju u logoru u Škofjoj Loki. Na prvom popisu je ujak Juco. Pukovnik Juco Rukavina je desetak dana poslije u kolektivnom suđenju najznačajnijih ljudi iz administracije NDH u Zagrebu osuđen na smrt strijeljanjem. Na sljedećem su popisu otac Lucijan i osamnaestgodišnji rođak Jurica.

Višnja B. vjeruje da je otac također odvezen u Zagreb i strijeljan u podsljemenskoj zoni. O rođaku Jurici nije čula ništa. Prema istraživanjima dr. Mitje Ferenca i Želimira Kužatka, velika je vjerojatnost da je Lucijan Blažeković ubijen već u blizini Škofije Loke i pokopan u masovnoj grobnici Crngrob. Na sljedećem popisu kojeg se sjeća Višnja B. je tridesetak žena, koje je plavi kamion navodno trebao odvesti u Zagreb.

Među njima su prozvane Višnjina baka Antonija, mama Anka i šesnaestogodišnja sestra Ceca. Sestra joj je punudila da zamijene mjesta jer će kamionom biti ugodnije putovati do Zagreba, a Višnju su boljele noge. Višnja nije htjela tu povlasticu. Nakon nekoliko minuta čulo se štektanje mitraljeza. Višnja B. više nije imala nikoga osim tete Nevenke, supruge Juce Rukavine i njezinih dviju kćeri: šesnaestogodišnje Minkice i dvogodišnje Verice.

Priča o Revoluciji

Nakon pješačenja do Ljubljane, teretnim ih vlakom dovoze u Zagreb, u logor Maksimir. Po njih dolazi tetka koja je odbila otići s kolonom i ostala u Zagrebu. Činilo se da su spašene. No, na izlazu iz logora, sjeća se Višnja B., stražar pita tetu Nevenku: “Vi ste žena Juce Rukavine? Dođite ovamo.” Tetka Nevenka predaje iz naručja svoju dvogodišnju kćerkicu Vericu starijoj kćeri, šesnaestgodišnjoj Minkici i odlazi za stražarom. Otad je više nisu vidjele. Jedina preživjela odrasla osoba iz velikih obitelji Blažeković-Rukavina je tetka Minka, koja ih je odvela iz logora i s kojom ostaju u Zagrebu.

No, za četiri mjeseca nove vlasti kucaju na vrata. Najavljuju tetki da će uzeti i preodgojiti tri djevojčice koje su ostale bez očeva. Tetka na brzinu priprema bijeg. Uz pomoć prijatelja, dakako partizana i sudionika nove vlasti, uspijeva organizirati put do Rijeke i potom švercerskim čamcem zajedno s djevojčicama uspijeva pobjeći do talijanske zone u Puli. Spasilo ih je olujno more, zbog kojeg su progonitelji odustali od progona. Djevojčice ostaju u talijanskom logoru Campo Fermo.

No, tetka je registrirana na crnoj listi kao opasna osoba pa je odvode u logor u Hamburg. Višnja B. završava svoju ispovijest: „Napokon, više od dvije i pol godine od onoga svibnja kad smo pobjegli moj otac, mama, sestra, ujaci, rođaci i djedovi, stigla sam u Buenos Aires brodom Tucuman 22. prosinca 1947. Samo ja. Moje dvije rođakinje stigle su mjesec dana poslije, te oko šest mjeseci poslije i teta Minka koja je došla iz Hamburga. Prošlo je oko 60 godina, ali oni dani su u meni urezani ognjenim žigom. Nema dana da ih se ne sjetim. I dalje se pitam zašto sam se spasila.“

Višnja B. je prije smrti (2010. godine u Buenos Airesu) uspjela ostaviti trag svoje životne tragedije u samizdat knjizi koja kruži, od ruke do ruke. Ona dvogodišnja Verica, kći Juce Rukavine, koja je u maksimirskom logoru uzeta majci iz naručja, prema knjizi, živi u Washingtonu. Navodno se odbijala bilo čega sjećati.

Priča o Vesni P.

Je ne želim ulaziti u pitanje krivnje i kvalitete sudskog postupka pukovniku Juci Rukavini, koji je prije NDH i angažmana u ustaškom pokretu bio časnik autrougarske vojske, vođa Velebitskog (Brušanskog) ustanka 1932. godine protiv velikosrpskog terora u Karađorđevićevoj Jugoslaviji, dugogodišnji zatvorski kolega komunističkih prvaka Moše Pijade i Milovana Đilasa, koji su za Rukavinu imali samo lijepe riječi, a tadašnji odnos s njime opisivali čak kao prijateljski.

Uostalom robijali su zbog pobune protiv istog režima, ali s različitih pozicija: Rukavina s hrvatske nacionalne pozicije, a Pijade i Đilas s komunističke internacionalne pozicije. Ne znam ništa o angažmanu Lucijana Blažekovića u NDH, niti mi se to čini bitnim za meritum priče o ondašnjim sustavnim likvidacijama u ime režima i današnjem forsiranju sukoba na matrici antifašisti protiv fašista.

Da je životna priča Višnje B. i njezine obitelji ikada u Hrvatskoj bila vijest, povijest, roman ili film, da je zaživjela u javnom prostoru, da je osviješten sustav komunističke represije, danas se Tihomir Orešković ne bi morao baviti proizvedenim sukobima fašista i antifašista. Niti bi Vesna Pusić mogla graditi političku karijeru na revolucionarnoj pravdi, izjavljivati kako na Bleiburgu „nisu svi (bili) nevine žrtve, već samo nisu sudskim procesom proglašeni krivim“. U toj Vesninoj revolucionarnoj presudi efikasnijoj čak i od ondašnjih prijekih sudova, obuhvaćeni su i krivim ponovno oglašeni pobijeni članovi velike Višnjine obitelji. Svi, osim ujaka Juce, koji je bio dovoljno visoko pozicioniran da se ipak našlo vremena barem za pisanje optužnice i presude.

Višnja B. nije doživjela da njezina obiteljska tragedija postane dio hrvatske javnosti, baš kao ni mnoge druge žrtve komunističkih vlasti. Za njih bi upisivanje zločina komunističkog režima u kolektivno sjećanje bilo zakasnjela satisfakcija. No, ono je potrebno zbog nas. Kako bismo prepoznali da iz Vesne P. i njezinih sljedbenika i danas progovara Revolucija.

VIŠNJA STAREŠINA: slobodnadalmacija.hr

Odgovori

Skip to content