Vratimo “krpelje” u šumu!
Po čemu će povijest pamtiti maršala Tita i njegovu partizansku vojsku? Kao diktatora bonvivana sigurno ne, jer je u njegovoj epohi bilo mnoštvo takvih. Kao osnivača tzv. Nesvrstanih, možda, iako ni tu nije bio sam, a i sam koncept je bio ograničena vijeka i ne baš onako utjecajan kakvim se predstavljao. A njegovu vojsku?
Hoće li ju pamtiti kao narodnooslobodilačku kakvom se sama vidjela ili možda kao bandite kako su partizane, ne bez utemeljenja u međunarodnom ratnom pravu tog vremena, zvali njihovi neprijatelji? Ili kao vojsku koju je u povjesnicu pospremio razoružani narod, i to onaj isti narod kojeg je, također razoružanog, pod zapovjedništvom Tita maršala sadistički desetkovala zgazivši mu biološki i intelektualni cvijet? Ako u svemu navedenom postoji nešto iznimno, čini se kako je to upravo ovo zadnje. No, nije samo to.
Kako bismo utvrdili u čemu je najveći doprinos maršala Tita i njegovih partizana svjetskoj povijesti, morat ćemo opisati klasičan problem s kojim se suočava sadistički zločinac. Njegov je cilj ne samo ubiti što više neprijatelja, već to učiniti tako da žrtva što više pati. Dakle, treba pomiriti dva naizgled proturječna zahtjeva: kvantitetu (broj žrtava) i kvalitetu (način ubijanja). Novovjekim masovnim ubojicama u njihovim egzekucijama nikako nije uspijevalo zadovoljiti oba navedena zahtjeva. Primjerice, nacistička industrija smrti usredotočila se na broj – ubiti što više ljudi u kratkom vremenu, dok im je patnja žrtava bila sporedna činjenica. Sličnim se pragmatičnim načelima vodio i Titov šef Staljin. Među brojnim njegovim “radovima” dovoljno je prisjetiti se tek Katynske šume. S druge strane, sadistima koji su mrcvarili Hrvate krajem prošlog stoljeća, poput četnika u Borovu Selu i drugdje ili mudžahedina u srednjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, broj žrtava nije bio u prvom planu, već iživljavanje nad žrtvom, a iživljavanje oduzima previše vremena pa broj “pati”. Ipak, najboljem Staljinovom učeniku pošlo je za rukom riješiti taj problem i tako nadmašiti samog učitelja. “Doktorski rad” maršala Tita i njegovih partizana nosi posve prikladan naziv – “Huda jama”. Bacanjem i zazidavanjem tisuća živih ljudi u rudarsko okno zadovoljena su oba kriterija koji sadističkog zločinca čine savršeno ispunjenim – ubojstvo je masovno a umiranje polagano.
Stojeći ovih dana u nevjerici pred mumificiranim posmrtnim ostatcima mladih ljudi čija bi djeca i unuci danas dijelila s nama radost i tugu, a pod dojmom strašnih okolnosti njihova stradavanja, nema mnogo onih koji su kadri bez vidljivog napora obuzdati bijes i zatomiti prirodni poriv za osvetom. Kako bismo se othrvali toj napasti, ali i ostali svjesni zahtjeva našeg vremena, ma koliko to teško bilo, pokušajmo na tren svrnuti misli s onih kojih više nema na one koji su tu oko nas. Na one koji sve što imaju ili što danas u društvenom smislu znače mogu zahvaliti ocu, djedu ili bliskom rođaku, ponekad i obiteljskom prijatelju, koji je ili naređivao ubojstva ljudi koji se nisu mogli braniti, ili ih osobno ubijao, ili, pak, “samo” prokazivao žrtve. Mnogi današnji stanari prostranih stanova u strogim središtima hrvatskih gradova, posebice Zagreba, najvećeg među njima, tu činjenicu imaju zahvaliti upravo nekom takvom zločinu bliske osobe. Sama logika kaže, a povijesni izvori potvrđuju, kako je upravo najkvalitetniji životni prostor i visok položaj u društvu bila nagrada onima koji su najrevnije provodili smjernice komunističke vrhuške. Iz istog korijenja izraslog na krvarini nevinih svoje položaje i društvene uloge crpe i oni koji su najprije upravljali i raspolagali najboljim hrvatskim poduzećima i bankama, a kad je došlo vrijeme i upisali vlasništvo nad njima, potom oni koji su u međuvremenu postali medijski magnati i (p)ostali njihovi najamnici, zatim profesori na sveučilištima, sudci, odvjetnici i razni drugi glumci, kako u širem, tako i u užem smislu te riječi. Sve to oni znaju, ali nikako da priznaju. Zašto? Prvo, zato jer sude po sebi tj. prema tome kako bi oni postupili prema nekome tko bi im tako zvjerski umorio najbliže, a onda i zato jer se zaista nije lako osobno suočiti s takvom spoznajom. Ipak, koliko god takav čovjek bio duhovno zapušten i sustavno odgajan u materijalističkom duhu, u trenutcima kad ostane sam sa sobom mora osjećati stanoviti nemir. Da si sve ono što jesi, da imaš sve što imaš samo zato jer …
Ne nalazeći ni snage ni hrabrosti suočiti se s istinom pribjegavaju lažima i klevetama žrtava i njihovih najbližih, ubijajući ih tako i drugi put. Opisujući duboku ukorijenjenost “kulture” laži u identitetu vlastitog naroda srpski književnik i političar Dobrica Ćosić piše: “Milažemoda bismo obmanuli sebe… Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno”. Zamijeni li se u navedenom citatu “srpski patriotizam” “hrvatskim antifašizmom”, ima li kakve razlike? Osim što su se u laži i motivacijom, i stilom i sadržajem stopili s onima kojima su vjerno služili (i još uvijek im služe) još nešto se mora priznati tim “sinovima hrvatskih Kaina” – u pletenju mreža laži jednako su podli, dosjetljivi i bezobzirni kao što su njihovi mentalni, nerijetko i biološki predci bili u bestijalnom ubijanju. Tako su umjesto priznanja, pokajanja, traženja oprosta i katarze iz sjemena zločina(ca) izrasli i još uvijek rastu novi zločin(c)i. Gledano mjerilima ovog vremena, ništa manji. Jer uporno i sustavno ga klevećući sad rade o glavi cijelom hrvatskom narodu, a ne samo jednom njegovom dijelu, bio on tako velik i vitalan kao onaj kojeg su likvidirali njihovi predšasnici. Laži su to koje je lako prokazati budući se radi o potpunim inverzijama stvarnosti, ali i zato jer se temelje na krivotvorinama događaja nastalih u nedavnoj prošlosti iza kojih je ostalo dovoljno tragova. No, koliko god ih bilo lako prokazati, toliko ih je, ako ne još i više, teško prikazati. Jer oni koji zločinom prikrivaju zločin davno su shvatili. Tko ima vlast istinu prikazivati, taj drži oboje, i istinu i vlast, u svojim rukama.
U gradu u kojem sam odrastao “istinu” su prikazivali u bivšoj sinagogi koju “zli fašistički kvislinzi” nisu srušili, ali su je zato “dobri komunistički oslobodioci” prenamijenili u gradsko kino. U trećem razredu osnovne škole prikazali su nam šokantni dokumentarni film o ustaškom logoru Jasenovac Lordana Zafranovića kako bismo odmalena znali i prihvatili gdje nam je mjesto u “socijalističkom egalitarnom raju”. Ujedno i saznali zašto ćemo odrasti u ljude drugog reda, opterećene tom komunističkom inačicom istočnog grijeha koji se može iskupljivati, nikad sasvim iskupiti, samo nedjelima protiv vlastitog naroda. Nismo tada mogli znati da je film besramna krivotvorina s većinom snimaka, pogotovo onih najjezivijih, snimljenih na drugim mjestima izvan radnog logora Jasenovac i tadašnje hrvatske države (ne koristi li se istim receptom i Rene Bitorajac u nedavnom “umjetničkom” video-uratku o Hrvatima?) i da u njemu ima istine koliko i hrvatstva u njegova autora. Tko je htio, saznao je to poslije. Dotad je bilo, a mnogima je tako i danas, po onoj “rekli su nam ono što su ’tili, virova san, stariji su bili…”. Zanimljivo, isti oni koji su nas tako sladostrasno kao malu djecu vodili gledati taj film, koje desetljeće kasnije su se digli na stražnje noge zbog filma o pobačaju koji bez uljepšavanja progovara o navedenoj temi kad se isti pokušalo prikazati učenicima trećih razreda, ali ovaj put srednje škole. Tvrdili su, zbog previše eksplicitnih prizora za naše tinejdžere, te “anđelčiće” koji u doba globalnih multimedijalnih napasti rastu pod staklenim zvonom.
Jasenovački mit i dalje je udarno rilo tih “krpelja” kojim do kosti i kože sišu krv Hrvatima, uvijek u službi tuđih naroda i njihovih vladara. Da, “krpelja”, jer ih se gospodskim kastorima više ne može prispodobiti. Prvo, zato jer su ovi danas u stanju i kastorima krvi se napiti kako su zorno pokazali nakon “trećeg januara” kad su se s njima neprincipijelno ali pragmatično udružili, a potom ih isisali do neprepoznatljivosti i skoro sve ih usisali u svoje redove. A ne može ih se više zvati ni gospodskim zato jer su im novi gazde sve samo ne gospoda. Zauzimajući uvijek prividno neutralnu poziciju i postavljajući se kao objektivni sudci, tobože kao brana besramnoj srpskoj mitomaniji, reći će hladno kako nije bilo 700 000, nego 83 000 žrtava Jasenovca. Naravno ustaškog, jer dokaze o postojanju partizanskog ignoriraju što ih ne sprječava da i njegove žrtve pripišu onom ustaškom. Tako, možda i nesvjesno (dopustimo si malo dobrodušne naivnosti), predstavljaju tek fino mazivo velikosrpskog propagandnog stroja koji to tada u svijetu može prikazivati kao donji, najmanji broj (Evo, čak i Hrvati kažu …). A kako su došli do te 83 000? Počevši od nule ili ipak možda od onih famoznih velikosrpskih 700 000? Kako su oni kojima je do toga bilo stalo već utvrdili, oko 60 000 imena su prepisali s popisa žrtava iz 1964. godine o vjerodostojnosti kojeg najbolje govori činjenica da je korišten u svrhu traženja ratne odštete od Njemačke. Kasnije su više od 23 000 imena dodavali dupliciranjem postojećih (pri čemu se koriste prilično nemuštim krivotvoriteljskim tehnikama) i korištenjem popisa žrtava s drugih mjesta samo kako bi dostigli unaprijed određen ciljani broj. Očito je profesionalnim tragačima za imenima “na normu” koje za tu rabotu i danas plaća hrvatski narod puno lakše naći imena (jer njih ima posvuda, ma kome pripadala), nego posmrtne ostatke žrtava zločina i dokumente koji bi potkrijepili okolnosti i lokaciju njihova stradavanja. Lako im je to činiti kad ih nitko ništa ni ne pita.
Opsjednuti potrebom okrivljavanja vlastitih sunarodnjaka, “pošteni Hrvati” (kad se spominju jasenovačkih žrtava takve nazivaju “Hrvati antifašisti” obavezno ih pozicionirajući na samo začelje) pokušavaju i drugim sredstvima dokazati genocid nad Srbima u NDH. U tom smislu ilustrativan je, koliko i žalostan, primjer Stipe Šuvara, jednog od umnijih “krpelja” koji je za života katkad ostavljao dojam razumne osobe da bi se pri njegovu kraju prometnuo u omiljenog klasika na internet portalu krajinaforce. Radi se overziji Pupovčevih Novosti koju, čini se, ipak ne financiraju hrvatski porezni obveznici. Doduše, to ne znači da im pomoći iz Hrvatske manjka. U jednom intervjuu Šuvar kao krunski dokaz da je NDH počinila genocid nad Srbima navodi podatak kako je njihov udio između 1910. i 1961. pao s 24% na 15%. Isto je prenio i Aca Stanković u svojoj emisiji digestivnog karaktera koja se o trošku poreznih obveznika prikazuje u primjerenom terminu, odmah poslije nedjeljnog ručka. Uzalud sva uvjeravanja kako Šuvar i Stanković miješaju babe i žabe na elementarnom nivou, kako se 24% iz 1910 ne odnosi na današnju Hrvatsku, nego na tadašnju bansku Hrvatsku i Slavoniju bez Dalmacije, Istre, Rijeke i Međimurja, krajeva s neznatnim ili ispodprosječnim udjelom Srba, ali zato s istočnim Srijemom do Zemuna, “po oslobođenju” pripojenom Srbiji. Upravo u tom dijelu Srijema živjela je četvrtina svih Srba u banskoj Hrvatskoj i Slavoniji. Kad se sve zbroji i oduzme, na području današnje Hrvatske 1910. godine bilo ih je 16,5%, što, usporedi li se sa smanjenjem udjela drugih usporedivih manjina (recimo Mađara u Rumunjskoj, Slovačkoj i Jugoslaviji), predstavlja neznatno smanjenje, nikakav dokaz o provedenom genocidu.
Dakle, tako mali pad udjela Srba u stanovništvu današnje Hrvatske (sa 16,5% na 15% u pedesetgodišnjem razdoblju koje obuhvaća oba svjetska rata) još više čudi uzmu li se u obzir njihovi realni ratni gubitci tijekom četverogodišnje pobune protiv hrvatske države, kako oni u borbi (samo iz općine Glina u samo jednoj bitci, onoj na Sutjesci, poginulo je oko 500 partizana), tako i oni zbog nedostatne zdravstvene skrbi (opjevani smrtonosni tifus) kao posljedice izabrane gerilske ratne taktike, ne genocida. Smanjenju udjela nesumnjivo je doprinijela i ratna nagrada u obliku kolonizacije uglavnom na imanja protjeranih Nijemaca u Vojvodini, ali i useljavanje hrvatskih Srba u Beograd gdje su se kao ratni pobjednici obračunali i s tamošnjom građanskom elitom i prisvojili njezina dobra. Konačno, i intenzivne migracije BiH Hrvata prema Hrvatskoj povećale su udio Hrvata, tako neizravno smanjujući udio Srba. Ironično, kad se sve to uzme u obzir, minimalno smanjenje udjela Srba u Hrvatskoj u promatranom razdoblju zapravo podržava tezu o genocidu, ali onom počinjenom nad Hrvatima. No, sve je to uzalud dok nas ace “istinom” “šprajcuju”, a šuvari ju s intelektualnih visina kreiraju. I onda još teršeličevski bezobrazno dodaju kako se s tako konstruiranom “istinom” moramo suočiti.
A kakva je istina s kojom se “Hrvati antifašisti” moraju suočiti? Ima li možda istine u tome kako su četrdesetpete rojevi krvožednih “krpelja”, pristigli ravno iz šume, preplavili hrvatske gradove pa se nalokali hektolitara najplemenitije hrvatske krvi i za sobom ostavili nepregledne rovove i jame pune ljudskih kostiju? Je li istina kako njihovi potomci, ti dobro ugojeni “urbani krpelji” druge i treće generacije, doduše ne sišu krv žrtvama poput svojih predaka, već samo proračunska sredstva koja im velikodušno priskrbljuje hrvatski narod u zamjenu za “meningitis” laži i objeda kojima ga obilno zasipaju? Ako jest, donekle ohrabruje kako suočeni s nedavnim smanjenjem proračunskih sredstava urbanizirani “krpelji” najavljuju povratak u šumu, njihovo prirodno stanište, i to treba pozdraviti. Štoviše, u tome im i nesebično pomoći, koliko god je moguće.
Sjećajući se ovih dana da su Hrvati morali umrijeti kako bi “krpelji” mogli neometano tuđincu služiti, zapitajmo se koliko dugo još Hrvatska može živjeti, dok joj “krpelji” životne sokove nemilice isisavaju. Ali samo pitati se ne će biti dovoljno da nam uskoro i na Hrvatsku ne ostane samo sjećanje. Zar je premalo onih kojih više nema, a čija nas žrtva obvezuje da to spriječimo?
Grgur S./hrsvijet.net
