Andrej ili Darko? Za HDZ i nema dvojbe…
Hrvatski sabor 25. lipnja 1991. Na dnevnom redu ustavna odluka o osamostaljenju i suverenosti Republike Hrvatske. Nije donesena jednoglasno. Zastupnici SDP-a – Stranke demokratskih promjena, kako se tada zvao preimenovani Savez komunista Hrvatske, glasali su protiv. Za njihova tadašnjeg šefa Ivicu Račana odluka je bila nepotpuna jer nije sadržavala odredbu prema kojoj bi se nakon razdruživanja i osamostaljenja Hrvatska mogla ponovno udruživati s drugim republikama u novu političku zajednicu. Neku novu mini Jugoslaviju. Srpski zastupnici SDP-a s područja na kojima je već uznapredovala velikosrpska pobuna, u znak prosvjeda su napustili sabornicu, u koju se više nisu vratili.
Dogovoreni slovenski rat
Državno osamostaljenje su izglasovali zastupnici novih hrvatskih političkih stranaka stvorenih u tek odobrenom višestranačju. Vodeću je ulogu i u donošenju i u provedbi odluke o državnom osamostaljenju imao apsolutni izborni pobjednik, Tuđmanov HDZ. No da bi politička slika odnosa prema državi bila potpuna, nužno je imati u vidu i zbivanja nekoliko dana poslije donošenja Odluke o osamostaljenju.
U Sloveniji je započeo mali dogovoreni rat, između slovenske teritorijalne obrane i JNA. Dogovorili su ga slovenski i srpski komunistički lideri Milan Kučan i Slobodan Milošević, kao alibi da JNA, koja je već gotovo potpuno stavljena u službu provoditelja velikosrpskog projekta, napusti Sloveniju i posveti se osiguravanju granica velike Srbije u Hrvatskoj, na liniji Karlobag – Karlovac – Virovitica. U tom trenutku, s pozicija koje tada izgledaju kao hard-line nacionalne, tadašnji hrvatski ministar obrane, bez vojske i bez oružja, Martin Špegelj traži da se Hrvatska uključi u rat protiv JNA, da napadne vojarne JNA u Hrvatskoj. Danas je sasvim izvjesno da bi provedba te zamisli u djelo bio kraj odluke o osamostaljenju i početak malog Bleiburga za novu generaciju hrvatske mladeži, koju jugoslavenski komunistički sustav nije uspio “odgojiti” i prevesti na svoju stranu, uz potpuno odobravanje međunarodne zajednice.
U srpnju 1991., SAD i tadašnja Europska zajednica ne bi imali ništa protiv gušenja “oružane pobune” u tadašnjoj Jugoslaviji, raspadajući SSSR još manje. Znate li koji je veliki ratnik i hrvatski nacionalista na sjednici VONS-a podržao Špegeljev plan? Stipe Mesić. Obojica su nekoliko godina kasnije svoje političko utočište pronašli u HNS-u Vesne Pusić, na pozicijama kritike Tuđmana i promocije “regiona”.
SDP-ov zarez na državu
Otad je prošlo četvrt stoljeća, ali odnos dviju najvećih hrvatskih političkih stranaka prema državi se u bitnome nije mijenjao. SDP je uvijek iza samostalnosti države imao zarez, HDZ je imao točku. A uvijek su postojale i nove inačice “mesića, špegelja”, koje s naoko desnih pozicija zapravo postavljaju balvane pred istinsku europeizaciju hrvatske države, društva i njihovu demokratsku tranziciju. Milanovićev SDP svoj kontinuitet iz 1991. danas više ne zove udruživanje s bivšim republikama, već regionalna politika, mjeri ga bliskošću s ruskim interesima i ruskim kapitalom u Hrvatskoj. Taj se kontinuitet ogleda u napadnom antiamerikanizmu, testira na “lex Perkoviću”, a rezultate pokazuje na žičanoj ogradi prema državama EU-a na kraju mandata Kukuriku koalicije.
No s druge strane, valja odati priznanje Milanovićevu SDP-u što je sav taj retro-istočnjački sadržaj uspio zapakirati u zapadnjački PR. SDP je državu pretvorio u “ovaj prostor” ili “ove prostore”, ali je taj prostor uspio ispuniti sadržajima civilnog društva, osigurati si medijsku, kulturnu i intelektualnu potporu, razviti prezir i prema svemu što afirmira nacionalno i okuplja naciju, uključujući i nogomet. I s tih pozicija ulazi u predstojeće izbore.
HDZ kontinuirano iza države ima točku. Ali je prostor države ispraznio od sadržaja. Franjo Tuđman je bio posljednja osoba koja je u HDZ-u strateški promišljala državu. Zapravo, HDZ je bio tek njegov politički instrument za stvaranje države. Njegov povijesni govor s 10 strateških zadataka, prigodom konstituiranja višestranačkog hrvatskog Sabora 30. svibnja 1990. godine, i danas je najkonzistentniji strateški dokument moderne hrvatske države, ali i dobrim dijelom neostvareni dokument.
Sam Tuđman je ostvario prvi dio programa koji se odnosi na osamostaljenje i obranu države, nasljednici (Sanader i Kosor) tehnički su realizirali sljedeće točke koje se odnose na europsku i transatlantsku integraciju Hrvatske. Ali one supstancijalne zadaće iz Tuđmanova programskoga govora koje se odnose na izgradnju društva i države, a sadrže uspostavu pravne države i reformu državne uprave, duhovnu obnovu i uvođenje etike rada, gospodarsku i demografsku obnovu, integraciju iseljeništva u hrvatski razvoj, još uvijek su neprovedene.
HDZ udaljio misleće ljude
I još k tome HDZ je od sebe postupno udaljavao sve misleće ljude, za svih godina na vlasti nije se ni trudio izgraditi vjerodostojnu intelektualnu, kulturnu, medijsku potporu, održavajući se politički na spomenu i bisti Franje Tuđmana. Danas, nakon što je srušio vlastitu Vladu i izazvao izvanredne izbore za koje nije spreman, nakon što je vodstvo stranke počinilo kolektivni politički suicid slijedeći bez pogovora vođu u provaliju, HDZ nije samo stranka bez predsjednika, već i stranka bez profila i sadržaja, pred najvećim izazovom nakon Tuđmanove smrti.
Taj je izazov mnogo veći od puke dvojbe: Andrej Plenković ili Darko Milinović? To zapravo i nije dvojba. Slijediti danas Milinovićev put krvi i žuljeva, za HDZ bi bilo otprilike isto što i poći za Špegeljem 1991. Ali, da bi i nakon sljedećih izbora o(p)stala kao jedna od dvije vodeće stranke u državi, HDZ ne treba samo novog predsjednika, već i novi sadržaj.
Da bi vodio SDP, Zoran Milanović uopće ne mora misliti i promišljati. Iza njega je uvijek stranački gremij koji promišlja strategiju i osmišljava politiku, koji zna kako koristiti Matića, za što upotrijebiti Kotromanovića, a čemu služe Bauk i Jovanović. HDZ takvog gremija nema, već se oslanja na osobne prijatelje aktualnih stranačkih vođa, pretvorio se u stranku koja ne misli, već samo računa, dijeli, kombinira i preslaguje.
Zato, da bi izveo stranku iz tog možda fatalnog sadržajnog potonuća, novi predsjednik HDZ-a, zvao se on naposljetku Andrej Plenković ili nekako drukčije, mora znati misliti, mora moći unijeti osuvremenjeni i prepoznatljivi sadržaj u stranku, znati okupiti najrazličitije ljude koji će ga provesti i umjeti poslati tu poruku biračima.
Umijeće okupljanja
Tuđmanu je stranka bila instrument za provedbu vlastita političkog projekta. U današnjem HDZ-u nema novog Tuđmana, niti je vrijeme za takvog vođu. Uspješnost budućeg vođe počiva na umijeću okupljanja tima, izgradnji (demokratskih) institucija i punjenju države sadržajem primjerenim duhu vremena. A taj se sadržaj danas rastače i u najdoslovnijem smislu, autobusima u Njemačku, avionima u Irsku…
Stranka koja je u presudnom trenutku podigla ruku za državnu samostalnost i politički iznijela taj proces dočekuje srebrni pir države na ispitu vlastita opstanka i smisla. Nisam sigurna da su neki potencijalni kandidati za prijestolje, koji se ovih dana vrte po medijima, to uopće u stanju i prepoznati. A kamoli promijeniti.
Autor: Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr
