Kolinda i treća Jugoslavija
Može hrvatska Predsjednica na puna usta govoriti kako je u interesu Hrvatske da Srbija čim prije uđe u EU – ali samo u svoje ime i to je njeno privatno mišljenje. To ni na koji način nije želja hrvatskog naroda niti je na dobrobit Hrvata.
Da bi se poštedjeli od ponavljanja pogrešaka, došli pameti i sačuvali od lošeg iskustva sa Srbima i Srbijancima, Hrvati moraju učiniti sve da se čim prije ustanovi schengenska granica sa Srbijom te pojača na način kako su to učinili Mađari na svojoj granici sa Srbijom.
Možda je, na jednoj deklarativnoj i licemjernoj razini, briselskim birokratima u interesu da Srbija postane članica EU, međutim ozbiljnih koraka i planova u tom pravcu nema. Dapače ne postoje čak ni skice, a kamo li planovi o proširenju EU. Crna Gora će kao članica NATO-a dobiti određen povlašteni status u EU i time je „proširenje“ iscrpljeno u doglednoj budućnosti.
Republici Hrvatskoj nije u intresu da Srbija uđe u EU i Kolinda Grabar Kitarović nema mandat gurati Hrvatsku u treću Jugoslaviju. Ona više nije visoki dužnosnik NATO-a, nego neposredno izabrana, a ne postavljena predsjednica RH i njen mandat treba biti posvećen brizi za cjelovitost i nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske. Državnik se ne postaje kockanjem s nacionalnim interesima, nego obranom istih po svaku cijenu, a biti političar može doista svatko što nam zorno potvrđuje svakodnevica ne samo u nas nego i u svijetu. Čak i u prigodama protokolarnih susreta, jer predsjednik države nema što staviti maramu na glavu kad je u posjeti islamskim državama; državnik nije gost nego suveren u službenom posjetu i svako nametanje običaja domaćina nije prihvatljivo. U posjet Iranu, naime, nije doputovala žena, nego predsjednik suverene države. Zašto Condoleezza Rice nije na svoju glavu stavljala maramu prigodom posjeta sličnim zemljama, a nije čak bila ni predsjednica? Držati do sebe i one koje predstavljaš ne znači ikoga vrijeđati, pa ni domaćine.
Punopravno članstvo Srbije u EU za Hrvatsku bi predstavljalo ulazak sa Srbijom u novu integraciju jugoistočne Europe pod protektoratom EU. To bi onda bio Pusićkin tzv. Regijon, tj. treća Jugoslavija po želji i kroju komunističkih antifašista i jugoslavenskih nacionalista. Onda uzalud poginuli, ranjeni i raseljeni, uzalud pobjeda u Domovinskom ratu, sva patnja i žrtva. S time se nitko nema pravo igrati, ponajmanje i nikako predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović. Srbija ne treba nikome, čak ni Rusima jer nema toplog mora i okružena je zemljama članicama NATO-a, Srbija je europski zapećak i država u potpunom okruženju. Europskoj Uniji Srbija treba kao balerini kamenčić u papučama – nimalo! Oni što doista osmišljuju globalnu politiku to jako dobro znaju, i od tog posla neće biti ništa. EU ne treba proširenje, kolone migranata, njihov milijunski broj, nažalost, proširuju EU na nimalo simpatičan način.
Republika Srbija – rusofilna po svojoj tradiciji i pravoslavlju i visok postotak Srbijanca – sebe vidi uz Rusiju; neki možda posebno zbog svojih ruskih korijena nastalih u sovjetskom oslobođenju Beograda 1944.? Srbiji ni potpuno podređivanje ruskoj vanjskoj politici ne bi smetalo, ili čak ulazak u nekakve državno-vojno-sigurnosne integracije; Srbija je svijet za sebe, početak i okrajak Bliskog istoka. Srbijanci bi i rusku okupaciju nazvali oslobođenjem, kao i krimski Rusi.
Dakle, poznato je i već je kanonizirano da svako proširenje Europske Unije ide kroz obavezno članstvo u NATO; to je uvijet bez kojeg se ne može postati punopravan član EU, pa je posve besmisleno tlapiti o Srbiji kao članici Europske Unije. Ta sprega i protokol – NATO pa članstvo u EU – je aksiomski uvjet. Predsjednica RH to zna bolje od mnogih, ali zašto onda nakon dviju Jugoslavija davati bilo kakvu podršku predsjedniku Srbije, Tomislavu Nikoliću, plašiti Hrvate i prijetiti im trećom Jugoslavijom? Ili je to neko novo ruganje Srbijancima. Što isto ne priliči jednoj Predsjednici.
I čemu ta neprestana fascinacija Srbijom? Kome je u Hrvatskoj osim „pupavcima“ i orjunaštvu više stalo do njihove prijetvornosti i laskanja? Srbija je geopolitički nezanimljiva. Republika Hrvatska je punopravni član NATO-a i EU pa je tako je otklonila staru srbijansku opasnost prisajedinjenja. Dunav je za Hrvate širok kao ocean i oni su „tamo daleko“, na Kamčatki i Sahalinu, i tamo neka ostanu. Uskoro će Srbija ostati bez Srbijanaca i to je velik problem, ali njihov.
Ima Predsjednica i prioritetnijih zadaća: zar je normalno da se nakon toliko mjeseci ništa se ne zna o aferi lažne reparacije hrvatskih MIG-ova u Ukrajini, a tu je i problem s MUP-om, jer postoji mogućnost da iz Heinzlove nije nestao samo novac nego strogo povjerljivi dokumenti, u naravi službene tajne; istraga u svezi nestanka 300 strojnica iz varaždinske policijske uprave još tapka u mraku. Strojnice su prodane negdje u Europi… To je posao SOA-e, o sigurnosti RH treba se brinuti i Predsjednica.
I nema hrvatska Predsjednica što na puna usta hvaliti Kurikularnu reformu, arbitrirati i dijeliti lekcije, te na taj način torpedirati napore Vlade da objektivizira istu. Nakon što se mnoge institucije i ugledni stručnjaci stavili veliku rezervu na reformu, nakon što je ministar Predrag Šustar rekao da Reforma ide dalje s Borisom Jokićem ili bez njega, Predsjednica se nema što svrstavati i pozivati Borisa Jokića da se vrati poslu? To je politikanstvo. Može i Boris Jokić, ako se tako dogovori s naručiteljem – Vladom RH – mogu i drugi, bolji i kvalificiraniji što će se pokazati nakon jednomjesečne javne rasprave.
Zašto uopće Predsjednica razmišlja o Nevenu Budaku i Borisu Jokiću kad se Zoran Milanović javno pohvalio da su obojica bili njegov izbor. Dakle nije bio izbor struke i najboljih, nego politički izbor SDPartije za politički i svjetonazorski program školstva i obrazovanja, a ne poboljšanje školskog i obrazovnog sustava. Po Zoranu Milanoviću izabrani Neven Budak i Boris Jokić ne mogu ništa dobro osmisliti za hrvatsko školstvo i obrazovanje. Cjelovita Kurikularna reforma trebala je promovirati i zabetonirati svjetonazor lažne pomirbe, izjednačavanja agresora i žrtve i utrti put budućim integracijama kad i ako jednog dana Srbija uđe u EU. Taj svjetonazor određuju povijest i kultura/umjetnost i taj dio Budak/Jokićeva Kurikuluma je problematičan; sve ostalo što spada u Kurikulum je stvar struke i najnovijih saznanja u školstvu i obrazovanju. I nije bilo natječaja za tzv. ekspertnu skupinu, ničeg sličnog, samo tiho kadriranje, suradnici su dolazili samo na poziv iz sjedišta SDP-a.
Znam i jasno mi je da borba za sljedeći mandat počinje, nažalost, već s prvim danom prvog mandata, ali Hrvatskoj nije do prvih i drugih mandata, već do ljudi koji će izginuti za dobrobit i prosperitet hrvatske države. Toliko očekuju od Predsjednice RH, izabranom od naroda, a ne od političara u Hrvatskom saboru.
L. C./hrsvijet.net
