NIJE VRIJEME ZA SPAŠAVANJE DEMOKRACIJE, NEGO ZA SPAŠAVANJE NACIJE
Hrvatska će propadati dok se ne riješi hrvatsko nacionalno pitanje. To neće riješiti struka o kojoj se govori u predizbornim kampanjama. Struka koja bi to trebala rješavati nalazi se Matici Hrvatskoj, u HAZU, na sveučilištima i u drugim gnjezdima hrvatskog intelekta, znanosti i kulture. U mjesto da u njihovim uglednim institucijama sva zvona zvone na uzbunu, oni šute, jer se boje da će ih krstiti nacionalistima i fašistima, pa pokunjeni klapaju po anacionalnoj platformi koja je pod hrvatskim prilikama postala antinacionalna.
Nije vrijeme za spašavanje demokracije nego za spašavanje nacije.
“The Devil pulls the strings which make us dance;
We find delight in the most loathsome things;
Some furtherance of Hell each new day brings,
And yet we feel no horror in that rank advance.”
(Charles Baudelaire)
Ljude koji u sve većim brojevima napuštaju Hrvatsku zbog nemogućnosti preživjeti i prehraniti obitelj, trebalo bi klasificirati kao izbjeglice, za čije protjerivanje današnje hrvatske vlasti snose istu takvu odgovornost, kakvu jugoslavenske vlasti snose za masovno iseljavanje hrvatskog življa u vrijeme Jugoslavije.
Kad su šefovi udbe Perković i Sindičić, nakon života provedenog organizirajući ubijanje Hrvata, “zasluženo” umirovljeni, mislite li da bi im Jugoslavija bila dodijelila veće mirovine i opskrbila bolje uvjete života u mirovini, nego što je to učinila Hrvatska?
Kad bi njemački su u Münchenu oslobodio Perkovića i Mustača i protjerao ih u Hrvatsku, ja ne vidim niti jedne od vodećih stranaka, za koju bi na osnovu dosadašnje prakse, mogao zaključiti da bi ih izvela pred sud. Sklon sam vjerovati da bi se vratili na iste one uvjete koje su uživali prije izručenja. Drugi udbini funkcioneri koji nisu izručeni, nastavljaju uživati sve povlastice kakve su uživali prije izručenja, pa ne vidim zašto bi se prema ovoj dvojici postupalo drugačije.
Kad umre, zločinac s najduljim stažom u Hrvatskoj, biti će pokopan uz državne počasti dostojne hrvatskog premijera, osim ako se u Hrvatskoj ne provedu promjene koje je u ovom času nemoguće predvidjeti, niti postoji politička snaga spremna poduzeti tolike promjene.
Jugoslavenski državni tužitelj Anto Nobilo je u hrvatskoj ostvario odvjetničku karijeru kakvu nikad nebi ostavario u Jugoslaviji.
Hrvatska je bivšim partijskim šefovima i njihovim potomcima omogućila život kakav u Jugoslaviji nikad nebi mogli ostvariti. Neki su postali tajkuni a neki čak i predsjednici države.
Poslijeratne generacije Hrvata u Jugoslaviji, nije se paušalno proglašavalo fašistima niti iz bliza toliko koliko danas u Hrvatskoj, s vrhova hrvatske vlasti.
Više puta sam naveo da današnja Hrvatska nije ništa drugo nego Jugoslavija od koje su otpale druge republike. Gledajući neke pojave u Hrvatskoj, moglo bi se zaključiti da je Hrvatska jugoslavenskija i od same Jugoslavije.
Neki će reći da je to karikiranje i da sam nepravedan prema Hrvatskoj a ja mogu nabrojati 1000 primjera koji bi mogli navesti na pitanje, jesam li možda nepravedan prema Jugoslaviji.
Hrvatska kako je uspostavljena, da je pored imena i granica ostvarila i hrvatski sadržaj, doista je mogla postati južnoeuropska Švicarska. Hrvatska koja je nastavila živjeti kao umanjena Jugoslavija, prolazi onako kako bi Jugoslavija prolazila da nije propala.
Dok se ne riješi hrvatsko nacionalno pitanje u državi koja se zove Hrvatska i dok se se ne ostvari emancipacija hrvatskog naroda, neće biti napretka, što god drugo učnili i koga god birali na vlast.
Na izborima do sada, birali smo ratnog i poratnog zločinca, jednog pljačkaša i kriminalca, jednu damu čije je dnevno životno pitanje bilo kakav broš zataknuti na prsa, neuravnoteženog psihopatu koji mlateći šakama svoje političke protivnike naziva fašistima i stranog biznismena hrvatskog porijekla koji je pokazao svoju “racionalnost” kad je pristao na neuravnoteženu ponudu da postane premijer.
Najbolji indikator od svih, da će Hrvatska postati umanjena Jugoslavija, bilo je imanovanje bivšeg jugoslavenskog predsjednika 2000. godine, koji je na toj poziciji ostao kroz cijelo prvo desetljeće novog milenija, da bi ga na toj funkciji zamijenio istomišljenik s porijeklom iz CKSKH.
Kakvog su izgleda Hrvati pod tim uvjetima imali da postanu napredni, bogati i slobodni? Istog onakvog kakav su imali to ostvariti u okviru Jugoslavije.
Konzekventno, današnji kreditni rejting Hrvatske se zove smeće, sustavno tome sve više Hrvata prekopava kante za smeće da se prehrane a redovi Hrvata napuštaju Domovinu, čime je Hrvatska izgubila jedan od osnovnih razloga koji su opravdavali potrebu nacionalne samostalnosti.
Hrvatska će propadati dok se ne riješi hrvatsko nacionalno pitanje. To neće riješiti struka o kojoj se govori u predizbornim kampanjama. Struka koja bi to trebala rješavati nalazi se Matici Hrvatskoj, u HAZU, na sveučilištima i u drugim gnjezdima hrvatskog intelekta, znanosti i kulture. Umjesto da u njihovim ugledanim institucijama sva zvona zvone na uzbunu, oni šute, jer se boje da će ih krstiti nacionalistima i fašistima, pa pokunjeni klapaju po anacionalnoj platformi koja je pod hrvatskim prilikama postala antinacionalna.
Nije vrijeme za spašavanje demokracije nego za spašavanje nacije.
Davno, još sedamdesetih godina, počeo sam objavljivati tekstove o uzrocima hrvatske nesreće, pod pseudonimom “Strijelac”. Eliminacija svih uzroka, trebala je biti ostvarena uspostavom samostalne i suverene države hrvatskog naroda. Država je ostvarena ali ne vidim da je postojeći poredak ostvario suverenitet njenog naroda. Demokracija, kako je ugođena i primjenjena u Hrvatskoj, može biti solucija za razvijena društva i napredne države. U Hrvatskoj se pretvorila u karikaturu, u antitezu njezina smisla.
Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com
