Nije žvaka za Beljaka
Druga najstarija stranka u Hrvata, s jednom od najstarijih stranačkih infrastruktura i golemim i nagomilanim političkim iskustvom – izabrala je, na žalost, nekadašnjeg obijača automobila za predsjednika stranke.
Kad se prisjetimo svega što smo učili iz povijesti koliko su se trsili Stjepan Radić i Vladko Maček kako bi nešto učinili za svoju voljenu Hrvatsku, pa čak i učlanjivanje u seljačku internacionalu, sve kako bi se oduprlo velikosrpstvu pod krinkom jugoslavenštine, kad se prisjetimo da se jedino HSS sa svojom narodnom stražom odupirao četničkim napadima i pokoljima krajem 30-ih i početko 40-ih godina prošloga stoljeća, kad se prisjetimo progona svih bivših (jer je stranka zabranjena) HSS-ovaca za vrijeme Jugoslavije, odabir Kreše Beljaka je konačan čavao u lijesu ove stare i izrazito hrvatske stranke.
S druge strane, devedesetih godina, nakon preporoda naše zemlje, u višestranačju je zaživjela i Hrvatska seljačka stranka. S obzirom da je imala ogroman povijesno-tradicijski kapital, postigla je određene uspjehe na izborima, no državotvorni legitimitet je izgubila podržavši Ivicu Račan i njegovu “trećesječanjsku” koaliciju, a definitivno su izgubili svaki smisao podržavši Stjepana Mesića na predsjedničkim izborima. Za to je “zaslužan” Zlatko Tomčić kao provjereni kadar komunistički. Najzad, HSS se promjenom vodstva u međuvremenu okrenuo onome što je oduvijek bio – opciji hrvatske državotvornosti.
Čini se da je utjecaj Tomčićevih istomišljenika i dalje vrlo snažan u HSS-u kad su se odlučili za kontroverznog Krešimira Beljaka. HSS je jedna od tri najveće hrvatske stranke, koja je skoro pola stoljeća čuvala hrvatsku državnost i državotvornost, odabirom svoga novoga vodstva postala predmet sprdnje i podsmijeha – „ruglo i bolan stid“ što je potvrdio i najava HSS-ovog izlaska iz Domoljubne koalicije.
Najtragičnije je u svemu što siroti Beljak ne razumije da je on samo prolazna igračka u rukama svoga idola Zorana Milanoivća koji će ga prožvakati i ispljunuti kad ispuni svoju svrhu. Onda će za HSS biti prekasno i ne će moći više zaživjeti kao parlamentarna stranka. Koliko god Beljak olako doživljavao Milanovićeva lažna obećanja, članstvo HSS-a mora shvatiti – nije žvaka za Beljaka, odnosno seljaka!
Skoro je stotinu godina prošlo od političke ere Stjepana Radića. Možda je Hrvatska seljačka stranka stvar povijesti u kojoj su neizbrisiv trag ostvarili Ante Starčević i HSP te Stjepan Radić i HSS, no treba prestati živjeti u romantičnoj povijesti i uvidjeti da je današnji temelj suvremene Republike Hrvatske kao stranka ipak Hrvatska demokratska zajednica temeljena na političkom nauku obnovitelja hrvatske državnosti Franje Tuđmana.
Ironično, stranke koje se bore za Hrvatsku se mijenjaju, a neprijatelj uvijek ostaje isti – od Nikole Pašića, Svetozara Pribićevića, Draže Mihailovića, Josipa Broza, Bude Lončara, Zorana Milanovića i Vesne Pusić – svi su oni primali, i primaju, naredbe i naputke iz Beograda odakle se već skoro tri stoljeća kroji srbijanska protuhrvatska politika.
Krešo Beljak je, u biti, samo najnovija kolateralna žrtva takvih politika.
Ivo Sertić/hrsvijet.net
