Pad Vlade nije tek prolazna politička nestabilnost
Bila bi velika zabluda da se pad Vlade shvati kao dokaz kako je u Hrvatskoj počela funkcionirati parlamentarna demokracija svojstvena zemljama s dugotrajnijom parlamentarnom praksom i tradicijom. Pad Vlade je više od toga, samo još jedan dokaz da je hrvatski politički sustav došao u slijepu ulicu i da, ukoliko se ne shvati da su državi potrebne radikalne ustavnopravne promjene, hrvatski parlamentarizam će se s postojećim bipolarnim političkim sustavom, nedorečenim i nesavršenim Ustavom i prije svega neprimjerenim izbornim zakonom nastaviti vrtjeti u krugu.
Tu političku vrtnju u krugu gledamo već posljednjih petnaestak godina, nakon što je zemlja poslije pobjede u obrambenom ratu i krvavo stečene demokracije u slobodi i neovisnosti zakoraknula u mirnodopsku fazu vlastite izgradnje političkog sustava, društvenog i gospodarskog razvitka. Eksperiment s Vladom na čelu s uvezenim poslovnim stručnjakom Tihomirom Oreškovićem samo je potencirao sliku političke nestabilnosti koja se smjenama SDP-a i HDZ-a odnosno njihovih koalicija odvija pred očima javnosti od 2000. godine. Hrvatski politički narod kojega je zakonskim ali protuustavnim makinacijama izmanipulirala politička elita, ako se ono što se valja na političkoj pozornici uopće može nazvati elitom, prisiljen je koristititi sužene mogućnosti i ovlasti da iskaže svoje duboko nezadovoljstvo s tekućim političkim procesima. Uzmimo na primjer samo 2000. kao prijelomnu godinu. U kilometarskim kolonoma hrvatska se nacija s dužnim poštovanjem oprostila od prvog predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana, ali su odmah potom na izborima kaznili promašaje njegove politike, dovodeći na vlast više Račanovu parakomunističku i jugonostalgičarsku nego istinsku hrvatsku ljevicu.
U ovih 15 godina ni jedna od dvije vodeće stranke sa svojim satelitima nije uspjela svojim programima i politikom povesti zemlju u pravom smjeru. Najeklatantniji je primjer minhauzenovski tzv. „Plan 21“ Milanovićeve Kukuriku koalicije koja se u četverogodišnjem mandatu zadužila za dodatnih 100 milijardi kuna, prisilila mnoge mlade ljude na novo iseljeništvo, a javni dug prešao 85 posto BDP-a. Takav Milanović koji je svojedobno Hrvatsku i to za vrijeme posjeta inozemstvu nazvao „slučajnom državom“, ima hrabrosti govoriti o sadašnjoj „slučajnoj Hrvatskoj“. To je samo dokaz do kakvih je apsurda došla politika u Hrvatskoj pod vodstvom postojeće političke kaste. Biračko tijelo traži u postojećim zakonskim okvirima izlaz iz začaranog kruga što su ga uspostavili HDZ i SDP, pa je tako na prošlim saborskim izborima MOST nezavisnih lista postigao neočekivano dobar rezultat, nešto slično kao što se to u ranijim izbornim ciklusima u nešto manjoj mjeri događalo s Laburistima, Orahom ili čak s don Grubišićem. MOST je međutim već na samom početku sa slučajem Prgomet pokazao kao lako ranjiv, a tu ranjivost s nepredvidivim i u krajnjoj liniji nesposobnim i nedoraslim Božom Petrovom demonstrirao je i u ovoj fazi rušenja Tihomira Oreškovića. Njima mora biti jasno da su otplesali samo jedno ljeto i u svakoj novoj izbornoj utakmici jednostavno će nestati kao što se dogodilo i s njihovim političkim prethodnicima.
Bez obzira hoće li se sadašnja kriza riješiti preslagivanjem ili čak novim izborima Hrvatska je u postojećim uvjetima i okolnostima suočena s dugim turbulentnim političkim razdobljem. Ako dođe do preslagivanja, to će biti mukotrpan proces kupovanja glasova do čarobne brojke od 76 ruku u Saboru. HDZ jednostavno sa svojim partnerima nije u stanju ponuditi od onoga s čime raspolaže odgovornu vladajuću garnituru. Posebice će to biti teško ako u tom procesu bude imao jednu od glavnih uloga bivši tajnik Milijan Brkić Vaso koji je svojom personalnom politikom doveo stranku u sadašnju tešku krizu, ali pri čemu je krivac i sam Tomislav Karamarko jer ga se nije ranije oslobodio.
Ako pak ne uspije preslagivanje u Saboru preostaju novi parlamentarni izbori koji s postojećim izbornim sustavom, u kojemu se uz nedovoljni utjecaj preferencijalnog glasovanja biraju stranke a ne pojedinci, ne će donijeti nikakve nove promjene. Moguće je da u tim novim izborima zbog zasićenosti birača i nepostojanja alternative za izlazak iz krize bude zabilježen prosvjedno nizak odziv birača, kao posljednja mjera koje biračko tijelo može iskoristiti da izrazi nezadovoljstvo s političkom kastom. Drugim riječima ta vrtnja u krugu će se nastaviti. Zbog toga što unatoč negativnim socijalnim pokazateljima, ali i zbog vlastitih rezervi u preživljavanju, hrvatsko društvo još nije došlo do točke kad se političke promjene traže na ulici, kao što je to slučaj u zemljama s dugom demokratskom tradicijom.
Vjekoslav Krsnik
