POZIV NA RAZMIŠLJANJE
Kad bih mogao dosegnuti sve učesnike ovih prosvjeda, apelirao bi na njih da dobro razmisle, da se nehtijući i iz najboljih namjera, nisu našli sudionicima procesa u kojemu se po prvi puta koristi djecu kao sredstvo za ideološki obračun u Hrvatskoj, s ciljem podsticanja međuhrvatskog obračuna, čije će najveće žrtve biti baš ta djeca.
Živim u zemlji koja je provela ekstenzivnu reformu školstva i stjecajem okolnosti imam za prijatelja čovjeka kojemu je reforma školstva profesija. Posvetio sam ovoj temi tekst pod naslovom “Neriješeno nacionalno pitanje i reforma školstva”. S obzirom da je facebook medijum koji okuplja ljude s različitim načinima prisupanja hrvatskim problemima, tek manji posto njih je spreman utrošiti vremena da bi shvatio kompleksnost pothvata kao što je temeljita reforma školstva, pa i tekst od 1000 riječi može biti previše za ‘sitzfleisch’ mnogih ljudi preokupiranih svakodnevnim pritiscima.
Na žalost, nema načina na koji bi se ovakav proces, pa i ovakav protest, mogao pravedno procijeniti na osnovu nekoliko citata i definitivno je krivo sve zajedno prihvatiti ili odbaciti po onom našem principu koji Imoćani zovu “napopriko”.
Za razliku od razvijenih država koje su ovaj proces provele još u vrijeme raspada Jugoslavije, kao i mnogo toga drugoga, Hrvatska svoj edukativni sustav vuče još iz jugoslavenskih vremena, iz sustava koji nije imao nikakvih izgleda prilagoditi se promjenama koje su nastupile pod kraj prošlog stoljeća, da o njegovoj totalitarnoj brutalnosti ni ne govorimo.
Koliko god reformi školstva posvetili vremena i ma kako stručan tim eksperata bio, takva jedna referma ostaje eksperiment koji nikad nigdje nije perfektno smišljen i u svakoj državi koja ga je provela, morao je biti ponovo i ponovo evaluiran i modificiran.
Znam za česte slučajeve gdje su učitelji na razne načine nastojali pokazati svoje nezadovoljstvo procesom školske reforme. Znam i za slučaj gdje su učitelji napustili nastavu i otišli na štrajk radi reforme školstva nakon što je bila uvedena i pokazala se neprimjenjivom.
Nikad nisam čuo da je netko organizirao javne prosvjede širom zemlje u obranu još neprimjenjenog nacrta reforme, ne zato što netko želi tu reformu ukinuti, nego zato što u proces želi uključiti više stručnjaka, jer bi ovi mogli imati drugačije mišljenje od postojećeg tima. Za očekivati bi bilo da će raznolikost u mišljenjima i kritičan pristup pridonijeti kvaliteti programa, pa da je upravo kvalitetan i bez značajnih progovora, korisno bi bilo, još ga pretresti i ispeglati dijelove koji možebitno nisu sasvim glatki.
Nisam svjestan svih detalja oko ovog projekta ali posvjedočeno vidim da je kurikularnu reformu incirao premijer prošle vlade i imenovao radnu skupinu. Ne ulazeći u ideološku ili bilo kakavu drugu karakterizaciju premijera Milanovića, proces nije potekao iz prosvjetne zajednice niti su oni izabrali Jokića i njegov tim.
Ništa nije čudno u tome da politički vrh, izabrani državni predstavnici, pokrenu proces jedne takve reforme. Na isti način su takvi procesi pokretani i u drugim državama, osim što je jedinstven slučaj da premijer države, koji nije stručnjak za školstvo, imenuje ljude za ovakav proces. U drugim državama vlasti su pokrenule inicijativu i ostavile profesionalnim kadrovima da izaberu najstručniji tim.
Reforma školstva je dugoročan proces koji mora preživjeti desetljeća i kroz taj period različite vlade s različitim ideološkim sklonostima i biti generalno prihvaćen u narodu s različitim socijalnim opredjeljenjima ali S JEDINSTVENIM NACIONALNIM STAJALIŠTEM, barem u onim osnovnim točkama koje pravdaju potrebu postojanja samostane, nacionalne države Hrvata.
Vrlo je malen broj ljudi koji su imali priliku pregledati kompletan program reforme i među onima koji ga izlažu kritici i među onima koji su u obranu njegove neprikosnovesnosti otišli na prosvjed.
Nedvojbeno je međutim, da neki detalji koji su procurili u javnost, sadrže kontroverzne podatke koji zahtijevaju kritiku, poput onoga gdje se Domovinski rat, rat koji je definiran kao centralni pozitivni proces stvaranja hrvatske države preimenuje u negativni proces razbijanja Jugoslavije.
Koliko god bilo pozitivnog sadržaja u programu reforme, neki detalji ukazuju na fundamentalnu promjenu kursa u tumačenju osnovnih postulata ove države.
Da bi spriječili bilo kakav i bilo čiji prigovor ovako ustrojenom programu reforme školstva, njegovi autori, Boris Jokić s cijelim timom reformista, demonstrativno podnosi ostavku, kako bi generirali podršku i izazvali svojevrsnu revoluciju, čija se dosadašnja eskalacija manifestirala masovnim prosvjedom, koji je svojim sadržajem otišao mnogo dalje od kurikularne reforme i razotkrio da je reforma smišljena kao žarište za širu ideološku konfrontaciju među Hrvatima i da je povezan s programom bivšeg premijera Milanovića, podjele Hrvata na fašiste i antifašiste i međusobnog obračuna zanovanog na principu isključivosti, sadržnog u paroli “Mi ili oni” i obećanju “Stvoriti ćemo pakao.” Podatak da je Milanović iniciator reforme i čovjek koji je osobno imenova radnu skupinu a ta skupina danas podnosi ostavku i tako generara jezgru pobune, pokazuje da reforma od njenog početka, ne samo da nije proces izoliran od politike, nego da je od samog početka politiziran do krajnosti.
Meni bi bilo nemoguće prihvatiti tezu da su 20 ili koliko je već tisuća demonstranata sudjelovalo na ovom prosvjedu diljem Hrvatske, jugo-ljevičari namijenjeni rušiti postojeći hrvatski poredak i temelje na kojima počiva ova država, ali se ne mogu oteti zaključku da se u centru organizacije i koordinacije ovog procesa nalaze sljedbenici općeg programa “Mi li oni”.
Zato, kad bih mogao dosegnuti sve učesnike ovih prosvjeda, apelirao bi na njih da dobro razmisle, da se nehtijući i iz najboljih namjera, nisu našli sudionicima procesa u kojemu se po prvi puta koristi djecu kao sredstvo za ideološki obračun u Hrvatskoj, s ciljem podsticanja međuhrvatskog obračuna, čije će najveće žrtve biti baš ta djeca, radi koje je ova država stvorena, radi koje su hrvatski branitelji krv prolijevali, jer nitko ne umire za vlastito zadovoljstvo nego za svoj narod i među njima najviše za djecu i pokoljenja koja dolaze nakon njega.
Dinko Dedić/kamenjar.com
