Prosvijećena prosvjeta
“Neki je čovjek najveći dio svog života proveo na otoku koji su drugi smatrali najljupkijim otokom na svijetu. Sada, kad se vratio u veliki grad da u njemu provede svoju mirovinu, netko mu reče: “Mora da je bilo divno tolike godine živjeti na otoku koji ljudi smatraju jednim od svjetskih čuda”. Umirovljenik se malo zamisli, a potom reče: “Da sam ja znao da je tako glasovit i ja bih ga razgledao”. Ljude ne treba učiti kako će gledati. Treba ih jednostavno spasiti od škola koje ih zasljepljuju.” (Anthony de Mello)
Puno je lakše to reći nego učiniti. Za početak treba otkriti odakle dolazi to zasljepljenje…
Učenje rješavanjem problemskih zadataka, smatra se najaktivnijim načinom učenja. Takvo učenje vodi računa o učenikovim postojećim iskustvima, razvija kritičko mišljenje i vodi do otkrivanja i prepoznavanje nečeg novog. Iako će nekima ovo zazvučati kao nekakav moderni način kojem teži nova reforma kurikuluma i koji postoji svugdje osim kod nas, istina je da se ovako radi u većini slučajeva već odavno.
Da su programi, pravilnici, plaće i propisi ikada imali zadnju riječ, prosvjeta bi odavno propala, a učitelji bi dali otkaz. Oni su ti koji se prilagođavaju djeci ne zato što je iz Ministarstva poslije predugog čekanja stiglo odobrenje članka za posebni program, nego zato što je to djetetu potrebno. Oni su ti koji potiču kritičko razmišljanje, ne zbog toga što tako traži kurikulum, nego zato što su vječiti entuzijasti koji nikada ne ocjenjuju reproducirano znanje nego i potencijal koji prepoznaju u učeniku.
Ne odustaju ni kada se đaci i roditelji bune jer navodno traže previše te im nije jasno kako njihova djeca kod kuće sve znaju dok u školi pokazuju polovične rezultate. Zbog toga na red dolaze inspekcije kojima je ponovno važnija dokumentacija nego rad i odnos s učenicima. Na taj način se jasno daje na znanje da je reprodukcija i što manje samostalnog rada i razmišljanja zahtjev koji se konstantno nameće u prosvjeti. Na koncu važna je samo ocjena i to nam je duboko ugrađeno u mentalitet.
Važno je i od „sela“ sakriti svaki problem koji dijete ima jer „što će selo reći?!“. Na kraju krajeva naučeni smo da nas jedino poznanstva iz tog istog „sela“ mogu „uvaliti“ na neko dobro radno mjesto. Po tome se usmjeravaju interesi i obrazovanje djece.
Za to vrijeme učitelj svakog dana kreće na posao bez obzira je li na vrijeme došla plaća i hoće li uopće dobiti putne troškove. Isto tako ne čeka da mu stignu sredstva potrebna za modernizaciju nastave, nego nosi svoje materijale i razne uređaje imajući na umu da se bitke ne smiju voditi preko djece. Zato i jest laka meta. Posebno ako je učitelj vjeroučitelj!
Hoće li novi program ovo promijeniti? Kad je itko napisao da je sramotno i nedomoljubno stavljati učitelje u takvu situaciju i pozvao ministre na ostavku, a učitelje na pobunu?
Položaj učitelja zaista je žalostan zbog čega ne može ne zvučati patetično. Još je žalosnije da se mnoštvo slilo na pobunu tek zbog napisanih slova na papiru. Tek kada su u sve upleteni politički interesi.
Nije važno gdje ste bili 1. lipnja, nego gdje ste bili do tada i što ćete dalje! Jeste li do sada usađivali svojoj djeci vrijednosti rada, poštenja i truda? Cijenite li učitelje i učite li tomu i druge? Gdje ste bili kada se štrajkalo za plaće i bolje uvjete? Jeste li digli glas protiv zapošljavanja preko veza? Provodi li se reforma samo da bi jedna vlast zamijenila drugu? Mislite li da od 10. srpnja do 20. kolovoza prođu tri mjeseca koliko učitelji navodno provedu na ljetnom odmoru?
Zar ikakva, neupitno potrebna, reforma može početi dok se ne riješi položaj učitelja i dok se ne promijeni unutarnji stav čovjeka? Ni slučajno, pa ni eksperimentalno!
IVA IVKOVIĆ/MISIJA
