STRATEGIJA RASTAKANJA: Prvi put u životu povjerovao sam Milanoviću!
Tko priželjkuje raspad HDZ-a, tko je tu strategiju osmislio i provodio i tko je za ostvarenje te strategije kao mete izabrao baš Karamarka i Hasanbegovića?
Pet velikih izbornih pobjeda u nizu, od kojih zlatnim sjajem blista micanje Ive Josipovića s Pantovčaka, nije bilo dovoljno usijanim glavama shvatiti politički kontekst u kojemu su te pobjede ostvarene!
Nisu realno odvagnuli odnos političkih snaga u Hrvatskoj kako bi te pobjede stavili u jedini mogući kontekst, kontekst borbe Davida i Golijata. Pod medijskim embargom, potpuno razoružan, hrvatski demokršćanski korpus pod vodstvom Tomislava Karamarka, korak po korak slažući kockice hrvatskog nacionalnog mozaika, približavao se dovršetku stvaranja Države, onakve kakvu je vizionarski sanjao predsjednik Tuđman.
Treba li se prisjećati kroz kakav medijski pakao kontroverzi je prolazila svaka domoljubna misao, treba li se prisjećati Vukovara, ćirilice, brojnih prosvjeda Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, referenduma o braku, dočeka naših oslobođenih generala, braniteljskih prosvjeda na Trgu bana Jelačića, šatora na Trgu Nevenke Topalušić, vukovarskih kolona sjećanja, kolona koje su hrlile prema Bleiburgu? Treba li se prisjećati HNES-a i njihovih presuda za veleizdaju, osudu zločinca Tita, nastojanja osvjetliti hrvatsku povijest na putu prema istini kao jedinoj paradigmi na kojoj može i mora počivati hrvatska nacionalna budućnost.
Treba li od te politike odustati i priznati poraz?
Ministar Zlatko Hasanbegović, taj biser u niski svekolikih političkih previranja, sve nacionalne osjećaje Hrvatica i Hrvata stavio je na pravi temelj, na temelj relevantnog, povijesnog, znanstvenog pristupa. Zlatko Hasanbegović, samo je nastavio materijalizirati povijesni slijed spoznaja predsjednika Tuđmana, a baš na temeljima dugogodišnjih Tuđmanovih povijesnih istraživanja stvorene su osnove za stvaranje hrvatske samostalnosti.
Hrvatski biser, Zlatko Hasanbegović, najvrednija je ostavština Tomislava Karamarka, koji je sve udarce stoički primio na sebe, koji je pao pod lavinom mržnje, pod silom unutarnje i vanjske urote. Još uvijek nisu „obadva pala”, i ako se to dogodi vratit ćemo Hrvatsku deset koraka unatrag, u zagrljaj one politike koja je dolaskom Mesića na Pantovčak rastakala sve hrvatske nacionalne vrijednosti.
U ozračju „Brexita”, kada su pred našim očima započeli procesi potresa u Europskoj uniji, pojava i uloga Zlatka Hasanbegovića ima posebno značenje i mjesto, kako u unutarnjoj tako i u vanjskoj politici.
Znakovita je izjava drugarice Vesne Pusić koja je nakon „Brexita” upozorila na „veliku opasnost od jačanja ekstremne desnice”! Vesnu Pusić, najmanje je briga za ekstremnu desnicu u Francuskoj, Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj, Italiji! Ona, spašavajući svoju vlastitu „veleizdajničku” kožu misli, uvijek i samo, na opasnost jačanja nacionalne desnice u Hrvatskoj. Jačanje nacionalne države Hrvatske za nju i za sve njene istomišljenike, nepodnošljiva je i neprihvatljiva mogućnost i remetilački faktor ideje „treće Jugoslavije” ili nekog novog regijona!
Zoran Milanović izjavljuje kako Andrej Plenković po svom habitusu „pripada lijevom liberalnom krilu SDP-a” i prvi puta u životu sam povjerovao Milanoviću! Gospodin Plenković, da bi osnažio Milanovićevu izjavu, proklamirano srlja prema političkom centru u Hrvatskoj, s jasnom namjerom odmaći se od Karamarkove i Hasanbegovićeve politike jačanja nacionalne države na temeljima povijesnih činjenica. Najsramotnija je demagogija što je navodno, ponudio mjesto Zlatku Hasanbegoviću u svom timu, čime bi Hasanbegovića iskoristio kao smokvin list za desno biračko krilo HDZ-a. Ako iskreno želi surađivati sa Hasanbegovićem, onda to mora učiniti i s Karamarkom!
Zbog čega se Plenković odmiče od nacionalnog snaženja hrvatske države? Zbog straha od medijskog napada ili zbog neke nove, nama nepoznate političke ideje!?
Srpski mediji, ismijali su na vulgaran način deklarativan susret predsjednice Kolinde Grabar Kitarović s premijerom Vučićem. Srpski mediji, a to znači Vučićevi mediji, s nevjerojatnom mržnjom okomili su se na izložbu o blaženom Alojziju Stepincu koju je u EU parlamentu priredila gospođa Marijana Petir i time su još jednom Hrvatskoj jasno dali do znanja da političke odnose i nadalje temelje i temeljiti će na povijesnim mitovima i lažima, na mitovima o hrvatskoj genocidnosti!
Na onim mitovima koje Zlatko Hasanbegović želi razobličiti!
Andrej Plenković nije sudjelovao u postavi te sjajne izložbe o Stepincu, on nije branio život i djelo Stepinca, on nije bio sudionikom ni jednog značajnog nacionalnog događaja u Hrvatskoj u protekih pet godina, on nije dočekao naše generale. Promatrao je sa strane i u sebi je stvarao i kreirao briselske politike, one politike za koje Jugoslavija nikada nije do kraja poražena, one politike u kojim jaka Hrvatska ne postoji! On je velike Karamarkove nacionalne pobjede promatrao iz prikrajka hladnih Briselskih hodnika, primao plaću od 12 000 eura, dok su domoljubi Hrvatsku gledali s vidikovca vukovarskog vodotornja.
Plenkovićev odmak od Karamarkove i Hasanbegovićeve politike, od politike koja je probudila hrvatski narod, kukavički je odmak pod medijskim pritiskom od politike istine, odmak od ideologije čistih računa, a taj odmak vodi u definitivan raskol demokršćanskog biračkog korpusa u Hrvatskoj, vodi do neizbježnog raskola u najvećoj državotvornoj stranci, stranci predsjednika Tuđmana.
Tko priželjkuje raspad HDZ-a, tko je tu strategiju osmislio i provodio i tko je za ostvarenje te strategije kao mete izabrao baš Karamarka i Hasanbegovića? Tko je izazvao neprijateljstva, tko je proizvodio ustaštvo, mržnju, pakao, tko je od Hasanbegovića stvorio ustašu i zašto?
I sada, Plenković proklamira nekakvo kvazi pomirenje, usudi se demagoški reći kako je politika pomirenja bila i Tuđmanova politika, usudi se obmanjivati hrvatsku javnost potpuno zanemarujući Tuđmanovu koncepciju i kontekstualne prilike Tuđmanovog vremena, što je neusporedivo s današnjim prilikama!
Nikakvo pomirenje bez povijesnih istina nije moguće, a to je shvatio i sam predsjednik Tuđman prije svoje smrti.
Uloga i odgovornost Zlatka Hasanbegovića u ovim povijesnim okolnostima je ogromna, teret je golem. Siguran sam da taj pošten, skroman, radišan politički pješak, s ogromnim povijesnim znanjem i kompetencijama, političar sa čvrstim, tuđmanovskim povijesnim stavovima, može i mora taj teret ponijeti na svojim leđima.
Hrvatski narod će ga nositi na istim onim krilima na kojima je stekao zasluženi epitet najboljeg i najpopularnijeg hrvatskog političara u zadnjih 15 godina. Njegova uloga nakon „Brexita” dobiva sasvim novu dimenziju i baca novu svjetlost.
Izlaskom Britanije iz EU, dogodit će se neminovno približavanje Britanije Rusiji i svojim tradicionalni prijateljima Srbima, što za politički slabašnu Hrvatsku znači smrtnu opasnost. Bez jačanja nacionalne države Hrvatske, bez čvrstog prijateljskog, geostrateškog saveza sa BiH, odustankom od nacionalne politike čistih računa sa susjednom Srbijom, nezaustavljivo ćemo srljati pod dominaciju Beograda i neke nove Jugoslavije u kojoj je uvijek dominirala velikosrpska ideja!
Bivši zamjenik šefa CIA-e za Balkan, Steven Mayer nedavno je za beogradske medije izjavio:
– Mislim da su velike šanse da će se granice mijenjati. Mijenjat će se granice na Kosovu, također i u BiH i u Makedoniji. Najopasnije mjesto na Balkanu trenutačno je Makedonija, ne samo zbog problema makedonskih Albanaca i makedonskih pravoslavaca već i zbog toga što među samim pravoslavcima u Makedoniji postoje nesuglasice – rekao je Meyer.
Meyer, od čijih se izjava o tome da su male nade za opstanak BiH kao države te da je vrlo vjerojatno da za pet godina BiH neće postojati kao država 2008. godine ogradilo američko veleposlanstvo u toj državi, sada je rekao da je BiH “fiktivna država, država samo na mapi”. U istom intervjuu komentirao je i Oluju, rekavši da se tijekom nje dogodilo etničko čišćenje.
U kontekstu te izjave, u kontekstu srpske politike koja mora ukloniti Kosovo iz preambule svoga ustava, vidljivo je da Srbija ne će nikada pristati na ulogu države svedene na beogradski pašaluk. Svoj politički, geostrateški i ekonomski utjecaj traži i tražiti će na prostoru bivše Jugoslavije što je notorna činjenica. Koliko će u tome uspjeti ovisi prvenstveno o snazi Hrvatske!
Tomislav Karamarko je u trenutnoj političkoj izolaciji, ali nipošto nije politički mrtvac. Njegova ostavština je domoljubna politika jačanja hrvatske nacionalne države koju bi trebao nastaviti slijediti Zlatko Hasanbegović, u srazu s karijernim diplomatom Plenkovićem. Odustajanje od tog sukoba, od obrane domoljubnih politika, značilo bi diplomatsku predaju, isto onakvu kako su se diplomatski predali naši nogometni reprezentativci u srazu s Portugalom.
Pristali su na „diplomatski nogometni rat”, povukli se u svoje rovove i potpuno izgubili onaj neophodni domoljubni zanos i žar koji nas je krasio u ogledu protiv Španjolske.
Kako je taj „diplomatski nogomet” utišao naše navijače, isto tako će karijerni diplomata Plenković ugasiti onaj domoljubni plam Karamarkove i Hasanbegovićeve politike, a demokršćansko biračko tijelo raspršit će se na niz populističkih „desnih” opcija! Veći, razočarani dio biračkog tijela otići će u potpunu biračku apstinenciju.
Dvoboj Hasanbegovićeve i Plenkovićeve politike je potreban, Zlatko Hasanbegović je to dužan svima koji su ga do sada silno i iskreno podržavali. Iz toga mora vući svoj politički legalitet, jer predajom jedne politike bez borbe nikada ne ćemo doznati zašto smo poraženi!
Autor: Kazimir Mikašek-Kazo/direktno.hr
