U novome vodstvu HDZ-a ne smije biti mjesta za ljude „s repovima“
HDZ-u treba lijevo i desno krilo
Hrvatska demokratska zajednica se nakon ostavke svoga predsjednika Tomislava Karamarka našla u vrlo delikatnoj situaciji. Ostavci predsjednika prethodio je nekoliko neuspjeha koji su razočarali članstvo, ali su i negativno djelovali na niz političkih, gospodarskih i društvenih procesa u zemlji. Stoga Karamarkova ostavka ima posebnu težinu. Zbila se nakon rušenja Vlade i odluke većine saborskih zastupnika glede raspisivanja novih parlamentarnih izbora. Ovim izborima prethodit će izbori za novog predsjednika HDZ-a. Nakon toga doći će do preslagivanja u vodstvu Stranke, kako bi se izašlo spremno na parlamentarne izbore.
Oporba, predvođena SDP-om i cijelom lepezom orjunaških i protuhrvatskih skupina raduje se tome jer vjeruje kako joj je pobjeda osigurana. Ostavka Tomislava Karamarka i unutarstranački izbori po njima toliko su poljuljali stabilnost HDZ-a da neće imati šanse dobiti na izborima niti relativnu većinu saborskih mjesta. Ovakva se promidžba naširoko plasira u javnost uz pomoć svih glavnih sredstava javnog priopćavanja koja im još uvijek stoje na raspolaganju. Hrvatski se birači psihološki pripremaju za poraz HDZ-a, čime im se sugerira kako im je glasovati za SDP i njegove trabante. Pod utjecaj ove propagandu, tipične za ljevicu i njezin agit-prop, pali su i neki ugledni HDZ-ovci, što je neshvatljivo i postavlja niz novih pitanja.
Što mislim o unutarstranačkim izborima mogu kazati kao običan član, doduše kao barakaš i nekadašnji visoki dužnosnik, ali koji je, kao i mnogi, bačen na marginu i u potpuni zaborav. Mislim stoga, kako cijelo Predsjedništvo HDZ-a treba dati ostavku, jer ne može biti za sve kriv samo predsjednik. On je, doduše, bio pomalo narcisoidan, a u odnosu na moju malenkost i nepristojan, jer me je dva puta odbio primiti na razgovor, premda nisam išao s nakanom da nešto ušićarim, već da pomognem svojim stečenim znanjem i iskustvom. Paradoks je u tome što je Karamarko bio član Gradskog odbora HDZ-Zagreb u vrijeme kada sam mu bio na čelu. Dakle, znao je tko sam, a vjerojatno se sjećao kako smo radili i da smo posljednji sastav koji je dobio izbore za Skupštinu Grada. No, njemu su trebali ljudi koji će klimati glavama, oni koje u američkom političkome žargonu nazivaju „yesmani“ (ulizice).
Hvala Bogu za novoga predsjednika HDZ-a javilo se više kandidata, a izbori će se provesti po načelu jedan čovjek, jedan glas. Nadam se kako će za novog predsjednika biti izabran čovjek koji će bi mudar, odlučan, komunikativan, nacionalno svjestan, obrazovan, sa snažnim političkim refleksima, političar i državnik, diplomat koji će znati braniti nacionalne interese na trusnome međunarodnome položaju, a kod kuće biti blizak svim slojevima i staležima našega društva, lider koji će snažno i s poznavanjem respektirati Tuđmanovo političko nasljeđe, znati i moći (imati karizmu) djelovati integrativno, ali ne i fiškalski, farizejski i kunktatorski, koji neće imati narcistička opterećenja i mesijanske frustracije, koji će znati izabrati razumne i kreativne, a ne karijeristički usmjerene suradnike, što znači oslanjati se ravnomjerno na stare kadrove barakaše, srednjake, mlade snage, na dragovoljce, intelektualce, žene, seljake i ljude iz dijaspore, pretežito pripadnike rkt. vjere, ali i drugih konfesija, uključujući i ateiste.
Velika ideja pomirbe umjesto „mi ili oni“
U vodstvu stranke ne smije biti mjesta za ljude „s repovima“, za lukave jugobolesnike koji se predstavljaju antifašistima, za orjunaše, djecu i unuke udbaških zlikovaca, za lažne rodoljube, za podmitljivce, podrepaše, „bicikliste“, korupcionaše, skandaliste, alkoholičare, drogeraše, psihički neuravnotežene ljude, za špijune i obavještajce stranih zemalja svih boja i vrsta. Novi predsjednik mora se razumjeti i u ekonomiju. Tuđman je govorio: „Nemojmo se bojati bogatoga seljaka!“, a naš je seljak danas sveden na siromaha.
Tuđman je razmišljao o povratku naših ljudi iz dijaspore, a nama danas tisuće mladih bježi u inozemstvo. Treba obuzdati uvoznički lobi, treba ojačati obrtnički stalež i srednji sloj. Ne rasprodavati obiteljsko srebro. Prihvaćati strani kapital bez ugrožavanja nacionalnih interesa.
Glede „desnih“ snaga, podsjećam na Tuđmanovo učenje po kome se HDZ-e sastoji od središnjeg dijela radićevskog tipa (narod je subjekt svega), ali ima svoje desno krilo koje se oslanja na Starčevićevo učenje bez steklištva, i lijevo krilo hebrangovske simbolike koje iskazuje naglašenu socijalnu osjetljivost. Tuđman je govorio: „Kada je riječ o nacionalnim interesima – nitko desniji od nas, kada je riječ o socijalnoj osjetljivosti – nitko lijeviji od nas!“.
HDZ-e se ne može odreći ni lijevog, ni desnog krila. To uključuje i veliku ideju pomirbe koju su neokomunisti odbacili i uveli parolu građanskog rata: ILI MI, ILI ONI. Stoga je vrijeme za lustraciju koja će kao deubašizacija biti u funkciji nacionalne i društvene integracije, a ne unutarnjeg građanskog rata. Tri su problema pred nama: deudbašizacija političkog staleža, debirokratizacija administrativnog aparata i nulta stopa za korupciju i veleizdaju.
Đuro Vidmarović/hkv.hr
