Ministar Šustar je podržao Jokića. Predsjednica ga je podržala. Vlada ga je podržala. U čemu je zapravo problem i zbog čega se ide na prosvjede, ako spora oko reforme nema?

Svi se slažu da su promjene u školstvu nužne: kakve, oko toga ima spora. Kažu, djecu treba učiti da razmišljaju svojom glavom: ja se bojim da se tu radi o tome da ih se nauči da razmišljaju nečijom drugom glavom, glavom prilično jednoumnih NGO-a i platformi koje su za sutra najavile prosvjed, nije baš jasno protiv koga i čega. Jasno je samo da se traži smjena vlade koja je Jokićevu reformu u osnovi podržala. Lista onih koji pozivaju na prosvjed jasno govori da se radi o visoko ideologiziranom skupu: od Platforme 112 do Zorana Ercega. Je li to onda prosvjed koji ide u smjeru školstva neovisnog od dnevne politike i ideologije? Taman posla! Jokić poručuje politici, “ne prisvajajte kurikularnu reformu”, no meni se lini da ju je on zapravo prisvojio i ne da je nikome!

Što se Jokića tiče, on u sadašnjoj vlasti zapravo i nema neprijatelja, koliko god bi on htio biti mučenik. Zato cijela priča o prosvjedima nekako govori da se tu radi o skrivenim motivima, odnosno neiskrenim. Uostalom, i sam Milanović je na Novoj TV rekao, “skupu će se u srijedu pridružiti svi nezadovoljni ovom vladom!” Dakle, nije kurikulum u pitanju, već rušenje vlade, što je nastavak dosadašnjih priča, afera i “afera”, samo se sad težište s Hasanbegovića i Karamarka prebacuje na Šustara. Opet, bez nekog previše jasnog razloga. Stajalište Vlade je nesporno, kurikularna reforma se treba nastaviti, ali isto tako je jasno da reforma mora biti podložna javnoj raspravi. Ja ne dvojim da je Jokić stručan čovjek, i da je njegov tim uložio zavidnu dozu entuzijazma u kurikulum, no kurikulum jest političko pitanje, ne samo stručno. To je pitanje koje se tiče cijele nacije, pa stoga svi imaju pravo davati prijedloge, primjedbe, pa isto tako Vlada ima pravo ekspertnom timu postaviti određena pitanja. Pa i proširiti ga, ako treba. Ono što Vlada ne bi trebala raditi, je izravno se miješati u reformu.

Jasno je naime da školstvo treba biti dezideologizirano i depolitizirano, da ne smije djeci nametati nikakvu ideologiju niti uvjerenja, nikakve “vrijednosti” osim promicanja onih koje su u našoj civilizaciji – koja se zove judeokršćanska, da ne bude zabune – oduvijek općeprihvaćene kao vrline. Je li ono takvo, i hoće li takvo biti i uz novi kurikulum? Milanović je zapravo minirao Jokićeve napore da dokaže kako je on neovisan stručnjak, izabran na javnom natječaju da vodi tu reformu, rekavši: “Ja sam osobno formirao tu skupinu. Imali smo strategiju znanosti i obrazovanja, na čelu te grupe je bio profesor Budak. Nakon toga je formirana grupa za praćenje provedbe na čelu koje je opet Budak kojeg pola godine nisu primili ni Orešković ni ministar obrazovanja. Gospodin Jokić opet je bio naš izbor, ako ga ne žele, neka ga maknu”.

Laže li Milanović, ili Jokić koji tvrdi da je izabran na javnom natječaju? Ministar Šustar je na konferenciji za novinare prozvao prethodnu vladu za kašnjenje reformi, a njene predstavnike da sada “nekorektno manipuliraju javnošću”. “Kod izbora članova ekspertne radne skupine nije raspisan javni natječaj, nego samo javni poziv. Izbor članova stručnih radnih skupina, strategijom je također bio predviđen javni natječaj, ali on nije raspisan, nego je ministar tehničke vlade imenovao 47 članova. Pravni okvir nije dostavljen Ministarstvu od stručnog povjerenstva na čijem je čelu Neven Budak, tako da do danas nema pravnog okvira strategije”, rekao je Šustar. Upozorio je i kako je strategija, bez ikakvog razloga, premještena iz Ministarstva i dodijeljena Vladinu povjerenstvu na čelu s Budakom. Usto je optužio bivšu vladu za kašnjenje reformi: “Strategija znanosti, obrazovanja i tehnologije donesena je 2014. Iako je moja stranka bila suzdržana u Saboru, ja sam osobno i tada bio za tu strategiju. Trebalo im je 11 mjeseci da donesu akcijski plan. Nije ni čudo da cijela stvar toliko kasni. Bez akcijskog plana ne može se provesti strategija, uključujući i cjelovitu kurikularnu reformu, a ona je samo jedna od osam mjera. Ostalih sedam mjera nije ni započeto”.

Milanović svojom izjavom zapravo samo potpaljuje situaciju i Jokiću sapuna dasku. Što jasno pokazuje da Milanoviću nije do obrazovanja niti do kurikuluma, bar ne onog koji bi išao u pravom smjeru. No još jedna stvar ovdje pada u oči: prosvjednici, sasvim sigurno, niti ne znaju što piše u dokumentima koje je pripremila ekspertna skupina. Ne vjerujem da se itko zapravo zadubio u čitanje vrlo opsežne dokumentacije. Oko kurikuluma, dakle, prosvjeduju ljudi koji o samom kurikulumu znaju malo – ili ništa. Zato to je li ovo “lijevoliberalni” ili stručni kurukilum neću ništa niti komentirati: jednostavno, nisam dovoljno upućen u cjelinu, u to što se sve u njemu nalazi. A ne želim o tome zaključivati temeljem iz konteksta izvučenih detalja. Ono o čemu međutim mogu nešto reći je da je Jokić svojim inzistiranjem na ostavci zbog “nedostatka podrške” unutar ove vlade, iako mu je ona jasno dala podršku za nastavak posla, jasno uz uvažavanje zahtjeva za javnom raspravom o kurikulumu koji još ionako nije ni gotov, stvorio apsurdnu situaciju. On ostavku ne povlači, vlada je ne prihvaća, a prosvjed je za njega, a protiv vlade – što bi tu tko trebao uopće uraditi da bi itko bio zadovoljan? Osim, jasno, da cijela vlada da ostavku jer se Jokiću ne sviđa.

A u kom bi smjeru uopće obrazovanje trebalo ići? Prvo, nama u Hrvatskoj treba jedno jako sveučilište kao centar znanosti i stup razvoja, a ne deseci “učilišta”. Sveučilište nije produžetak srednje škole! To je istraživački i znanstveni centar, a ne mjesto gdje profesori zarađuju plaće držeći predavanja! I to sveučilište mora biti poduprto ne samo od države nego i privrede, ono mora sudjelovati u stvarnim projektima za stvarne tvrtke, u protivnom se sve svodi na teoretiziranje.

Drugo, nama treba više osobnih ulaganja u obrazovanje, a ne više državnog i javnog ulaganja. Jer to ne vodi nigdje. Ljudi moraju preuzeti odgvornost za svoje obrazovanje, a ne samo kukati o potrebi “besplatnosti”. Zašto? Jer će studenti svoje znanje jednog dana odnijeti u Njemačku i Irsku, SAD, i jer od obrazovanja najviše koristi nema “društvo”, nego onaj tko se obrazuje: on će imati veću plaću, bar dvostruko, od onog bez fakulteta, pa je u redu i da snosi dio troškova, bilo preko kredita ili povrata dijela novca po zaposlenju, kao u Švedskoj.

Kakve to veze ima s kurikulumom koji se tiče osnovnog i srednjeg obrazovanja? I te kakve! Mi djecu ne pripremamo za stvarni život u stvarnom, okrutnom korporativnom svijetu. Učimo ih romantičnim bajkama, a kad se jednog dana sretnu sa stvarnošću – u nju dolaze nepripremeljeni, ekonomski i politički nepismeni.

Zato smatram da su floskule kako djeca ne trebaju “bubati” nego “učiti razmišljati” zapravo promašene, a to je smjer u kom reforma, na žalost, dobrim dijelom ide. Tradicionalno srednjeeuropsko školstvo, i ono u germanskom dijelu Europe, je uvijek išlo za drilom, usvajanjem točnih i provjerenih činjenica, ne za “učenjem o tome kako razmišljati”: to je nešto što učenici vole čuti, jer misle da onda ne moraju učiti, već se mogu izvući “razmišljanjem”, tj. pseudofilozofiranjem o stvarima o kojima niš ne znaju. Moj profesor latinskog je imao malo drukčiji pristup, pa kad bi netko odgovor započeo s “mislim” smjesta bi mu dao jedinicu, ni ne čekavši ostatak. Nemaš što misliti, znaš ili ne znaš. Tako će vam biti i jednog dana kad počnete negdje raditi: očekuje se da znate, ne da mislite što vam je raditi! Od doktora ne očekujete da gugla i misli što vam je, zar ne? Od bankara ne očekujete da misle koliko imate na računu, već da znaju. Od inženjera ne očekujete da misli, nego da zna riješiti problem koji se stavi pred njega: a tu mu neće dostajati “znanje razmišljanja”, nego poznavanje problema i činjenica. Pod floskulom “učiti djecu razmišljati” se često prodaje obični diletantizam.

O čemu biste “kritički razmišljali” ako ne poznajete činjenice dovoljno dobro? Škola nikog ne može stvarno “naučiti razmišljati”, to je tek eufemizam za pranje mozga, iako jasno postoji formalna logika i treba je učiti. No svako drugo “znanje razmišljanja” mimo logike kao takve, i mimo znanstvene discipline pri izvlačenju zaključaka, je u biti znanje trolanja. Svi mi jako dobro znamo razmišljati, ako nismo inače neinteligentni. Ako jesmo, tu škola ne pomaže. Ali iz pogrešnih i manjkavih premisa se ne može izvući točan zaključak. Istina, djeca moraju biti u stanju samostalno rješavati probleme, pa ako se na to misli pod “učiti djecu razmišljati”, to svakako treba podržati. No da bi se do toga došlo, temelj opet mora biti konkretno znanje i vježbanje. Dakle, opet dril: samostalno rješavanje problema dolazi tek kasnije, a mi nismo školostvo dotjerali ni do usvajanja suvislog i artikuliranog skupa bitnih činjenica. U našim školama se tradicionalno ne razlikuje bitno od nebitnog, marginalno od esencijalnog. Niti djeca to mogu razlikovati. I to je pravi problem, a ne “bubanje činjenica”: činjenice, jasno, treba bubati, i treba ih naučiti povezati. Kako biste učili gramatiku bez činjenica, kako biste dijete naučili pisati da ga ne naučite slova? Matematiku da ga ne naučite osnovnim činjenicama? Povijest, zemljopis, strani jezik? Samo što treba izdvojiti bitne činjenice od marginalnih i trivijalnih, a kod nas u školama one imaju jednaku težinu, i djecu se ne potiče da ih povezuju i izvlače zaključke. Bojim se da malo tko razumije tu problematiku. Usto, mi nemamo nikakav sustav vrednovanja znanja osim mature, niti sustav vrednovanja škola. Tek na području visokog obrazovanja postoji sustav vrednovanja visokih učilišta, zahvaljujući Bologni i Agenciji za znanost i visoko obrazovanje.

Da, naše školstvo treba temeljitu reformu, trebaju nam ekonomski, politički, društveno pismeni ljudi, ljudi koji će znati zašto je uzeti kredit u švicarcima rizično, i zašto socijalizam nikad nije bio uspješan. Trebaju nam djeca koja će znati nešto o povijesti zapadne civilizacije, mimo aktivističkih trolanja. Činjenično utemeljeno. Trebaju nam djeca koja će znati da je Tito bio diktator, kad već to ne znaju akademici. Djeca koja će znati da se rak ne liječi sodom bikarbonom, i da su potresi posljedica tektonskih pomicanja a ne Haarpa. Koja će znati da se do uspjeha dolazi zalaganjem i teškim radom, inteligencijom i poduzetnim duhom, a ne mali gotovani koji čekaju da im se sve servira gotovo i gledaju gdje da se ogrebu za što “besplatno”. Trebaju nam budući radnici i znanstvenici, a ne budući socijalni slučajevi i emigranti: današnji sustav u najboljem slučaju izbacuje autodidakte, a ne gotov proizvod spreman za tržište rada. Koje je sve konkurentnije.

Je li Jokić jedini čovjek pozvan da odlučuje o tome? Ne, svakako ne: reforma nije privatna Jokićeva stvar, nego stvar o kojoj svoj stav imaju pravo izreći svi. On je samo dijelom u pravu kad kaže da struka uvijek treba biti ispred politike, jer je reforma školstva prvorazredno političko pitanje koje se tiče svakog građanina ove zemlje: nitko nije Bogom dan da sebe proglasi jedinim pravim stručnjakom. On ima pravo tražiti od vlade podršku, ali nema pravo ucjenjivati. I mora biti u stanju javnosti, i vladi, argumentirano odgovoriti na kritike, a ne se duriti kao klinac koji nije zadovoljan ocjenom. A bojim se da je njegov odnos prema cijeloj priči postao prilično ucjenjivački, pa i podcjenjivački spram političkih vlasti kojima po zakonu odgovara, o čemu govore i ruke u džepovima na fotografiji s Predsjednicom i ministrom Šustarom. Što opet baca loše svjetlo na napore svih ljudi koji su činili njegovu ekspertnu skupinu, a u koje ne sumnjam.

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save