VIŠNJA STAREŠINA: Mr. Tim u hrvatskoj bari
Ne volim se vraćati svojim prijašnjim kolumnama. Ali ovaj ću put učiniti izuzetak, s povodom. Početkom siječnja ove godine, u vrijeme kada je Tihomir Orešković, kao mandatar iznenađenja, počeo okupljati svoju vladu, tematizirala sam hrvatski odnos prema iseljeništvu, od osamostaljenja do danas, koje domaći politički establishment sustavno drži pred ulaznim vratima Hrvatske da svojim znanjem, iskustvom, kapitalom ne bi ugrozilo njih i njihove interesne lobije.
S izuzetkom predsjednika Tuđmana i razdoblja Domovinskog rata, sve su kasnije vlade, jednako lijeve i desne, bile izrazito nesklone istinskom angažmanu hrvatskog iseljeništva u bilo kojem segmentu: od državne administracije do menadžmenta i poduzetništva. Mogu iseljeni Hrvati biti uspješni poduzetnici od SAD-a do Australije i Novog Zelanda, ali ne uspijevaju realizirati niti jedan projekt u Hrvatskoj. Mogu biti poželjni menadžeri u međunarodnim korporacijama, ali ne i u hrvatskim tvrtkama. Čak i na ona simbolična predstavnička mjesta dijaspore u Saboru, HDZ najradije popunjava svojim provjerenim „sekretarima SKOJ-a“.
Čuvari fotelja i mulj
A onda se dogodilo naizgled čudo. Tražeći nestranačkog premijera za koalicijsku vladu s Mostom, Tomislav Karamarko je pronašao kanadskog Hrvata, uspješnog menadžera Tihomira Oreškovića.
Vidjela sam u tome nadu, ili barem mogućnost, da Hrvatska napokon počne koristiti potencijal svog iseljeništva u vlastitoj promjeni, u zaustavljanju vlastitog propadanja. Kao što je to uspješno učinila Irska, ili u razdoblju postkomunističke tranzicije Estonija ili Poljska. No zadnja rečenica te stare kolumne je glasila: „Ali ne treba se zavaravati, naši čuvari ‘fotelja’ će radije propasti u mulj, zajedno s ‘foteljom’, nego naučiti plivati.“
Nakon pet mjeseci, došli smo, eto, do te faze. Dok ovo pišem, neizvjesno je hoće li premijer Orešković biti prisiljen otići sad, ili će nekim čudom to biti odgođeno za koji mjesec. Jer nakon što je od samog početka bio glavni remetilački faktor i neprijatelj broj jedan oporbenih prvaka i prvakinja, koje su se izrugivale njegovim upravljačkim vještinama, sada je postao i glavni neprijatelj politički već otpisanog šefa HDZ-a Tomislava Karamarka. A njegovi „sekretari SKOJ-a“ će, čini se, radije poslušno tonuti u mulj zajedno s njim nego poći za Oreškovićem na tečaj plivanja.
Ona istinska netrpeljivost domaće političke bare prema hrvatskom iseljeništvu personificiranom ovaj put u premijeru Oreškoviću, progovara(la) najslikovitije iz dviju izvornih „skojevki“, različitih generacija, naizgled različitih svjetonazora i sasvim sličnih kompetencija – Jadranke Kosor i Milanke Opačić. Obje su klasični primjerci partijske poslušnosti kao presudnog uvjeta za uspon i uspjeh u hrvatskoj politici. Izdvojila bih početnu paljbu bivše predsjednice vlade Jadranke Kosor i aktualne opaske bivše potpredsjednice vlade Milanke Opačić.
Bez vode na sjednicama
Jadranka Kosor je na čelo Vlade i HDZ-a došla objavom Ive Sanadera i povicima „hoćemo, hoćemo“ na masovnom HDZ-ovu skupu u zagrebačkoj Areni, koja je najavila u Saboru da će vođenju Vlade kao dobra domaćica pristupiti kao pravljenju krumpir-salate, po strateškoj je dubini ostala upamćena odlukom da se kao prioritetna mjera štednje ukine aromatizirana voda na sjednicama vlade, po jezičnim vještinama se istaknula s „ d dej after jesterdej“, a sve uspješno što je učinila za kratkog oktroiranog mandata (okončanje pristupnih pregovora s EU-om) učinila je teledirigirana iz jednog veleposlanstva u Buzinu. No od izrugivanja Tihomiru Oreškoviću napravila je svoje novo zanimanje.
Ona njemu prigovara nedostatak izbornog legitimiteta (!!!), izruguje se njegovu poznavanju hrvatskog jezika. Ona njega poučava da Hrvatska nije korporacija (!!!). Za razliku od korporacije poput izraelske Teve, oglednog primjera svjetski uspješne tvrtke koja je istodobno zaštitni znak države Izrael, iz čijeg je menadžmenta došao Orešković, Hrvatsku su mogle voditi i Jadranka Kosor i Milanka Opačić i mnogo sličnih autohtonih političkih veličina, sličnih kompetencija.
Iz vrtića u Sabor
Profesionalni životopis Milanke Opačić često opisuju sintagmom „ iz vrtića u Sabor“, jer doslovce u profesionalnom smislu nije (u)radila ništa osim što se partijski uspinjala uz svakog novog šefa prestrojavajući se u pravom trenutku na pravu stranu i tako stigla do potpredsjednice Milanovićeve vlade i ministrice obitelji i socijalne skrbi. Zaposlenici Ministarstva upamtili su je po tome što je odmah nakon imenovanja, kasno navečer ušla s ekipom u Ministarstvo i u klasičnoj boljševičkoj maniri – do sljedećeg jutra zarotirala trećinu zaposlenika.
Šira je javnost pamti po senzacionalnom obiteljskom zakonu, koji je protiv sebe ujedinio ljevicu i desnicu, struku, civilno društvo i Ustavni sud koji ga je suspendirao kao neprovedivog. Ovih se dana Milanka Opačić osjeća pozvanom javno ukazati da je „gospodin Tihomir Orešković jedan vrlo opasan čovjek za Hrvatsku i njezine građane“, prigovara mu što kao predsjednik Vlade donosi odluke. „ Danas odluke o LNG terminalu, prije neki dan je šaptom pao ‘Končar’.
Mogu oni donositi odluke, ali o reformama, a ne o prodaji poduzeća“, poručuje bivša potpredsjednica vlade za čijeg se mandata Putinov kapital krišom useljavao u hrvatski energetski sektor i na strateški osjetljiva područja poput jadranske obale, a upravo se pokušava useliti u Inu, HEP, Zagrebački holding… Zato je Tihomir Orešković uistinu opasan. A ni citirane drugarice nisu sasvim bezopasne u svojim aktivističkim rugalicama premijeru. One samo govore ono što bi gospodinu Čačiću, Josipoviću, pa čak i Zoranu Milanoviću bilo neugodno izgovoriti.
No sve te oporbene rugalice ne bi mogle srušiti opasnog premijera Tihomira Oreškovića da rušilačka operacija nije pokrenuta iznutra, od onoga tko ga je doveo na mjesto predsjednika Vlade, od Tomislava Karamarka. Dok ovo pišem, još uvijek nije poznato hoće li ta operacija uspjeti. Sukladno s pravilima dramaturgije napetost bi ipak mogla trajati sve do kraja sljedećeg tjedna, kada bi se trebalo održati saborsko glasanje o opozivu.
No jednako je intrigantno pitanje zbog čega je Tomislav Karamarko odlučio srušiti Tihomira Oreškovića. Bilo bi naivno pripisivati to kapricu i logici: kad odlazim ja, neka ode i Tim. Naprotiv, Karamarko je mogao i poentirati na svome neizbježnom političkom odlasku, predstavljajući ga kao osobnu žrtvu za uspjeh Vlade i stranke. No možda u raspletu koji slijedi doznamo i zašto to nije htio ili možda nije smio učiniti, zašto je odlučio za sobom povući premijera, Vladu i stranku i praktički izručiti vlast Zoranu Milanoviću?
U HDZ-u nema hrabrosti
Zasad je tek jasno da u HDZ-u, stranci kojoj su puna usta domoljublja i slavne prošlosti, zasad nema dovoljno hrabrosti i integriteta da se šefu adresiraju ta pitanja. I izvjesno je da je Orešković učinio barem jednu veliku pogrešku: ponašao se kao da je zaista došao na čelo države, u profesionalnu državnu upravu, među političare kojima je cilj uspjeh, a vodič nacionalni interes. A ne na čelo ustajale i dogovorne političke bare. Koja ne trpi uljeze sa Zapada.
Izvor: slobodnadalmacija.hr
