Vlada s Pupovcem znači da je Stepinac zločinac, pokolj Hrvata u Srbu junački čin, branitelji kriminalci, a hrvatski narod – genocidan
Stvari se svode na to da je jedino časno za izlaz iz problema, načelo, da cijenu plati onaj tko je ljude uveo u probleme. Namjerno ili slučajno, svjesno ili neznanjem.
Prirodno je da stranka ili politička ideja, koju njeni partneri testiraju do pucanja izdržljivosti, kao što u ovom slučaju Petrov testira Karamarkov HDZ (namjerno ističem Karamarkov HDZ, jer znam da u tom HDZ-u još uvijek postoji i izvornoga državotvornog HDZ-a) pokušava naći izlaz i preuzeti političku inicijativu.
Izlaza uvijek ima.
Stvari se svode na to da je jedino časno za izlaz iz problema, načelo, da cijenu plati onaj tko je ljude uveo u probleme. Namjerno ili slučajno, svjesno ili neznanjem.
To je jedino istinsko i valjano načelo.
Kada je HDZ došao u ovakvu situaciju, nikako se bez ozbiljnih gubitaka nije moguće izvući iz nje.
Dakle, tko će platiti štetu?
Hoće li to biti, prema određenim špekulacijama, biti Zlatko Hasanbegović? Da se razumijemo, najmanji je problem sam Zlatko Hasanbegović, jer on je nastao, afirmirao se i definirao kao osoba i akademsko-društvena pojavnost izvan HDZ-a i usprkos njima i svemu što se događa s tom strankom zadnjih godina on je hrvatski, a ne hadezeov. Hasanbegović baš ništa ne duguje HDZ-u, a HDZ njemu da, jer je najmanje nekoliko mjeseci ovakav HDZ održavao privid državotvornosti u nacionalnoj Hrvatskoj upravo – na njemu.
Nije Zlatko Hasanbegović čovjek, izgubljena duša, napušteno dijete ili siromašak na nekom raskrižju kome treba milost, zapomaganje ili status nekakve nacionalne žrtve.
On nije ništa od toga.
Zbog toga što je sve suprotno od toga prezentirao naciji, postao je – paradigma.
Putokaz, tko zna čitati i tko ima oči i uši, gledati i slušati.
Realno nije učinio nikakvo čudo.
Zašto ovo, po tko zna koji puta pišem i danas?
Jer je – paradigma.
Ako se ide u savez s Pupovcem, nužno je postaviti pitanje tko će se čega odreći. Pupovac velikosrpske politike ili HDZ recimo Hasanbegovićevoga „ustašluka“?
Pupovac nije moguć bez oslonca na izvorište Republike Srpske Krajine i velikosrpske ideje. Dakle, on se ne može sve da hoće, toga odreći.
Ostaje HDZ i odricanje od „ustašluka“.
HDZ bi odustajanjem od Zlatka Hasanbegovića „u ime viših interesa“ i zbog toga što „niti jedan pojedinac ne smije biti važniji od viših interesa“, a na eventulani zahtjev popupvčenih manjinaca ( Radina i antifa kompanije koja idiotizmom hrvatskoga zakonodavstva glumi manjince) – odustao od Hrvatske.
To je bit stvari.
Niti će Pupovac tražiti Hasanbegovićev skalp radi toga što je Hasanbegović ustaša, revizionist, ovakav ili onakav, nego isključivo i jedino zbog toga što je Hasanbegović opasan putokaz, opasna nada hrvatskom narodu da se stvari mogu i moraju bitno drugačije razvijati od ovoga čemu godinama svjedočimo.
Gdje će to stati?
To je pitanje koje su Karamarkovi apologeti posve pogrešno postavljali tek nakon toga što je objavljena inicijativa za Karamarkov opoziv, braneći ga upravo pričom da će nakon Karamarka slijedeći biti Hasanbegović, pa onda netko treći, pa četvrti. I tako redom.
Neće.
Ne traži se od Hrvatske, odnosno od HDZ-a u ovome slučaju, koji još ima koliko toliko perceptivne simbolike toga hrvatskoga, odstrijel ljudi, niti žrtvovanje ljudi. Traži se odustajanje od simbolike, a Karamarko je sasvim slučajno na udaru, jer je predsjednik stranke, pa je bez obzira što simbolizira, jedini pravac ulaska u njenu kuću i stvaranje – općega kaosa i nesigurnosti.
Jedini način ucjene.
Karamarko je bio ulaz upravo onim što jest, a to nije hrvatska simbolika, a predstavljen je kao – bedem.
U tom slučaju, planeri su, očito je, vješto i dobro isplanirali, imajući psihosocijalne profile aktera u političkoj areni, kako će tko reagirati i što će biti posljedice tih reakcija.
Daleko je opasnije po HDZ u ovome trenutku slijediti pravac koji se da naslutiti iz tu i tamo pristiglih informacija, od bilo kakvih izbora, bilo kakvoga potopa i bilo kakvoga rezultata na izborima, ako do njih već mora doći. I taj opipljivi strah i katastrofične najave o potopu na prijevremenim izborima, zapravo su krivotvorina, laž, spin, kojim upravo rukovodstvo stranke i inače desnih stranaka i navodnih politika, plaši naciju, a u biti javno pokazujući teški strah, nepovjerenje i odustajanje od hrvatskoga naroda.
Ne treba ni mjesec dana autentičnoj nacionalnoj ideji, ljudima, strankama, čak i uz potpuno neprijateljsku medijsku scenu da osvoji dvotrećinsku većinu na svakim izborima, ako su joj suparnici ovakve antihrvatske i navodne lijeve politike.
To je jednostavna činjenica.
Samo, ako netko tko glumi nacionalnu stranku, baštini kršćansku i hrvatsku ideju i politiku, a to u biti nije i cilj mu je prijevara, a ne afirmacija svoga naroda i njegove simbolike, onda on plaši svoj narod „vukovima“ s ljevice, čuvajući u biti samo svoje nesretne sinekure i ne dopupštajući – zamah slobodnim nacionalnim idejama i programima.
Zbog toga se naručuje program IFO instituta umjesto da se ljudima s nekoliko riječi i rečenica otvori srce i duša. Jer, nikada lisnica nije dobila izbore, već – srce.
To je sva istina o „potopu na izborima“ koja se propovijeda. Iz časti, principa i načela može izrasti nova vrijednost. Iz beščasti, nenačelnosti, laži, kukavičluka i izostanka svakoga ponosa – ne može izrasti ništa, nego propast.
Zbog toga Karamarko i njegovo rukovodstvo ne mogu biti jamstvo milijunima Hrvata niti će Hrvati poći za njima, niti će izaći na njihov poziv na izbore. A Hrvata koji mogu dospjeti u srce svoga naroda ima. Takav je i Zlatko Hasanbegović. I, nije jedini, ni usmaljen, ali nitko od njih ne može biti prekrivač niti maska za toliko tipova kojima ljudi jednostavno – ne vjeruju.
Samo zbog toga na političkoj sceni postoje Milanović, Pusić, Pupovac, samo zbog toga postoje – antife u Hrvatskoj.
Samo i jedino zbog toga.
Jutros gledam u medijima kako se rasplamsala inicijativa nekakve antifa udrugice, i to još nekakvih „mladih“, očito tek unovačenih koji prolaze inicijaciju za uhljebljivanje u postrojbama antifa spektra, da je pjesma „Lijepa li si“ Marka Perkovića Thompsona, koju su golemom većinom izabrali navijači hrvatske nogomentne reprezenatcije za svoju pjesmu i ima se puštati na utakmicama u Francuskoj – opasan rasizam i poziv na mržnju, netoleranciju i fašizam.
Pridružila im se i nekakva srodna međunarodna udruga, a to su svojski afirmirali antifa medijske postrojbe na Indexu i sličnim opskurnim tvornicama dekonstukcije temeljne hrvatske nacionalne simbolike.
Vrh HDZ-a bi mora znati nekoliko stvari.
Prvo, da nije dakle problem žrtvovati ni Karamarka, ni Hasanbegovića, ni bilo koga, ako je hrvatski nacionalni interes u pitanju.
Ali, je li?
Današnji HDZ ne zna to, jer jednostavno nikada nije provjerio svoj legitimitet u ukupnom narodnom izbornom tijelu ili većini hrvatskoga naroda. Dakle, oni nemaju ni pravo govoriti o „nacionalnom interesu“ niti imaju iskustvo – s njim.
Kao što pogotovo nije autentičan poziv Milanovića i njegovih postrojbi da dvije trećine javnosti, građana ili naroda – želi izbore. Jednostavno, ne govorimo o istim pa ni sličnim kategorijama i vrijednostima.
Dvije trećine koje spominje Milanović nisu činjenica koja bi trebala zanimati – autentičnu Hrvatsku. Jer iz te autentične Hrvatske on i slični nemaju – ništa. Niti promil nečega.
To na što se poziva Milanović – nije Hrvatska. To je izborno tijelo koje je od prvoga trenutka bilo protiv – svake Hrvatske.
Tako isto, javnost koja isključivo ovisi o Indexu, Novostima, Jutarnjem, Novom listu, RTL-u, najvećim jednim dijelom Novoj TV i HRT-u, jednostavno – nije hrvatska javnost. Ta javnost nije relevantna snažnom, svjesnom i odlučnom rukovodstvu autentične hrvatske politike.
Dakle, ništa s te strane nije relevantno.
Relevantno je oduvijek to koliko netko, u ovome slučaju HDZ, tko se poziva na Hrvatsku, može zahvatiti iz tog nepresušnog nacionalnog izvora i ima li dobru posudu i jasan put za pristup i zahvaćanje iz tog izvora.
Karamarkov HDZ do sada to nije imao.
Zbog toga i žeđaju i traže izlaz.
Ako se izlaz iz krize vlasti s Petrovom, namjerno ne želim govoriti s Mostom, jer je vrlo upitno koga će na kraju i koliko premoštavati taj simbolički i vrlo pozitivni pojam od kada je Boga i svijeta, bude riješio s Pupovcem i „manjincima“, a slijedom onoga što sam jučer u Detektoru napisao pod naslovom „Budale na određeno vrijeme“, onda će HDZ izgubiti pravo – biti Hrvatska.
Onda će Karamarko morati, ako ga itko ikada više bude htio slušati, ljudima priznati, da je zapravo priča o višim interesima podvala opskurne skupine, koja je turbulencije i krize jednoga nekada slavnog državotvornoga pokreta, iskoristila za preuzimanje istoga. I, koja bi žrtvovala za svoje banalne interese – dragoga Boga, majku i oca, pa zašto ne i Hrvatsku.
U tom slučaju, a to je već vidljivo, zapravo odavno prema broju glasova koje dobivaju iz nacionalnoga izvora, a još više prema broju ljudi koji ne izlaze na izbore, njihova Hrvatska i ona Hrvatska koja još uvijek šuti, jako su daleko.
Točno onoliko koliko su daleko Pupovac i njegove postrojbe, sve redom bivših smrtnih neprijatelja hrvatskoga naroda, koji su aboliciju i posrnuće Hrvatske koristili i iskoristili za legalizaciju svoje neuspjele vojne agresije i nastavak tihe, pa sve bučnije okupacije Hrvatske. Nikada se nitko od Pupovčevih političkih Srba nije odrekao neprijateljstva prema hrvatskoj državnosti i suverenitetu. Dakle, i slobodi hrvatskoga naroda.
Nikada nitko.
Ta Hrvatska, koja je sve vidljivija iz preslagivačkog pravca na kojemu se nalaze Karamarko i njegova skupina, je Hrvatska u kojoj će prestavnik hrvatske Vlade držati govore u Srbu, veličajući velikosrpski četničko – fašistički pokolj nad hrvatskim narodom. Ta Hrvatska će hodočastiti za Pupovcem, eventulano Mesićem i Budom Lončarom, a uz fanfare SPC-a i izaslanika Srbije Vulina u Jadovno, zatim po jazbinama i rupčagama koje se svakodnevno množe u mitološkoj tragediji Srba i mitskom zločinu Hrvata i to uvijek kad hrvatski narod nešto slavi i držati govore i veličati – velikosrpsku politiku i njen antifašistički pravorijek.
Genocidnost Hrvata.
Treba li nabrajati što sve još čeka tu Karamrkovu Hrvatsku i što će sve takva Hrvatska biti i raditi svome hrvatskom narodu, a sve da bi se spasio – Karamarko?
Nikome ne treba.
U konačnici, možda je tako i najbolje.
Neka ljudi konačnu skinu maske, postanu to što jesu, jer nikada hrvatski narod neće iskoračiti iz krize nasjedajući na ponuđene medijske pravce, od kojih jedan kao predstavlja Milanović i njegove otvorene antihravatske postrojbe, a onaj drugi jednako antihrvatske, a samo zamaskirane i utoliko opasnije postrojbe, koje su odavno preotele upravljanje hrvatskom svetom simbolikom, hrvatskome narodu.
Bez toga suočavanja s duhovnim i identitetskim lopovom nema katarze.
Ali, valja znati o čemu se radi kada se govori o preslagivanju na Karamarkov način, da ne bi bilo zabuna.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
