BANAC: Otočja nesigurnosti u istočnoj Aziji
Nema nikakve dvojbe da je u istočnoj Aziji glavni izvor nesigurnosti u rastu kineske moći te odustajanju od Deng Xiaopingova načela “Sakrij svoju snagu, čekaj svoje vrijeme”
Dok Hrvatsku zabavljaju uobičajena medijska naklapanja o izbornim listama i izbornim perspektivama političkih asova poput Stjepana Mesića, odnedavno promotora izvorske vode iz Kladnja, na drugom kraju svijeta gotovo je neprimjetno došlo do tektonskih promjena u sigurnosnoj politici. Nakon redovnih trogodišnjih izbora za polovinu članova Doma savjetnika (Sangiin), gornjeg doma japanskog parlamenta, Liberalno-demokratska stranka (LDP) premijera Shinza Abea u koaliciji s konzervativnom budističkom strankom Komeito povećala je svoju većinu za 11 mandata.
Dvije stranke sad zajedno drže 146 od ukupno 242 mandata. No, što je mnogo važnije, zajedno s dijelom opozicije koji je za promjenu japanskog ustava (dodatnih 15 mandata), Shinzo Abe sad predvodi dvotrećinsku većinu u gornjem domu parlamenta (161 mandat), što mu omogućava pokretanje referenduma za promjenu kontroverznog čl. 9 ustava (tzv. članak mira) u kojemu stoji da “japanski narod zauvijek odbacuje rat kao suvereno pravo nacije” te da Japan “nikad neće održavati kopnene, pomorske i zračne snage, kao i druge ratne potencijale”. Izbori za japanski gornji dom važni su i stoga što je Abeova vladajuća koalicija u apsolutnoj prednosti u donjem, Predstavničkom domu (Shūgiin), parlamenta, gdje kontrolira 326 od 475 mandata, dakle opet dvotrećinsku većinu. Doduše, Japan je od 1954. održavao Japanske obrambene snage (JSDF), koje nisu neznatne, ali koje ipak nemaju ofenzivni potencijal. Sama činjenica da se ovo pitanje uopće pokreće govori o rastućoj nesigurnosti u istočnoj Aziji i želji Tokija da bude što neovisniji u odmjeravanju snaga.
Nema nikakve dvojbe da je glavni izvor nesigurnosti u rastu kineske moći u istočnoj Aziji te odustajanju od Deng Xiaopingova načela “Sakrij svoju snagu, čekaj svoje vrijeme”. Kina je proteklih desetak godina obnovila i vojno poduprla svoje teritorijalne pretenzije na otočje Senkaku (Diaoyu) u Istočnokineskom moru, u japanskom posjedu od 1895., te, što je mnogo važnije, proširila svoj posjed na arhipelage Južnokineskog mora (tzv. linija od devet crtica), među kojima je Spratly otočje u ovom trenutku posebno ranjivo. Peking prividno ne odbacuje Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravu mora (UNCLOS, 1982.), ali tvrdi da se ona ne može primjenjivati retroaktivno, štoviše na teritorij na koji Kina, po kineskim vlastima, polaže pravo još od 1947. godine, kad je Čang Kai-šekova republika objavila svoje interese, a stvarno više od 2000 godina. Kad su se druge regionalne sile suprotstavile ovom tumačenju, ondašnji je kineski ministar vanjskih poslova Yang Jiechi na konferenciji u Hanoju 2014. jasno poručio: “Kina je velika zemlja. Druge su zemlje male zemlje i to je činjenica” (The Economist, 23. kolovoza 2014.).
Kineska upornost u promicanju teritorijalnih potraživanja, izgradnji naftnih platformi u prijepornim vodama te heliporta i pristaništa na nasutim grebenima prostorno bližim susjednim zemljama, na kojima Kinezi grade piste i vojne objekte, stvorilo je kineskom vodstvu i predsjedniku Xi Jinpingu mnoštvo protivnika. Stoga ne čudi da su Filipini, možda najzainteresiraniji susjed, 2013. pokrenuli arbitražni zahtjev protiv Kine pred Stalnim arbitražnim sudom u Haagu.
Sud je u utorak donio znakovitu odluku u prilog Filipina, zapravo oštar prijekor Pekingu, kojom je odbacio svaku osnovanost kineskih pretenzija na suverenost u Južnokineskom moru i osudio nenadoknadivu štetu što je kineska izgradnja izazvala morskom okolišu, ribarstvu i slobodnoj plovidbi u području koje pripada Filipinima. Premda Kina ne priznaje autoritet arbitraže i tvrdi da je riječ o pravnoj farsi, predsjednik Xi je istog utorka, u razgovoru s liderima EU Donaldom Tuskom i Jean-Claudeom Junckerom, naglasio da odluka neće utjecati na “kinesku teritorijalnu suverenost i pomorske interese u Južnokineskom moru” (Xinhua, 12. srpnja). Ipak, odluka je važna jer bi kinesko inzistiranje otvorilo pitanje američkih ugovornih obveza Filipinima, koji su, poput Japana, sigurnosno vezani uz Washington. Zato je indikativno da i pojedini kineski izvori zagovaraju umjerenost, u neizravnoj kritici Xijeve politike. Shen Dingli, profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu Fudan u Šangaju, napisao je za jedan indijski portal kako Kina mora promijeniti svoj stav i vratiti se staroj politici smiješka (The New York Times, 12. srpnja).
Jedan od argumenata koji Kina koristi protiv Arbitražnog suda, a što ima implikacije i za arbitražni postupak sa Slovenijom, od kojeg je Hrvatska odustala, navodna je pristranost sudaca Arbitražnog suda. Njih je, s izuzetkom njemačkog suca, kojeg su odabrali Filipini, imenovao japanski diplomat i jurist Shunji Yanai, predsjednik hamburškog Međunarodnog suda za pravo mora od 2011. do 2014. Liu Zhenmin, zamjenik kineskog ministra vanjskih poslova, upravo ga je optužio zbog podvale. Službeni komentar kineske agencije Xinhua prikazuje Yanaija “poznatim japanskim desničarom, koji je 2014. vodio povjerenstvo eksperata što su japanskom premijeru Shinzu Abeu predstavili izvješće u prilog odustajanja od zabrane prava kolektivne samoobrane” (Xinhua, 8. srpnja). Argument je nategnut, ali nema dvojbe da su Shinzo Abe i japanski strah od američkog odustajanja u obrani istočne Azije važni elementi u ovoj priči. Kad je riječ o obrani, japanski je premijer lišen svih iluzija. Poput svog djeda Nobusuke Kishija, premijera (1957. – 1960.), koji je u pregovorima sa SAD-om pokušao osigurati japansku ravnopravnost, Abe je u svojoj knjizi “Prema lijepoj zemlji” (2007.) ravnopravnost povezao sa spremnošću na samoobranu: “Vojni savez je krvni savez. Ako mi Japanci ne lijemo krv, ne možemo biti ravnopravni Americi.”
P.S.: Intervju što ga je ministar Zlatko Hasanbegović dao Milani Vuković-Runjić (Jutarnji list, 10. srpnja) dao je povoda mnoštvu uznemirenih blogerskih komentara. Naime, drugovi kulturnjaci su osjetili nepodnošljivu opasnost – da Hasanbegoviću nije, kao što su se nadali, došao kraj. Posebno su zanimljivi komentari starog agitpropčika Pere Kvesića, kojega su naši zaboravljivi mediji prije nekog vremena uskrsli u obliku simpatičnog erotomana i prijatelja malih lisica. Kvesić optužuje Hasanbegovića (naravno bez argumenata – “opće je poznato”) da je proračunskim novcem raspolagao “potpuno voluntaristički”.
Ovako vremenski obojena terminologija morala bi izazvati oprez, ali to i nije potrebno kad se pročita par fenomenalnih rečenica što slijede: “Voluntarizam u politici je pak osnova svake diktature. Diktatura i nije drugo nego voluntaristička vlast, moć da se napravi bilo što nikome ne obrazlažući i potpuno neodgovorno, nikome ne polažući račune” (blog.dnevnik.hr/babl, 11. srpnja). I to piše Pero Kvesić, uvodničar sa Savjetovanja o idejnoj borbi u sferi kulture i stvaralaštva u organizaciji CK SKH za idejna pitanja i informiranje (23. svibnja 1984.), na kojemu je rekao i ovo: “Posljednji put, koliko se sjećam, sličan prodor [klasnog protivnika] u sredstvima masovnog informiranja imali smo sedamdesete i sedamdeset i prve. Nakon kraha ‘maspoka’ trebalo je više od desetljeća da se slična taktika ponovno pokuša masovno primijeniti. Ako nas historija dobro uči, ukoliko ovu bitku dobro izvedemo, mogli bismo očekivati najmanje deset godina relativnog zatišja”. Bitku nisu dobro izveli i za ciglih šest godina prestalo je svako zatišje, krov se urušio i nastupio je potop – Kvesićeve diktature. Ni ovu bitku nećete dobiti, a za ulogu Herr Flicka i Helge, kako na blogu predstavljate Hasanbegovića i Željku Markić, bolje su kvalificirani Kvesić i njegov sudrug Goran Babić, jedini autentični politički emigrant iz ove odveć tolerantne zemlje.
Autor: Ivo Banac/jutarnji.hr
