Isti upitnik stoji nad Žnjanom i nakon 18 godina
Imam sreću da živim na, po mome skromnom mišljenju, najboljem mjestu u Splitu – nasred Firula.
Odavno urbanistički “zaključena” Hektorovićeva ulica, u neka vremena kad se grad promišljao temeljitije i pristojnije, kao i sama plaža Firule, godinama odolijeva divljačkim “nadogradnjama” ili devastacijama. Za njih, naime, baš i nema prostora, a one tri-četiri nove vile nastale na terenu starih, srušenih, posve su pristojne.
Tako “razmažen” životom u boljem od gradskih urbanističkih “svjetova”, iako u banalnoj stambenoj zgradi, naročito sam osjetljiv na manje ugodna okruženja. A Split, kao što znamo, ima i radikalno drukčije vedute i takav, “najlipši na svitu”, neke nevjerojatno ružne dijelove.
Pritom ne mislim samo na rubna područja masovne socijalne divlje izgradnje. Neki od najvećih zločina u prostoru nastali su kao posljedica građevinsko-poduzetničke pohlepe u njegovim (potencijalno) najatraktivnijim prostorima.
Ne moram za to ići daleko od mog uglavnom ubavog kvarta jer već u njemu, na “faksimilno” obnovljenom kupališnom objektu na Bačvicama, došlo je do nadogradnji i raznih “naljepnica” koje su u očaj bacile njegova autora, arhitekta Antu Kuzmanića, koji je prije četiri godine za “Slobodnu” izjavio: “Prije 14 godina, kada je bila gotova dogradnja kupališnog kompleksa na Bačvicama, bio sam najsretniji čovjek na svijetu. Danas tuda od muke ni ne prolazim jer mi je tako lakše. Tamo više ništa nije isto…”
Nabrojio je on što sve nije isto, ali tu ugostiteljsku kakofoniju ne treba opisivati nikom tko je Bačvicama ikad prolazio, naročito ljeti.
Iste te 1998. godine, dok je Ante Kuzmanić još bio “najsretniji na svijetu”, mnogo radikalniji prostorni iskorak, i to golemi, u more, dogodio se koji kilometar istočnije, na Žnjanu. Proširenom za doček Pape. Meni i supruzi odjednom je postalo vrlo zanimljivo prošetati u tom pravcu, umjesto uvijek na zapad, od Zente prema Rivi.
Sjećam se kako smo se oduševljavali tim proširenim lungomarem, dok je još bio poludovršen, ali dao se tu naslutiti potencijal plažnog pojasa poput, recimo, jednog Venice Beacha, s ugodno raspoređenim sportskim i ugostiteljskim sadržajima.
Ali, onda sam se sjetio da ne živimo u Los Angelesu i da je u našem gradu hrpa zapuštenih ledina i poludovršenih građevina, a Žnjan se doimao upravo takvim prevelikim izazovom – nikad veće prašnjave pustopoljine u ovom gradu, ko stvorene da je se ostavi takvom ili, još gore, pogrešno iskoristi. “Znaš ti nas”, rekao sam, “ovo bi moglo ostati ovako tko zna dokad, pa još kad se počne nabacivati svašta bez reda…”
Nad tim ogromnim novim pojasom uz more nadvio se tada golemi upitnik. Kao tadašnji urednik jedne sekcije tjednika “Nedjeljna Dalmacija”, odlučio sam ga doslovce materijalizirati. Uz tekst (bivšeg) novinara Leopolda Botterija preko čitave duplerice, iznad “postera” žnjanskog platoa, pet dana nakon odlaska Ivana Pavla II. (9. listopada 1998.), uz egidu “Lice grada”, kočilo se veliko pitanje koje je sugeriralo izgubljenost u prostoru i bojazan da odgovor još dugo nećemo imati: “200.000 kvadrata – a što ćemo sada?!” Na fotografiji, naravno, još ništa osim novonastale “prerije”, a obronci u pozadini još su dovoljno zeleni.
Dirljivo je danas čitati što se sve tamo zamišljalo. Realizirana je samo poludivlja kupališna zona, koju su građani, usprkos “cirkusu” u zaleđu, masovno prigrlili, koristeći ostatak kao parking koji za ljetne gužve podsjeća na sajam rabljenih automobila.
Povremeno sajamski prostor, napadnut od ugostitelja s uglavnom ružnim montažnim objektima, najugodniji je u tom uskom dijelu uz more i na mjestima koje je zapasalo samoniklo zelenilo, iako se i tu nađe istovarene šute i drugog krupnog otpada, ali sve ostalo na platou i u pozadini uglavnom je odvratno, kancerogeno urbano tkivo.
Podsjetimo što je pisalo u podnaslovu spomenutog teksta u “Nedjeljnoj”: “Pomorsko dobro nasuto zemljom već su proglasili gradskim ventilom, gradskim plućima, novom Rivom, a neki čak ulaznicom u 21. stoljeće.”
U samom tekstu navodi se da su “urbanisti navodno formirali radno tijelo koje bi kroz sljedećih godinu ili dvije dana pripremilo materijale temeljem kojih bi se raspisao natječaj za konačno rješenje, a tada bi se moglo krenuti u potragu za investitorima”. Naglasak je, naravno, na – “navodno”.
Razne ideje su nabacane u tekstu, tadašnji gradonačelnik Škarić tamo je čak vidio i – stadion. Spominjao se luksuzni hotel, marina, neki su se zalagali da se prostor ostavi takvim kao mjesto za masovke poput one koja je upravo bila prošla… Arhitekti Rošin i Ivanišević bili su vrlo suzdržani jer valjda ni oni nisu imali pojma.
U svakom slučaju, veliko, očajničko pitanje s te duplerice i danas stoji iznad Žnjana. Prošlo je ne godinu ili dvije, nego njih čak 18, a odgovora na njega – nema! Tko je gdje mogao, “čoknuo” je za sebe dio tog “iskoraka u 21. stoljeće”.
Dva su desetljeća gotovo iscurila, a naše navodne urbanističke vizije realizirane su samo kao prostorni košmar kojem još ne možemo sagledati kraj. Ono iznad ceste nepovratno je nagrđeno, ali sam plato još izaziva svojom prazninom koju bi trebala ispuniti neka veća urbanistička i politička pamet od ove koja (ne) postoji u gradu Splitu. Ukratko, što je god više prostora za greške i uzurpacije, one će – iskustvo nas uči – biti veće.
“A što sad?” naše je vječno pitanje. Valjda nam neće tek preostati, kao Kuzmaniću na Bačvicama, da tamo, tko zna dokad, od muke više ni ne prolazimo.
Izvor: slobodnadalmacija.hr
