MARKO LJUBIĆ: Opasna pozadina pakta Milanović-Beljak
Zoran Milanović je napravio lukav i strateški dobar posao s Krešom Beljakom. Već danima se vodi rasprava o tome s kim će u predizbornu koaliciju HSS, koga je nazad nekoliko mjeseci preuzeo samoborski političar Krešo Beljak. Izvlače se razni argumenti, od istinskih političkih do krajnje trgovačkih, pa je bit ovoga osvrta upravo na pokušaju razlučivanja trgovačkih od političkih elemenata.
A to i nije naročito teško.
Vratimo se Milanoviću.
Njegova šapa nad imenom i simbolikom stranke Stjepana Radića nastavak je agresivnog stavljanja šape na ime i simboliku dr Franje Tuđmana tijekom cijelogodišnje kampanje i ponašanja tadašnje Kukuriku vlade, koja je eskalirala u predizbornoj kampanji. Milanović se u pokušaju retuširanja stvarnoga političkoga programa vrlo lukavo i vrlo pametno poslužio u ovome slučaju i Radićem.
Zavarat će dio naivnih ljudi, prije svega modelom medijske proizvodnje zaborava, a s druge strane, njemu važnije je – napravit će štetu konkurenciji.
Milanović je ovim potezom najavio bitno drugačiju kampanju, vrlo vjerojatno oslobođenu radikalnih i militantnih tonova, koji su njegovu političku kampanju potpuno obilježile uoči prethodnih izbora. Na taj način ne riskira svoje glasače niti izborno tijelo, koje će svaki postupak svake vladajuće lijeve koalicije podržati izlaskom na izbore i glasovima. U to nema sumnje, niti je ikada bilo.
Milanoviću je doduše i pozicija danas u odnosu na prethodne izbore bitno drugačija.
Tada je bio u izgubljenoj poziciji, danas mu je savez Mosta i HDZ-a poklonio javni zaborav svih svinjarija koje je uradio tijekom četverogodišnjega mandata.
Milanović je u puno komfornijoj poziciji od konkurencije kad je riječ o odnosu njegovoga izbornoga tijela prema njegovim političkim porukama i postupcima. Njegovo izborno tijelo mu neće zamjeriti baš ništa, dok će izborno tijelo Plenkovića itekako procjenjivati po porukama i namjerama.
Najbolji dokaz za to je Milanovićev izborni rezultat na prošlim izborima, kada je usprkos potpuno militantnoj, ratnohušakačkoj kampanji, punoj brutalne agresije i otvorenoga divljaštva prema svim simobolima hrvatskoga naroda usred Zagreba dobio oko pedeset tisuća preferencijalnih glasova.
Uz to, nosio je realno obilježje jedne od najgorih vlada ne samo u Hrvatskoj nego i u širemu europskom okružju izvan svake konkurencije, s ministrima duboko umočenim u koruptivne skandale, nasilništvo, do izdaje elementarnih nacionalnih interesa.
Treba li navoditi remont MIG-ova, lex Perković, nedavno otkriveno teško zlodjelo prijevare Europskih fondava s državnim pogodovanjem velikim trgovačkim društvima i to na štetu sela, ponašanje Vesne Pusić tijekom cijeloga mandata i odnosom prema Srbiji pogotovo u sporu pred stalnim sudom u Haagu, zatim financiranje čitavoga niza izrazito klevetničkih i antihrvatskih programa, inicijativa, filmova,uništavanje autentičnih nacionalnih vrednota do potpune relativizacije temelja suvremene Hrvatske – Domovinskog rata?
I stotine drugih vrlo konzistentnih političkih postupaka sve do nasilja nad brakom, obitelji, do prijevare s ponuđenom strategijom obrazovanja i kurikula.
Svi to znamo.
To znaju Milanovićevi birači.
Upravo zbog toga ga i biraju.
To je prva temeljna pozicija s koje treba poći u analizu ovoga što on danas čini s Krešom Beljakom.
Dakle, njegov cilj nije ojačati svoju poziciju i animirati svoje biračko tijelo dovodeći mu kao vrijednost Stjepana Radića, jer je ono negativistički animirirano trajno i bezuvjeto 25. Lipnja 1991. godine proglašenjem hrvatske neovisnosti koju su doživjeli kao smrtnu opasnost. Njegov cilj je unijeti zabunu, nered i oslabiti suparničko biračko tijelo.
To je majstorski uradio.
Kako mu je to pošlo za rukom?
Vrlo jednostavno.
Milanović može zajamčiti svakome u Hrvatskoj sigurniju nadnicu na račun državne vlasti i države, nego HDZ.
Beljak je kao običan trgovac, koji se zbog teških temeljnih devijacija političke paradigme u Hrvatskoj naziva političarem, kao i velika većina aktualnih hrvatskih političara na rukovodećim položajima u većini stranka desnice, točno znao da mu Milanović može daleko više platiti nego Plenković.
Ne radi se tu samo o očekivanoj pobjedi ljevice, koja je usprkos svemu okretanje ražnja bez zeca, ako desnica reagira refleksom državotvorne političke opcije, iako je to najbitnije svakome trgovcu na buvljaku.
Savez s Plenkovićem, ako Plenković pobjedi na izborima i formira Vladu, Beljaku ne bi mogao donijeti ni iz bliza ono što mu može osigurati Milanović ukoliko on pobjedi.
Evo razloga.
Milanović u svakome dolasku na vlast, bio on bili njegovi prethodnici nema ni malo obzira ni prema jednome načelu profesionalne i prirodne političke smjene vlasti. On i njegove kalicije će pomesti stotine, tisuće, više tisuća ljudi sa svih mogućih državnih, javnih, društvenih i svakih drugih pozicija, pa i onih na koje nemaju izravan utjecaj, ali mogu računati na sve moguće pritiske, čime se otvara tisuće i tisuće novih sinekura.
U tom Milanovića neće, niti može spriječiti ni jedan formalni okvir s EU, niti jedna Konvencija, niti jedno političko pravilo niti bilo koje načelo profesionalizma, korisnosti, kvalitete.
Ništa Milanovića u tome neće omesti jer je njegovo političko izvorište avangardizam i revolucija, a u tom slučaju baš sve je dopušteno.
A neće ga omesti ni infrastruktura antifa udruga koju potpuno kontrolira on i ancionalno-globalistički saveznici iz svijeta, jer su se sve te udruge pretvorile na javnoj sceni u parapolitičke strukture aktualne antifa ljevice.
Dakle, Milanović može i hoće sjeći koliko bude trebalo kako bi namirio potrebe i apetite svakoga tko s njim uđe u koaliciju i donese mu bilo kakvu korist.
To Plenković ne može što zbog prirode neprijateljskog okruženja koje u svim tim medijskim i parapolitičkim strukturama iza Milanovića ima, ali i zbog svoga političkog profila i karaktera jer njegovo osobno obilježje nije revolucija, avangardizam i politički huliganizam, nego svojevrsna birokratska uljuđena korektnost.
A to nisu pobjedničke osobine naspram Milanovića.
On vjeruje po definiciji u dijalog i to upravo s biračkom sturkturom koja je militantu i huškaču Milanoviću dala pedeset tisuća preferencinjalnih glasova.
To je jednostavno tako.
I, jednostavno duboko pogrešno.
Zbog toga Plenković ako osvoji vlast i formira Vladu ne može nikome ni iz bliza ponuditi ono što može Milanović.
To Beljaka kao trgovac s buvljaka- zna.
Nije bio problem Beljaku dobiti potporu stranačkih tijela HSS-a i nadvladati stavove Marijana Petir jer u situaciji koalicije s Milanovićem i eventualne pobjede te koalicije na izborima najmanje stotinjak ljudi će u tome omastiti brkove.
Ministarstvo, nekoliko mandata u Saboru, desetak petnaest pomoćnika ministara, dvadesetak trideset sinekura u agencijama, tijelima, još toliko u uredima na različtikim razinama, te konačno, šapa nad sredstvima iz EU fondova, ali i mogućnost različitih trgovačkih aranžmana s najvećim trgovačkim i industrijskim sustavima u zemlji više su nego uvjerljiv argument za najveći broj ljudi u tijelima koja su odlučivala.
Pa se ti onda drži načela.
A što u tome svemu kažu načela?
Evo što.
Ni jednoga jedinoga načela nema koje može potvrditi savez stranke koja nosi Radićevo naslijeđe, pojam hrvatskoga sela i Marijanu Petir recimo, s ovakvom Milanovićevom ljevicom. Sva načela su u potpunoj suprotnosti, do uništenja same esencije.
Zbog toga je Beljakovo javno lupetanje o nekakvim programima bezobrazluk švercera na buvljaku najnižega ranga.
Prvo Milanovićeva politika, politički pokret i ideja – nije ljevica. Niti je i u kakvoj sadržajnoj vezi s načelima na kojima je nastala suvremena europska ljevica kojoj po formalnom statusu pripada.
To je negativistički pokret nastao kao preformulirana društvena struktura i parastruktura od ostataka komunističko-jugoslavenskoga poretka duboko impregniranoga velikosrpskim interesima i politikama, sa snažnim antisuverenističkim odnosom prema temeljima hrvatske državnosti. Od provga dana i nikada se neće promjeniti tko god bio na čelu SDP-a jednostavno zbog toga što je to uvjetovano njihovim izbornim tijelom koje se kreće između petsto do sedamsto tisuća glasova.
Europska ljevica, sva i bez izuzetka djeluje u okviru snažnih nacionalnih interesa i snažnoga nacionalnoga diskursa svih europskih nacionalnih država, ljevica u Hrvatskoj djeluje kao antiteza hrvatskoj državnosti.
I, samo zbog toga se naziva ljevica.
Ni zbog čega drugoga.
Upravo iz te pozicije koju smo istakli kao prvu, izrasta i druga snažna politička pozicija, koja nužno filozofski mora biti izraz negacije svake političke prirodnosti. A pojam sela je uz ostalo i simbolika izravnoga suodnosa čovjeka i prirode. Selo je stvaralaštvo, proizvodnja, očuvanje, poštovanje prirode kroz stoljeća, pa je uz sve ostalo simbolika ukupnoga društvenoga odnosa čovjeka i društva prema tradiciji, identitetu, nacionalnim obilježjima i izvornosti, što u potpunosti negira diskurs na kojemu počiva i djeluje Milanović.
Milanovićev diskurs izvire iz totalitarizma, što je nužna pretpostava svake društvene manjine, bio on komunistički, bio aktulani globalistički. Takvi pokreti i politike počivaju prioritetno na ubijanju posebnosti, autentičnosti, izvornosti, prirodnosti, zasnivaju se na okrupnjavanju, kolektivizaciji, industrijalizaciji, stvaranju bezličnih gradskih navodno urbanih struktura i masa prema kojima se onda bez prirodnoga identiteta može primjenjivati masovni pristup medija i stvaranje novoga čovjeka pogodnog za modeliranje i utjecaj.
Tko hoće lako može temeljne principe za to naći u površnoj analizi nastanka totalitarnih sustava u Europi tijekom XX stoljeća, od komunizma u Rusiji preko Hitlerovoga novoga poretka, zatim komunističkih režima do suvremenoga globalnoga poretka, protiv koga upravo ustaju europski narodi i autentične stukture.
Svim tim pokretima i političkim programima crvena krpa bilo je – selo.
Dakle, pristajući u ime HSS-a na savez s Milanovićem, Beljak oduzima HSS-u praiskonsko značenje i svodi ga na trgovačko društvo koje postoji samo radi slučajno organiziranih ljudi koji se u njemu nalaze u datom trenutku.
Primjera radi, o kakvom se strašnom sudaru nelogičnosti i suprotnosti radi, najbolje će posvjedočiti događaj od nazad mjesec dana. HSS-ova eurozastupnica Marijana Petir uz potporu europskih pučana te Hrvatskog katoličkog sveučilišta i Zagrebačke nadibiskupije u Bruxellsu je organizirala predstavljanje bl Alojzija Stepinca.
Srbija je histerično reagirala tražeći od europskih socijalista bojkot predstavljanja popraćen teškim, ružnim i izrazito klevetničkim riječima ne samo protiv Stepinca, nego prije svega protiv hrvatskoga naroda. Drugim riječima, da je Stepinac bio ne znam tko, s najcrnjim povjesnim obilježjima, a da je bio Poljak, Nijemac ili Rus, nikada Srbija ne bi regirala, niti bi Milanovićevi socijalisti – bojkotirali predstavljanje.
Treba li prevoditi?
Tom bojkotu su se odazvali svi zatupnici ljevice iz Hrvatske. Do jedan.
Kakvu nacionalnu politiku od tih ljudi i te političke platforme možemo sutra očekivati?
Ima li netko zdrava razuma iluzija?
Milanovićevi zastupnici u Europskom parlamentu su se svrstali na stranu agresije na hrvatski nacionalni identitet, na simboliku bl Alozjija Stepinca i izravno, kako god to tumačlili, na velikosrpske pozicije koje i danas, i iz Hrvatske upravo uz Milanovićev blagoslov, ali i iz inozemstva vode žestoki rat protiv hrvatske suverenosti.
Što to govori o odluci Kreše Beljka i njegovih stranačkih tijela?
Govori o krahu načela, istine, državotvornosti i osnovne pristojnosti prema Hrvatskoj i njenome narodu.
Uz sve ostalo, s ovom odlukom Beljak je doveo Marijanu Petir i tisuće članova stranke u izrazito neugodnu i dramatično teško poziciju. To je već odavno viđeni scenarij sjeckanja i mrvljenja desnoga političkoga spektra, koji se često provodio preko antifa satelita u HDZ-u, a uvijek duboko i pažljivo isplaniran u antifa centrima djelovanja i planiranja.
Što učiniti?
Ostaviti uzurpatoru da ubije samu ideju na kojoj počiva stranka, ili, otići?
Ili se konačno dozvati pameti na navodnoj desnici i kao odgovor na dramatično urušavanje samih temelja državnosti hrvatskoga naroda, prvo formirati svenacionalni pokret spasa, osvojiti vlast, stabilizirati nacionalnu državu, a nakon toga se vratiti autentičnim političkim različitostima. Samo tada – hrvatskog predznaka.
Autor: Marko Ljubić
Izvor: narod.hr
