Nije HDZ-ova, nego Kukuriku vlada stvorila sistem za razvoj korupcije u državnim poduzećima
Sramotno je da direktor na čelu državne tvrtke dobiva više milijunski bonus iz razloga što je otpustio 1100 radnika – tako je čelni čovjek Most Božo Petrov komentirao najnoviju aferu iz Hrvatskih šuma.
Za političara koji pledira javnost uvjeriti kako ima rješenja za probleme nacije, Petrov bi prvo morao pokazati da uopće zna prepoznati što su problemi. Jer, u cijeloj priči o tajnim ugovorima dvojice čelnika Hrvatskih šuma postoji cijeli niz spornih detalja, ali najmanje sporan je onaj o tome da li neki menadžer zaslužuje bonus zato što je proveo restrukturiranje tvrtke smanjenjem broja zaposlenih. Prava pitanja su sljedeća: Zašto su ti ugovori dosad bili tajni? Zašto su ograničeni na samo dva od tri člana Uprave? Temeljem kojih kriterija su propisani? Zašto nisu realizirani u godinama kad su bili ostvareni? Jesu li razmjerni uspjesima koje je menadžment ostvario? Sva ta pitanja traže odgovore, a neki od njih – prilično je izvjesno – mogli bi otvoriti pravu Pandorinu kutiju mutnih klijentelističkih odnosa koji su postojali u samoj srži vladavine Kukuriku koalicije.
Ipak, nijedno od tih otkrića neće ponuditi lijek za osnovnu bolest kojom su zaražena faktički sva domaća javna poduzeća, a čije je ishodište upravo u shvaćanju njihove funkcije na način na koji je shvaćaju domaće političke stranke, a gdje očito ni Most nije iznimka. Problem javnih poduzeća, pa tako i Hrvatskih šuma, nije u tome da svojim čelnicima isplaćuju milijunske bonuse, već u tome da se te čelnike kadrovira, a potom i financijski nagrađuje, bez ikakvih mjerljivih i transparentnih kriterija, isključivo temeljem diskrecijskih odluka politike. Cijeli sustav zapravo je postavljen da funkcionira u takvoj hijerarhiji, pa se profesionalizacija prvo destimulira katastrofalno niskim financijskim uvjetima za top mendžment, a potom podobni kadrovi “ispod stola” nagrađuju bonusima i raznim drugim netransparentnim povlasticama. Iako se u javnosti za rodonačelnika klijentalizma u javnim poduzećima drži HDZ, ključnu ulogu u uspostavi sustava koji je danas na snazi odigrala je baš Kukuriku vlada, donošenjem nakaradne odluke temeljem koje je čelnicima javnih poduzeća plaća ograničena na razini ispod premijerove, u načelu ne više od 19.000 kuna. Štetni efekti takve odluke bili su mnogobrojni. S jedne strane, stvorene su ridikulozne situacije gdje, primjerice, čelni čovjek nacionalne elektroenergetske kompanije zbog manje godina staža ima nižu plaću od nekih svojih iskusnijih podređenih, ali i pet puta manja primanja od vanjski angažiranog zavarivača na projektu nove elektrane koju kompanija gradi. S druge strane, takva politika plaća u javnim poduzećima svela je menadžere u kategoriju državnih dužnosnika, podređenih i apsolutno ovisnih o volji političke vlasti – što je pak umanjilo bilo kakvu mogućnost njihovog autonomnog djelovanja. Na koncu, cijeli sustav je postao još plodnija zona za korupciju, gdje – a Hrvatske šume su dobar primjer za to – ljudi s plaćom od dvije tisuće eura donose odluke koje pojedinim tvrtkama donose ili odnose desetke milijuna eura profita. Vjerujemo li da prilika čini lopova, imamo li se pravo čuditi kad otkrijemo da državni direktor plaćen u razini referenta neke od većih domaćih banaka, sudjeluje u korupcijskim aranžmanima? Utoliko, priča iz Hrvatskih šuma će se ponavljati i ubuduće, pa će čelnike neke državne tvrtke imenovati ministar iz krugova svojih poznanika, stranačkih drugova, prijatelja ili čak vjerovnika. Javna poduzeća moraju voditi ljudi koji će imati plaću usporedivu sa sličnim tvrtkama iz privatnog sektora, a koji će biti birani temeljem javnih natječaja – zašto ne i međunarodnih? – i kojim će ciljevi biti vrlo jasno definirani na početku njihovog mandata, a plan provedbe precizno definiran za svaku od godina koje slijede.
Problem je što gotovo nitko od današnjih aktera na političkoj sceni nije kapacitiran za takav način djelovanja, koji uključuje dugoročno planiranje, preuzimanje odgovornosti i radikalni raskid s konceptom zadovoljenja trenutačnih političkih interesa i instinkata. Zbog toga se stalno traže kozmetička instant rješenja iz čarobnog šešira, poput uvođenja “head huntera” u proces kadroviranja – koje je na prošlim izborima predlagao Most. Što bi to točno takvi vanjski konzultanti promijenili, ako kreatori politike smatraju da “bonuse ne zaslužuju oni koji otpuštaju radnike”? Nadajmo se tek da Most nikad neće doći u priliku kadrovirati čelnike Hrvatskih željeznica…
Izvor: jutarnji.hr
