SILVANA DRAGUN: Metafizički pjesnik s energijom dalmatinskog krša
Ove godine obilježava se 125. godišnjica rođenja Tina Ujevića, velikana hrvatske moderne. To je prilika da se podsjetimo njegovog bogatog književnog djela i specifičnosti njegova stvaralaštva.
Borci viču: Konja! A mornari: Jedra!
A ja, opit glasom pomorkinja vila,
žudim samo plavet, Vasiona Njedra,
i ja vičem: Krila! – krila, krila!
(Vasionac)
Život i djelo
Tin Ujević, pravim imenom Augustin Josip Ujević rođen je 5. srpnja 1891. u Vrgorcu. Njegov otac, Ivan Ujević, bio je učitelj rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini, a majka mu je bila Bračanka, iz mjesta Milne. Prva tri razreda osnovne škole Tin je pohađao u Imotskom, dok je osnovnu školu završio u Makarskoj. 1902. odlazi u Split gdje se upisuje u klasičnu gimnaziju i živi u nadbiskupskom sjemeništu. Nakon završene srednje škole u Zagrebu upisuje studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije i filozofije na Filozofskom fakultetu. Za vrijeme studija približio se Matoševu književnom krugu, počeo objavljivati pjesme i kritike u Hrvatskoj mladoj lirici, zajedno s Andrićem, Galovićem, Kamovom i drugim piscima. Nakon jedne oštre polemike razišao se s Matošem, napušta dotadašnja pravaška uvjerenja te se okreće jugoslavenskom integralizmu. Prekretnicu u njegovom književnom stvaralaštvu čini odlazak u Pariz 1913., kada se upoznaje s novim književnim strujanjima i Baudelaireovim pjesništvom koje će na njega ostaviti trajan pečat. Nakon šest godina provedenih u Parizu vraća se nakratko u Zagreb, a zatim odlazi u Beograd, gdje je, s kraćim prekidima, ostao sve do 1929. integriravši se u tamošnje književne i kulturne krugove. U Beogradu objavljuje pjesničke zbirke Lelek sebra (1920) i Kolajnu (1926). Obje ove zbirke nastale su tzv. ”pariškoj fazi” (1916–1919).
”Tada opet jednom nad svladanim grobom
motrit ćemo svemir novim osvjetljenjem.
Vladat ćemo opet svojim rosnim sobom,
i ljubavnim plačem i požarnim htijenjem”
(Vječni prsten,1918.)
Od 1929. godine nastupa njegova zrela tzv. ”boemska faza”. Razočaran politikom jugoslavenskog unitarizma koji je bio maska velikosrpske ideologije Tin će se potpuno posvetiti poeziji. Ubojstvo hrvatskih zastupnika u Skupštini 1928. i šestojanuarska diktatura 1929. zasigurno su prethodile takvoj odluci. O svom rastanku s beogradskom politikom piše: ”Mi smo imali da budemo jedna vojska. Ali srca su naša, o drugovi, bila podvojena: vi ste tražili korist, a ja samo ljepotu.” (Drugovima)
Zreloj ili boemskoj fazi pripadaju dvije zbirke pjesama Auto na korzu, 1932 i Ojađeno zvono, 1933. Ovdje ćemo izdvojiti njegovu plodnu splitsku godinu 1930., kada je u Jadranskoj pošti objavio oko 125 kritičkih tekstova, podlistaka i eseja.(Jadranska pošta je bio dnevni list iz Splita koji je izlazio od 1925. do 1934.) Tijekom posljednjeg boravka u Splitu od 1937. do 1940. objavio je dvije knjige eseja pod naslovima Ljudi na vratima gostionice i Skalpel kaosa. Uz Zagreb, Split, Beograd, Krivodol i Pariz, Ujevića je vezalo i Sarajevo gdje je boravio sedam godina. Za vrijeme NDH u Zagrebu je radio kao prevoditelj u Ministarstvu vanjskih poslova. Kkomunističke vlasti mu to vjerojatno nikad nisu oprostile, pa mu je nakon rata javno djelovanje bilo zabranjeno. Iz tog razloga mu je posljednja i najopsežnija zbirka pjesama Žedan kamen na studencu objavljena tek 1954., iako je bila pripremljena za tisak 1944. Tin Ujević je umro u Zagrebu 1955.
O Ujevićevu pjesništvu
U Ujevićevu pjesništvu zamjećujemo razvoj od ranog modernizma, simbolizma, njemačkog ekspresionizma, preko talijanskog futurizma do francuskog nadrealizma. On je ničeanac i parnasovac blizak rimbaudovskoj lirici, polivalentan, lirski eteričan pjesnik čija riječ ”reže do munje vedri obzor dana” (Visoki jablanovi). Njegovu parišku fazu obilježava utjecaj Baudelairea, Verlainea i Rimbauda, te odmak od Matoševe poetike, dok je zrela faza obilježena višeslojnim modernističkim rukopisom. Njegove pjesme i eseji kao da plove onkraj neba i zemlje povezujući prošlost i budućnost, zavičaj i jastvo, energijom duha i ekspresijom estetskog bitka. Za Tina možemo reći parafrazirajući njegove stihove da je bio pjesnik šestog čula, sin Prometeja i biograf duša. Do kraja života mistik strasti, putnik kroz vrijeme, orač koji nema zemlje. Ujević je nadasve metafizički pjesnik koji s kruništa misli traži odgovore na temeljna egzistencijalna pitanja. Ponekad su ta traženja završavala u nihilizmu i skepsi kao u pjesmama Duhovna klepsidra i Suvišni epitaf. No, ponekad su završavala u vjeri. Za Tina je stvaranje imperativ koji znači osloboditi se, nadići sebe. On je pjesnik ekstaze zgnječen veličinom neba. Za sebe će radije reći da je vasionac, kroz ocean neba –moreplovac. Istovremeno boem i asketa. No, njegova je boemija značila više od umjetničkog habita. On se njome branio od provincijalizma i uskih društvenih okvira koji vode u licemjerstvo, isprazno kruhoborstvo. On je časno i pošteno živio svoje siromaštvo. Ujević se za razliku od Rembauda nikada nije želio odreći umjetnosti da bi se posvetio urednom građanskom životu, nego je do kraja ostao vjeran svom pozivu – viteštvu riječi. Pripadao je svima i nije pripadao nikome. Njegovi ideali su skriti u mističnim krošnjama jablanova koji simboliziraju istinsku slobodu i duhovnost. Tina nikada nije zanimalo ono što je na površini, jer on je uvijek tražio ono što je u dubini, na dnu oceana, u korijenu bića i stvarnosti. Njega zanimaju krajolici svjetlosti i jezik ptica. Njegovo poetsko hodočašće ljepoti obilježeno je transcendentnim. U Nostalgiji svjetlosti kaže: ”Bojim se: plavi val će da ponese slaboću moju u vis što me vreba.”
Njemu je dovoljna tek jedna moćna riječ da poleti među zvijezde. Drugima nisu dovoljni ni hramovi, ni knjige. Tinove pjesme nose pečat duhovne autobiografije, egzistencijalnih nemira i misaone katarze. ”Samo sam putem tunela i rovova došao do otkrića: tako sam sitan i malen, u jezgru i srži tek – dijete.” (Svjetlo na rukama, 1940.)
Njegove pjesničke ekstaze ponekad dodiruju ništavilo, ali i evanđelje. Tin je znao junački u svom šeširu nositi patnju.
”I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.”
(Uhapšen u svojoj magli)
U svojim spiritualističkim lutanjima tražio je cjelinu bitka ustrajavajući u kozmičkom bratstvu, jednoj krvnoj vezi, jednoj sudbini svijeta i planeta.
”Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braći”.
(Pobratimstvo lica u svemiru)
On je poeta koji raskrinkava laž i sljepoću duha. Razmišljam kako bi Tin danas pisao? Danas, kad se ljudi gledaju preko nišana razdijeljeni u tisuće frakcija, kad svatko gleda samo sebe, Tin bi pozvao ljude da skinu maske.
”Na sve strane, svakim putem neke crne, teške maske. Gdje su duše? Gdje su misli? Na sve strane samo maske.”
(Maske iz Mamurnih jematvi)
Silvana Dragun
