Zürich, San Francisco, New York, London: svi žele mladog genija s Kalelarge
Tek je završio srednju školu. Ovih dana otišao je u Hong Kong na Međunarodnu matematičku olimpijadu. Tamo je Zadranin Daniel Paleka bio jedan od 602 natjecatelja, iz 109 zemalja svijeta. Rezultat: srebrna medalja!
Daniel sigurno nije „običan“ momak, njegovi matematički uspjesi i način na koji pristupa matematici su sasvim iznimni. On je i prethodne dvije godine odlazio na međunarodne matematičke olimpijade: Iz Cape Towna u Južnoafričkoj Republici vratio se okićen srebrnom medaljom, tada je bio u drugom razredu srednje škole. U trećem razredu je opet osvojio srebro na Međunarodnoj matematičkoj olimpijadi, održanoj na Tajlandu.
Upisao je matematiku na PMF-u i na jesen ide u Zagreb.
Već u osnovnoj školi isticao si se u matematici i informatici. Odakle je počelo, je li na poticaj roditelja?
– Neee, moji roditelji nemaju veze sa matematikom. Privukle su me u osnovnoj školi matematika i informatika, ali ne kao neki skup simbola i pravila, već je to doslovno bilo jedino zahtjevno čime sam se mogao baviti. Druge predmete je trebalo naučiti, jedino ovdje je valjalo razmišljati, to mi je bilo zabavno. Zato je matematička gimnazija kasnije bila logičan izbor, odnosno Srednja škola Franje Petrića.
Tamo si se već puno više mogao baviti matematikom i krenuti na natjecanja?
– Nemojte da zvučim čudno, ali školska matematika oduvijek mi je bila dosadna, prejednostavna. Nekom principu vas nauče i onda ga primjenjujete u rješavanju zadataka. I to je to, reproduciranje stečenog znanja. Natjecateljska matematika je nešto posve drugo i to je moj svijet, tamo ne postoji zadatak u kojem ćeš se dosjetiti nečega od prije, već te natjera da smisliš kojim putem treba ići da bi došao do rješenja. Uvijek novo, uvijek drugačije, nikada vezano uz naučeno gradivo, sam moraš „izmisliti“ načine kako ćeš nešto riješiti.
Meni je čudesno da se na matematičkim olimpijadama, gdje takvi ispiti traju četiri i pol sata, niti jedne godine nisam „raspao“. Držao sam koncentraciju i eto, svake godine srebro. Zlato nose matematičari s Istoka, europske zemlje za njima zaista još zaostaju.
Upisao si matematiku na PMF-u, kako vidiš svoju budućnost? U Hrvatskoj ili…?
– Znao sam da ću studirati matematiku, jedino nisam znao hoću li otići u Zagreb ili na Cambridge. Ja uistinu moram, makar tek nakon tri godine preddiplomskog studija, školovanje nastaviti vani. Ne znam hoće li to biti ETH u Zürichu, hoće li biti San Francisco ili New York, London… U matematici sam na vrhu svijeta i tu je problem, ja moram koristiti znanje koje imam; mi sa svjetskih matematičkih olimpijada znamo koji je to „teret“, ali i potreba da se baviš onim u čemu si najbolji, onim što znaš…
Znači li to trajni odlazak iz Hrvatske?
– Ja bih volio ostati u Hrvatskoj. Problem vidim u tome što, kako sad stvari stoje, u Hrvatskoj postoji vrlo mali broj radnih mjesta na kojima bih ja bio zadovoljan. U privatnom sektoru, IT industriji, Ericssonu, Končaru… Ne kažem da bih želio otići iz Hrvatske. Ali želim veliki intelektualni angažman i primjenu onoga što sam opisao da radimo na svjetskim matematičkim olimpijadama, kaže Daniel Paleka, koji je u više navrata spomenuo zadarsku Gimnaziju Franje Petrića, opisujući na koji ga je način oblikovala, u zdravoj atmosferi, u kojoj jednako „partijaju“ i olimpijski prvaci i oni puno manje uspješni učenici.
– Nisam skučen u svom svijetu, nasmijao se Daniel.
No njegova predanost matematici, želja za dosezanjem ciljeva povezanih s njegovim golemim znanjem i sposobnostima, te strast kojom tome prilazi – sve to njegovog sugovornika, hoćeš-nećeš, uistinu impresionira…
ADIO, LIJEPA NAŠA
– Ne kažem da bih želio otići iz Hrvatske. Ali problem vidim u tome što, kako sad stvari stoje, u Hrvatskoj postoji vrlo mali broj radnih mjesta na kojima bih bio zadovoljan
Izvor: ovdje
