EGZORCIZAM PRIJE LUSTRACIJE
Lustracija nužna zbog nadolazećih naraštaja
Nećemo o ustašama i partizanima, oni pripadaju povijesti, ali kome pripada sama povijest ili barem pisanje te iste povijesti?
Ako je suditi po izjavama koje su se ovih dana rasprostrle od Srba do Srbije, Hrvate će još dugo uhoditi načertanijski neopretenzionisti koji se profiliraju i aktualiziraju po institucijama koje nisu hrvatske niti europske, i po ledinama koje jesu hrvatske, prenoseći nam sugestivne i revizionističke poruke o odlukama koje ih se ne tiču i šuteći o žrtvama koje ih se tiču. Kako je to moguće, u slobodnoj, demokratskoj republici Hrvatskoj u 21. stoljeću, u Europskoj uniji čija smo članica, imati u Srbu okupljanje koje veliča četničke zločine pogubljenih Hrvatica i Hrvata?
Da, veliča ih se samim okupljanjem, osim ako je nabijanje monsinjora Jurja Gospodnetića na kolac i pečenje na ražnju pred rođenom materom iznimka preko koje trebamo olako prijeći, jer ‘ustanička’ fešta je u pitanju. A ne, nije monsinjor Juraj iznimka, žrtve ovakvog srbočetničkog tretmana broje stotine nevinih duša koje su životom platile svoje katoličanstvo i hrvatstvo. Nećemo reći da je ovo zabrinjavajuće pitanje, ono je tek odraz ideoloških struktura koje nikada nisu raskrstile s prošlošću noseći u sebi balvanski i jugosoldateskni mentalitet koji nije premošćen niti dvadesetpet godina nakon utemeljenja samostalne hrvatske države, što nama koji smo odgojeni i obrazovani u demokratskom ozračju, izgleda redikulozno.
Ne znam dade li se uopće objasniti do koje mjere za mladog čovjeka može biti smiješna, nezgrapna, promašena, devijantna, nesposobna i licemjerna državna politika koja se nikada ozbiljnije nije uhvatila ovog problema i lustrirala aktere koljačkih trakavica od čijih zločinačkih posljedica i titoidnih rašljara koji Jugoslaviju više ne mogu naći ni u podzemnim vodama jer je otišla kvragu, ali nam je svako toliko oživljavaju u tim svojim partijskim reptilarijima, mi Hrvati ginemo još i danas – u zemlji koja ekonomski stagnira i osuđena je na jedno te isto, učmalo, neprosvjetljeno i neproduhovljeno vodstvo, s koje god strane okreneš ili kreneš, s desne ili s lijeve, svako je opterećeno isključivo vlastitom ulogom u tom carstvu podjele fotelja i nikada ne naprave ništa od onoga što obećaju, a kamoli da bi konačno proveli moralno obvezujuću lustraciju zbog mladih naraštaja koji dolaze ili ostaju ovdje nakon njih, naprosto da ih rasterete od utega prošlosti i dopuste im graditi jedan zdraviji svijet koji ne bi smio upasti u zamku totalitarističke svijesti koja se kod nas još uvijek njeguje i javno podržava – preko Kumrovca do nelustriranih institucija (među koje se ubrajaju i sveučilišta) pa nadalje.
Tih kobnih četrdesetih godina 20.-tog stoljeća, isti srbočetnici ustanici imali su svoje divizije i u Slavoniji. U Vrpolju, malom pitomom slavonskom mjestu koji je za sirotinju s krškog dalmatinskog područja bio nešto poput kalifornijske doline u kojoj je utočište od gladi pronašla i obitelj mog pradjeda, bezrazložno su ubijani mnogi civili, vjernici i Hrvati. Sreća obilatih plodova zemlje u slavonskoj ravnici nije dugo potrajala. Moja baka je jedne noći ostala bez svog oca – imala je osam godina i sedmero braće i sestara. Nećemo o ustašama i partizanima, opet ćemo o srbočetnicima i velikosrpstvu, jer su ga upravo oni i ubili zavezavši ga živa za zaprežna kola, vukući ga tako po mjestu, naknadno mu lomeći kosti i zabijajući mu čavle u lubanju. Dok je još disao, zakopali su ga u glib. Nakon šezdeset godina od ovog strašnog događaja, moj otac, rodica Mare i ja krenuli smo na ekshumaciju koja se za vrijeme postojanja Jugoslavije nipošto nije mogla obaviti. Treba li nakon ovoga uopće reći da ne postoji komunizam s humanim licem i da nema ništa simpatično u režimu kojemu je represivni aparat služio za smicanje onih koji nisu prihvaćali kulturu balkanske jegulje koja se mrijestila od Vardara pa do Triglava, ako više itko uopće zna gdje je to. Vidjela sam i opipala jedan od čavala koji su pradjedu bili zabijeni u glavu, o čemu svjedoče i rupe na lubanji. Vidjela sam te polomljenje kosti, napose u sjećanju nosim onu bedrenu. Magla, sivo nebo i kiša, neka mučna šutnja i konačno dočekani put za Dalmaciju gdje su sada već starci, moja baka i njeni preživjeli brat i sestre pokopali svoga oca.
Bila je to velika utjeha i mir za čitavu našu obitelj, ali što ćemo s tisućama i tisućama onih koji nikada neće biti ‘sretnici’ poput nas? Je li pošteno da oni svake godine gledaju slavlje iz Srba, ili oni drugi iz Kumrovca? A najveći apsurd koji su hrvatski mediji prenosili ovih dana komentirajući kako je gospodin Željko Glasnović besramno ‘upao u riječ’ gospodi koja su podržavala skup u Srbu, govori koliko smo još daleko od rješenja ovakvih i sličnih problema. Zar ‘upadanje u riječ’ u ovakvim situacijama nije moralna obveza onoga koji ima spoznaju o tome što je ovaj ‘ustanak’ značio za Hrvate, kako 1941., tako i 1991. godine, jer sve dok nema zakona koji će na jednak način zabraniti svaku ideološku propagandu, onda barem treba dopustiti korištenje demokratskih metoda sabotiranja ovakvih skupova kakve je gospodin Glasnović i primijenio, pa nipošto ne možemo govoriti o neciviliziranom ponašanju nego o pokušaju obrane onih koji sami više govoriti ne mogu jer su mrtvi. Isto tako, poništena presuda kardinalu Alojziju Stepincu uzburkala je duhove pa se ponekad čini da je prije lustracije potrebno provesti egzorcizaciju ‘ovih prostora’, jer nešto duboko mora biti demonski ukrorijenjeno u one koji, sada nesumnjivo dokazanom svetcu, idu otimati svetokrug. Najljepše u poništenju ove presude, osim potvrde težine užasa i nepravednog progona hrvatskog biskupa i mučenika Alojzija Stepinca koja se zbila u toj mračnoj Jugi bez čijeg jednoumlja i šumadijskih poskočica mi mladi itekako dobro i lijepo živimo, najljepše jest to što je svakom onom anonimnom mučeniku dodijeljena grana palmina i ubijeljena haljina po svetosti života ovoga još domalo, i službeno proglašena svetca. Pa ako i ne bude lustracije, očaja nakon kanonizacije bl. Alojzija Stepinca u ovoj našoj lijepoj, jedinoj i ljubljenoj domovini sigurno više nikada neće biti – jer nama osim krvave povijesti pripada budućnost u kojoj nećemo dopustiti da nam sudbinu kroje ni lijevi ni desni, ni crveni ni crni, ni nadnacionalni ni unijski, ni globalni ni geostrateški stručnjaci, jer Bog uvijek ima zadnju riječ. Ima je otpočetka!
‘Tko može shvatiti neka shvati, rekao je sveti Pavao, tko ne može, vidjet će – dajmo vremena vremenu.
Izvor: hkv.hr
